Kineski znanstvenici tvrde da su pronašli način za precizno genetsko uređivanje biljaka

Kineski znanstvenici tvrde da su pronašli način kako genetski „precizno” mijenjati biljke poput rajčice, soje i uljane repice — i to upravo one kulture koje najviše ulaze u naš tanjur.

Tim predvođen profesoricom Gao Caixia s Instituta za genetiku i razvojnu biologiju Kineske akademije znanosti objavio je u časopisu Nature Plants sustav nazvan SmartPE, koji navodno višestruko podiže učinkovitost takozvanog prime editinga u dvosupnicama. Riječ je o tehnici koja u DNK biljke upisuje pojedinačne promjene bez rezanja dvostruke uzvojnice i bez unosa stranog gena. U laboratoriju je dosad bila slaba i nepredvidiva, a sada se, prema tvrdnjama autora, probila do 10 do 20 posto uspješnosti na pojedinim ciljevima.

Što su zapravo napravili

Znanstvenici su prvo pojačali ekspresiju samog alata ubacivanjem regulatornih elemenata ispred gena za Cas9, što je razinu transkripta podiglo 2,1 puta. Zatim su u dvije vodeće RNK molekule ugradili namjerne neusklađenosti kako bi zaobišli popravak DNK koji inače briše njihove promjene. Rezultat je na četiri cilja u Arabidopsisu skočio s oko 1,6 na približno 10 posto, a pojedinačno i do 20.

Na rajčici je šest od devet ciljeva prešlo 10 posto, na soji devet od jedanaest prešlo 5 posto, a na uljanoj repici pet ciljeva dosegnulo je oko 10 posto. Kod stabilne transformacije u rajčici dobili su i homozigotne izmjene od 7,3 posto, što je dosad bila rijetkost. Na soji su, priznaju sami autori, zasad dobili samo kimere — biljke s mješovitim stanicama — pa je jasno da je posao daleko od gotovog.

Naš sud: čija je to sjetva

Ovo nije vijest o boljoj rajčici. Ovo je vijest o tome tko će držati ključeve sjemena. Tehnologija je razvijena u Kini, financirana kineskim javnim novcem i objavljena s jasnom namjerom primjene na usjeve koji su globalna robna osnova. Ako SmartPE jednog dana zaista proradi u polju, pravo pitanje neće biti je li uređivanje precizno, nego pod čijom licencijom dolazi i pod kojim uvjetima ulazi u hrvatske njive.

Hrvatska je za GMO usjeve rekla ne, i to je stav koji držimo ispravnim. No genetski uređene biljke često se prodaju pod etiketom koja nije „GMO” — kao „nove genomijske tehnike” — i tu leži zamka. Ako se definicija GMO-a razvodni na razini EU-a, zabrana pada bez ijednog referenduma i bez ijedne rasprave u Saboru. Zato tražimo da svaka promjena te definicije ide na referendum, a ne kroz uredbu u Bruxellesu.

Nitko u radu ne spominje tko će kontrolirati patente. Kineski institut i njegovi partneri imat će vlasništvo nad konstruktima, vektorima i varijantama koje budu zaštićene. Za zemlju poput Hrvatske to znači da bismo, umjesto da razvijamo vlastito sjeme prilagođeno domaćim uvjetima, uvozili i sjeme i licencu i pravila. Prehrambena autonomija ne gradi se na tuđem patentu.

Isti obrazac vidjeli smo i ranije: velike kemijske i agrokemijske kompanije desetljećima su kupovale manje proizvođače sjemena, a seljak je na kraju plaćao i sjeme i zaštitu. Precizno uređivanje tu logiku ne mijenja — samo je ubrzava. Domaći znanstvenici moraju imati pravo i sredstva propitivati svaku takvu tehnologiju prije nego uđe u lanac hrane, a ne samo čitati tuđe studije.

Do tada ostaje hladna činjenica: rad je objavljen 28. listopada, eksperimenti su rađeni u laboratoriju i stakleniku, a soja u stabilnoj transformaciji još nije dala čistu liniju. Od te dobre vijesti za znanost do pitanja što će biti na polici u Hrvatskoj put je dug — i politički, ne samo biološki.