Veleizdaja Hrvatske, BiH i Srbije

U zraku se osjeti nešto što Balkan dobro poznaje: trenutak kada jači naređuje, a manji se pretvara da pregovara. U drugim vremenima to su činili imperiji sabljama i ultimatumima na pergamentu, danas to stiže u obliku dopisa iz američkog Ministarstva financija. Razlika je samo u tehnologiji. Logika je ista.

Amerika sada otvoreno, bez rukavica, bez diplomatskih metafora, od Hrvatske i Srbije traži da izbace ruski kapital iz svojih energetskih sustava, onako brzo kako se mijenja žarulja u hodniku. Koga briga što takve operacije po definiciji traju mjesecima ili godinama. Koga briga što su Lukoil i NIS složeni sustavi, s radnicima, obvezama, dugoročnim ugovorima, infrastrukturom i tržišnom logikom. Koga briga što su ustavi dviju država jasni kao planinski zrak – privatno vlasništvo i tržišna ekonomija temelj su poretka.

Kad Washington odluči, sve to pada u vodu. I nitko se više ni ne trudi to sakriti.

Srbija je dobila poruku da ruski suvlasnici moraju otići. Ne kasnije. Ne postepeno. Ne kroz proces. Otići – odmah. Ne postoji prostor za disanje. Ne postoji dan odgode. Ne postoji pravni manevar. OFAC je ugasio raspravu prije nego što je počela. NIS, ključna kompanija za srpsku ekonomiju, praktički je ostavljena da visi u zraku, između geopolitičkog naloga i tehničke neizvedivosti. Samo države koje nisu gospodari vlastitog zakona dobiju takvu vrstu “suradnje”.

Hrvatska priča ima nešto mekšu ambalažu, ali potpuno isti sadržaj. Lukoil mora van. Rokovi su apsurdni, pregovori šuplji, realnost ignorirana. Radnici se pitaju što će biti, menadžment šuti, a političari govore u frazama koje ne znače ništa. Dokle god je komunikacija prepuna “razmatranja”, “usklađivanja” i “kontakata”, zna se da je stvarni centar odlučivanja negdje drugdje.

A zakon? A ustav? A tržište? Sve to nestaje u magli čim stigne nalog iz Washingtona.

Tu nastaje prvi veliki lom: trenutak kad država pristane provesti protuustavnu odluku zato što joj je tako naređeno. Nije važno dolazi li naredba iz Moskve, Bruxellesa ili Washingtona. Čim vanjska sila diktira tko smije biti vlasnik, a tko ne, država više ne funkcionira kao subjekt, nego kao objekt.

Ovaj lom ima jasnu dramaturgiju koja podsjeća na Antigonu, ali ne u karikaturalnoj formi nego u suptilnoj srži sukoba. Antigona nije branila samo brata – branila je princip da postoje zakoni dublji i čvršći od dekretâ onih koji trenutno drže moć. Danas, u Hrvatskoj i Srbiji, taj princip je ustav. Nije savršen, ali je zadnja linija obrane. I ono što se sada događa jest njegovo sustavno poništavanje pod vanjskim pritiskom.

Ono što najviše vrijeđa razum nije samo činjenica da se traže potezi koji krše ekonomski poredak. Vrijeđa to što se sve radi bez najmanjeg pokušaja da se ponudi pravni temelj. Sankcije SAD-a nisu domaći zakon. Nisu međunarodna obveza. Nisu čak ni europska direktiva. To je jednostrana mjera druge države.

Ipak, Hrvatska i Srbija moraju igrati po tim pravilima kao dio američkog pravnog poretka. To je trenutak kada država iz telefonskog imenika postaje državica – politički entitet koji sluša zato što je naučen da se tako opstaje – “banana država”.

U hrvatskom slučaju groteskno je što se sve radi pod izgovorom “zaštite nacionalne sigurnosti”. Kakva je to sigurnost koja se temelji na tome da ti netko drugi određuje tko smije biti vlasnik tvrtke koja puni polovicu rezervoara u državi? Kakva je to suverenost u kojoj ministarstvo vodi pregovore ne s vlasnicima kompanije nego s tuđom administracijom? Kakav je to poredak u kojem vanjski subjekt odlučuje sudbinu preko 400 zaposlenih, a da pri tome nema nikakav zakonski legitimitet?

Srbija se, pak, suočila s najgrubljim udarcem: rafinerija ne smije raditi. Banke ne smiju procesuirati plaćanja. Naftovod se zatvara. Vlasnici moraju otići. Sve to u roku koji ne bi uspio ni kad bi cijela država radila samo na tom zadatku. To više nije savjet. To više nije partnerstvo. To je gola naredba.

Zapanjujuće je koliko se u takvim trenucima razotkriva istina o međunarodnom poretku. Svijet stalno ponavlja mantru o suverenitetu, međunarodnom pravu, demokratskim procesima. Ali kad se kroje karte velikih sila, sve to ima jednaku težinu kao stara ulaznica za film koju pronađeš u džepu. Postoji, ali ne znači ništa.

Najtragičnije u cijeloj priči je ponašanje domaćih kvazi šugavih elita. U trenutku kada bi trebale stati iza vlastitih ustava, one ih pretvaraju u spis koji citiraju samo kad je zgodno. Njihov rječnik postaje zbirka fraza, njihovi stavovi niz praznih rečenica. Lako je biti suveren u deklaracijama. Prava suverenost se brani upravo onda kada je najneugodnije – kada jači naređuje, a ti moraš reći ne.

A taj “ne” ne bi bio ni proruski ni proamerički. Bio bi jednostavno – državni.

Za Hrvatsku i Srbiju, pitanje nije Rusija. Nije Amerika. Nije Zapad ni Istok. Pitanje je vrlo jednostavno: smije li se protuustavna odluka provesti zato što to zahtijeva netko moćan? Ako smije, onda je igra gotova. Sve nakon toga je samo tehničko održavanje privida.

Ustav koji se ne poštuje pod pritiskom izvana nije ustav nego kulisa. Tržište koje se prilagođava tuđim sankcijama nije tržište nego imitacija. Država koja pristaje da joj energetiku uređuju drugi nije država, nego prostor, čije se granice više ne mjere suverenitetom, nego poslušnošću.

Kad ti netko drugi određuje tko smije posjedovati tvoje naftne kompanije, izgubiš mnogo više od kompanija. Izgubiš sebe.

Naučimo od Židovke Judite – kada maleni prkose moćnima

U svijetu gdje se čini da moć pripada isključivo velikima, Marulićeva “Judita” ostaje bezvremenska metafora otpora malih naroda. Kroz priču o hrabroj udovici koja lukavošću i odlučnošću pobjeđuje naizgled nepobjedivog Holoferna, prepoznajemo obrazac koji nadilazi stoljeća – asimetrija moći nije nepremostiva prepreka kada se inteligencija, moralna dosljednost i zajedništvo udruže protiv sirove sile.

Ova poruka posebno je relevantna za Srbe, Hrvate i Bošnjake, pa i sve slavenske narode, koji bi umjesto stvaranja novih neodržvih državnih tvorevina, trebali ujediniti snage u obrani od najezde onih koji prijete njihovim kulturama i opstanku.

Drevna priča o Juditi ne smije biti poziv na nasilje – osuđen na propast – već nas treba podsjećati da mali narodi ne trebaju imitirati metode onih koji ih ugrožavaju. Umjesto toga, njihova prava snaga leži u strateškoj mudrosti, kulturnom integritetu i sposobnosti da, poput Judite, prepoznaju kako se čak i najveća prijetnja može neutralizirati kad se precizno identificiraju njezine slabosti.

U tome leži pouka za sve koji danas stoje pred naizgled nesavladivim izazovima – prava veličina nije u brojnosti tenkova ili ekonomskoj moći, već u nepokoljebljivoj vjeri u vlastite vrijednosti i spremnosti da se za njih inteligentno zauzmemo.

Ovdje ne govorimo o rulji i političarima koji su poput onih koji su ismijavala Juditu željeli predati se i služiti robovlasnika. Govodimo o pojedincima koji u svojim genima imaju ugrađen ponos, mudrost i odlučnost.

Otvoreno bez rukavica

Poslušništvo domaćih političara je čin klasične veleizdaje. Izdaje običnih ljudi koji su dali živote boreći se jedni protiv drugih s nadom u bolje sutra. Nije više dovoljno pustiti pjesme Kletvu kralja Zvonimira, Junaci s Košara ili Nizamski ili šehidski rastanak, da bi ovaj čin izdaje opravdali, te bacanjem kostiju među balkanskim narodima prikrili civilizacijski zločin i svoja kazena djela.

Hrvati, Bošnjaci i Srbi se trebaju ponašati kao epska Židovka Judita. Shvatiti da od sukoba među nema nema boljitka. Svi moramo zajedno izboriti se za svoju slobodu – mudrošću i odlučnošću. Ekstremnu bagru koja nas dijeli po vjeri, idologiji i zemljopisu treba bojkotirati. To su izdajnici i strani plaćenici.

Zato nemamo problem u svom članaku objaviti tri pjesme, tri strane, koje izazivaju emocije, ali uz jednu opasku. Susjed susjedu nije neprijatelj, nego onaj tko nama manipulira i tko od nas traži da budemo ponizni i poslušni. Neprijatelj je onaj tko želi krv naše djece i naših susjeda.

Mali test za Logičare. Ako se ne možete uživjeti u sve tri pjesme i osjetiti emociju sve tri strane, tugu sve tri majke koje gube svoje sinove, razumijeti tragediju koja pogađa dobre ljude i sve narode – bez obzira što se radi o manipulaciji uma – znači da u sebi nemate gen empatije. Nemojte se ljutiti, napustite portal Logično, jer na njemu nećete naći štivo koje vas ispunjava. Želimo vam sreću i dobro na nekom drugom portalu.