Istraživači s Chalmers tehnološkog sveučilišta u Göteborgu analizirali su potencijal takozvanih zelenih biorafinerija u kojima se svježe pokošena trava i djetelina prešaju, a protein izdvaja. Rezultati su objavljeni u časopisu GCB Bioenergy.
U Švedskoj uzgoj trave i djeteline nije novost, no u žitaricama orijentiranim regijama takozvani leji rijetki su. Razlog je tržište — farmeri znaju da trava i djetelina poboljšavaju kvalitetu tla, ali nemaju kome prodati tu biomasu.
Profesorica održivih poljoprivrednih sustava Christel Cederberg ističe da je uvođenje leja u plodored koji dominira žitaricama pozitivno i za tlo i za okoliš. Praktični poticaj došao je iz Danske, gdje su istraživači u pilot-postrojenjima počeli izdvajati protein iz svježe trave.
Tim je u tome vidio priliku da se smanji ovisnost o uvoznom sojinom proteinu, koji je povezan s nizom ekoloških problema. Göran Berndes, profesor biomase i korištenja zemljišta, kaže da je riječ o nastavku njihovih ranijih istraživanja razvoja proizvodnje i prerade biomase.
Protein je samo dio priče
U zelenoj biorafineriji svježe pokošena trava i djetelina prešaju se, a protein se odvaja kako bi se koristio kao stočna hrana i zamijenio dio soje koja se uvozi u Europu. Cederberg navodi nekoliko potencijalnih ekoloških prednosti: znatno smanjenje negativnih učinaka pesticida, kružnije sustave hranjivih tvari, očuvanu plodnost tla i bolje uvjete za bioraznolikost u poljoprivrednim krajolicima.
No protein je tek jedan dio biomase. Proces prerade daje i velike količine vlaknima bogatih ostataka koji se zasad uglavnom koriste za bioplin. Berndes vidi dodatne mogućnosti — biougljen, tekstil, pa i hvatanje ugljika, pri čemu se uhvaćeni CO₂ može trajno pohraniti pod zemlju ili upotrijebiti kao industrijska sirovina umjesto fosilnog ugljikova dioksida.
Iako se ispituje i upotreba vlaknaste biomase kao sirovine za razne bio-materijale, Cederberg upozorava da je to područje koje tek treba razvijati. „Prerano je reći koje su primjene danas najperspektivnije. Potreban je dodatni razvojni rad”, kaže.
Sušno ljeto stavilo poljoprivredno tlo u fokus
Sposobnost poljoprivrednog tla da izdrži promjenjivu klimu postala je posebno aktualna nakon ljeta 2026. Ponovljeni toplinski valovi i dugotrajni nedostatak oborina iscrpili su vlagu u tlu dijelova Europe. U kolovozu je Zajednički istraživački centar Europske komisije izvijestio o pogoršanim izgledima za nekoliko ljetnih kultura i teškim gubicima u najpogođenijim područjima. Ista dugotrajna suša i ekstremna vrućina pridonijeli su i velikim šumskim požarima.
Može li povećanje površina pod travom i djetelinom učiniti poljoprivredu otpornijom? Cederberg odgovara potvrdno, ali uz ogradu — to je dugoročna strategija. Dugogodišnji poljski pokusi, provedeni na istoj lokaciji desetljećima, pokazuju da raznolikiji plodoredi i uključivanje leja povećavaju količinu ugljika u tlu, odnosno sadržaj organske tvari.
To pak utječe na sposobnost tla da podnese razdoblja bez kiše. „Vododrživost tla raste, pa lakše podnosi sušna razdoblja. Veći sadržaj organske tvari poboljšava i strukturu tla, posebno u glinovitim tlima, omogućujući korijenu da prodre dublje i dođe do vode”, objašnjava Cederberg.
Zaključak je jasan: to nije brzo rješenje za jedno sušno ljeto, nego pitanje kako se poljoprivredno tlo razvija tijekom duljeg razdoblja.
Švedska istraživanja pokazuju da bi zamjena dijela žitarica travom i djetelinom mogla smanjiti ovisnost Europe o uvozu soje, ali otvara pitanje što se događa s hranom koju ta zemlja trenutačno izvozi.
Kad farmeri zamijene žitarice takozvanim prekidnim usjevima — u ovom slučaju travom i djetelinom — to čine s najslabijim usjevom u plodoredu, onim s najnižom maržom i prinosom. Uvođenje trave u plodored ipak pozitivno djeluje na prinose ostalih kultura, iako je te učinke teško precizno izmjeriti jer ovise o vremenu iz godine u godinu.
Švedska u normalnoj godini proizvede dovoljno žitarica da bude neto izvoznik. Povećanje površina pod travom moglo bi smanjiti taj izvoz, ali istovremeno otvara prostor za smanjenje uvoza soje iz Južne Amerike, čime se smanjuje pritisak na krčenje šuma u tom dijelu svijeta.
Računica koja ovisi o tuđem terenu
Na globalnoj razini, potrebe za poljoprivrednim zemljištem mogle bi porasti ili se smanjiti ako Europa proširi proizvodnju proteinske hrane na bazi trave. Neto učinak ovisi o tome koja se soja potiskuje i kako uzgoj trave utječe na prinose unutar europske poljoprivrede.
Istraživači su modelirali uvođenje višegodišnje trave u plodored na više od 81.000 područja u EU-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Kada su uzeli u obzir učinke na prinose drugih kultura i mogućnost zamjene sojinih proteina proteinima iz trave, dodatna globalna potražnja za poljoprivrednim zemljištem pokazala se relativno malom. U nekim scenarijima potrebe za zemljištem su se čak smanjile.
Studija je pokazala i potencijal za povećano vezanje ugljika, manju eroziju tla i smanjene gubitke dušika u vodama. Način na koji se koristi ostatak biomase također igra ulogu — ako se bočni tokovi iskoriste za bioplin i druge bio-proizvode, potrebe za zemljištem dodatno padaju.
Od trave na polju do zelene biorafinerije
Dio istraživanja proveden je unutar švedsko-danskog projekta Green Valleys, usmjerenog na zelene biorafinerije. Projekt uključuje dva demonstracijska postrojenja — jedno u poljoprivrednoj školi Sötåsen u švedskoj regiji Västra Götaland, drugo na sveučilištu Aarhus u Danskoj.
Rad na postrojenjima donio je praktična saznanja: izazove rukovanja različitim vrstama travnate i djetelinske biomase u različitim vremenskim uvjetima, kako ti uvjeti utječu na kvalitetu proizvoda i kako se prešani kolač ponaša kao sirovina za proizvodnju bioplina.
No ključna lekcija je da tehnologija sama po sebi nije dovoljna. Cijeli koncept zahtijeva sistemsku perspektivu u kojoj su logistika, infrastruktura i razmjer važni dijelovi, a potrebno je uzeti u obzir i ljude koji unutar tog sustava rade te poslovni model koji ga može održati.
Zašto zelenih biorafinerija još nema više?
Ako trava i djetelina mogu dati proteine, energiju i materijale uz zdravije tlo, nameće se pitanje zašto se zelene biorafinerije nisu raširile. Prepreke su i praktične i ekonomske.
Riječ je o složenim sustavima za uspostavu, investicijski troškovi su porasli posljednjih godina, a vrlo je teško konkurirati na tržištima hrane za životinje, poljoprivrede i hrane gdje niske cijene trenutačno nadjačavaju gotovo sve ostalo. Dugoročni politički okvir također utječe na spremnost za ulaganje — dionici trebaju sigurnost da će politike i instrumenti zadržati povoljne uvjete tijekom duljeg razdoblja.
Proizvodnja mlijeka i mesa na europskim farmama mogla bi uskoro dobiti konkurenciju u istoj travi koja se danas koristi isključivo kao stočna hrana — znanstveni timovi rade na tome da travu i djetelinu pretvore u sirovinu za biorazgradivu plastiku, tekstil i kozmetiku.
Ideja nije nova, ali je dosad zapinjalo na ekonomici: izdvajanje bjelančevina i vlakana iz travnate mase bilo je skuplje od nafte. Novi pristupi, međutim, mijenjaju tu računicu. Umjesto da se cijeli urod silažira ili balira za stoku, trava se prvo prerađuje — bjelančevine se izdvajaju za hranu i industrijske svrhe, a ostatak ide životinjama. Time se ista parcela koristi dvaput.
Što to znači za hrvatskog seljaka
Za Hrvatsku, gdje travnjaci i livade pokrivaju znatan dio poljoprivrednog zemljišta, priča ima konkretnu težinu. Ako se otvori tržište za biljne bjelančevine iz trave, seljak više ne prodaje samo mlijeko i meso nego i sirovinu koja danas nema cijenu. To je rijetka prilika da se doda vrijednost na samom gospodarstvu, a ne u uvoznom pogonu.
No tu je i druga strana. Ista znanost koja travi daje novu namjenu može poslužiti kao paravan za daljnju industrijalizaciju sela: veliki pogoni, strani vlasnici, domaći seljak kao podizvođač. Bez jasnih pravila o tome kome pripada dodana vrijednost, ovakvi projekti lako završe tako da sirovina iz Hrvatske ode, a gotov proizvod se vrati s visokom maržom.
Pitanje koje izvor ne postavlja
Nitko ne pita tko će kontrolirati patente na procese izdvajanja. Ako ključne tehnologije završe u rukama nekoliko zapadnih korporacija, europski seljak ponovno postaje sirovinska baza — kao što je već bio s mlijekom, šećerom i pšenicom. Zato bi svaka ozbiljna državna politika morala inzistirati na domaćem vlasništvu nad postrojenjima i na tome da se prerada obavlja u zemlji, a ne da se bala trave izvozi.
Ovo nije prvi put da se od poljoprivrede traži da nahrani i industriju. Slično je bilo s kukuruzom za biogorivo, gdje su seljaci kratkoročno profitirali, a cijene hrane dugoročno porasle. Iskustvo uči da svaka nova namjena poljoprivrednog zemljišta mora proći javnu raspravu, a ne samo investicijski prospekt.
Referendum, ne samo studija
Ako se ikada pojavi plan da se hrvatski travnjaci masovno preusmjere u industrijsku sirovinu, o tome ne smiju odlučivati ni ministarstvo ni strani investitor. Odluka o tome čemu služi naša zemlja mora ići na referendum. Isto vrijedi i za svako daljnje otvaranje prema genetski modificiranim sortama trava, koje se u takvim projektima često provlače kroz stražnja vrata.
Znanost je dobrodošla. Ali samo ako njezini plodovi ostaju ovdje — u vlasništvu ljudi koji tu zemlju obrađuju.