Kad susjed slavi tvoju bol, prestaje biti čovjek

Postoji nešto duboko uznemirujuće u trenutku kad čovjek počne navijati za tuđu nesreću. Taj poriv, naizgled bezazlen kad se radi o sportu, zapravo otkriva mnogo više o nama samima nego što smo spremni priznati. Jer kad susjed počne slaviti susjedovu bol, kad se tuđa muka pretvori u povod za likovanje, tada se nešto temeljno ljudsko kvari. I to nije stvar politike. To je stvar elementarne ljudskosti, one iskre koju je Stvoritelj ugradio u svakoga od nas, sposobnosti da razlikujemo dobro od zla, da suosjećamo, da gradimo umjesto da rušimo. Bez te iskre, ostaje samo ljuštura. Hodajuća praznina koja se hrani tuđim porazom.

Čovjek je dobio dar prosuđivanja, razmišljanja i planiranja budućnosti. Te tri moći nisu slučajne, one su Stvoriteljev potpis na nama. Po njima smo pozvani graditi pravednije odnose, štititi slabe, prepoznavati istinu i držati se nje čak i kad je to nepopularno. Zato je svaki oblik slavljenja tuđe patnje, svaki osmijeh nad tuđim gubitkom, izdaja tog dara. To nije samo “navijanje”. To je izbor strane. I to pogrešne strane.

Kad netko s podsmijehom prati poraz vlastitog susjeda samo zato što je druge vjere, nacije ili svjetonazora, tu se gasi ljudskost. Tu se čovjek pretvara u karikaturu onoga što bi trebao biti. Nije li ironično da se isti profil ljudi kroz povijest uvijek pojavljivao na mjestima najvećih zločina? Oni koji su ubijali, mučili, ponižavali nedužne, uvijek su imali “opravdanje”. Uvijek su se pozivali na Boga, na vođu, na viši cilj. A zapravo su samo bili prazni iznutra. Nesposobni za elementarnu sućut. I ta praznina je tražila žrtve.

Danas to vidimo u prividno banalnim stvarima, u sportskim navijačkim strastima koje prerastaju u mržnju, u komentarima koji brišu granicu između šale i zlobe, u ljudima koji se prodaju za trideset srebrnjaka ne bi li zadovoljili vlastitu zloćudnu ćud. Jeste li primijetili kako se uvijek isti profili nude, mole, kleče pred bilo kim tko im pruži priliku da naude svome rodu? To su izdanici vlastitih domovina, oni koji bi za mrvicu tuđe pažnje prodali i ono što nemaju. Juda kompleks nije mit, on je dijagnoza duha koji je odavno umro, samo tijelo to još nije shvatilo.

Ali ovdje nije riječ samo o njima. Oni su izgubljeni i odgovorit će pred Onim tko vidi sve. Ovdje je riječ o onima koji su dobri, ali su izmanipulirani. O onima koje zloćudni umovi guraju na krivu stranu, šapćući im da je to “borba za pravdu”, da je “dopušteno mrziti”, da je “neprijatelj svatko tko ne misli kao mi”. Ako si jedan od njih, stani. Udahni. Upotrijebi taj Božji dar razuma i zapitaj se: kad sam počeo slaviti tuđu bol, što sam u sebi slomio? Tko mi je to prodao kao vrlinu? I zašto sam pristao?

Jer biti na ispravnoj strani nije stvar navijačke pripadnosti. To je stvar ljudskosti. To je odluka da nećeš mrziti. Da nećeš likovati. Da ćeš se suprotstaviti zlu gdje god ga vidiš, pa makar ono nosilo dres tvoje boje ili zastavu tvoje zemlje. To je jedina hrabrost koja čovjeka čini čovjekom.

A oni koji ustraju u zlu, koji su toliko ogrezli u vlastitoj zlobi da više ni ne vide drugoga kao ljudsko biće, oni će sami sebe marginalizirati. Ne treba ih proganjati. Dovoljno je ne dati im prostor. Ne dati im pažnju. Ne hraniti njihovu prazninu svojom energijom. Jer zlo ne pobjeđuje snagom, ono pobjeđuje kad mu dobri ljudi okrenu leđa i kažu: ovdje nema mjesta za tebe.

To je poruka svima koji su zaboravili da su ljudi. I poziv svima koji to još jesu, da ostanu ljudi. I ništa manje od toga.