Zašto izdajemo jedni druge, klanjamo se laži i služimo pohlepi – takvima neprijatelji ne trebaju

Slika je danas bitnija od same stvarnosti koju oslikava. Kažemo li ‘stoljeće sedmo’, u umu se odmah stvara slika od riječi, stihova, rečenica koje smo čuli o vlastitom doseljavanju. Tek nas korak u maštovitosti dijeli od gledanja pokretnih slika o toj seobi. Za našu istinu nije ni bitno je li cijela priča o doseljavanju izmišljena, lažna. Slike utisnute u naš um čine tu priču o seobi stvarnijom od stvarnosti same.

Kao da moćnije zvuči kako smo tu od stoljeća sedmog, nego li jednako vjerojatna istina koja kaže da smo tu oduvijek!? Ovu drugu nam nitko nije pričama, slikama, ni govorima utiskivao pa zvuči manje stvarno.

Ako smo tu oduvijek, onda svaka priča o modernim seobama koje se zovu iseljavanjem zvuči strašnije, pogubnije, katastrofičnije. Seobe i iseljavanja su prihvatljiviji. Povijesno i aktualno. Selili se jednom, nekad, selimo se i sad. Sve je na broju, živi se i ide dalje. Zbog sadašnjosti koju trebamo opravdati lakše ćemo prihvatiti i poluherojstvo nas i naših predaka od punog herojstva. Nije isto braniš li i čuvaš ovu stopu zemlje od stoljeća sedmog ili oduvijek.

Ali evo nas sad i ovdje. Zapravo ovdje i tamo. Kako je sad, tako je bilo i nekad. Koliko god novih dana osvanulo, stvari su uvijek iste. Vrijeme čini svoj krug. Naši ponavljajući životi svoj krug. Uvijek isto. Po sadašnjosti ćemo dekodirati prošlost.

Evo nas vrlih sinova ovdje i evo nas vrlih sinova drugdje. Tamo ćemo pronositi istinu o našoj lijepoj, ovdje ćemo je prezirati. Otamo je lijepa i čežnja sama biva istoznačnica s riječi domovina. Odavde je korumpirana, surova, škrta, zla.

Otamo kličem O Hrvatska, o moja domovino, Ti moja bajko, ti moja davnino! Ti porobljeni, oteti mi kraju! Gle, jadni dezerter ti daje dar, Bogatiji no kraljevi ga daju i sav je ljubav, pobuna i žar.

Stoljeća se nižu, a ne mijenja se ništa

Nikad nas nisu porobili Mlečani, nikad Austrijanci, nikad Francuzi, nikad Mađari i nikad Nijemci. Kroz cijelu povijest u tamnicu bacamo sami sebe. Porobljava nas i pobjeđuje, protjeruje i gazi zlo koje raste u nama samima.

Svi drugi koji su s nama vladali i koji danas s nama vladaju su tek guverneri našeg Zla. Naše izdaje. Izdajemo jedni druge. Klanjamo se laži. Služimo pohlepi.

Naša siročad po svijetu odrasta bez majke. Domovina im od rođenja maćeha. Nama koji ovdje trpimo vječne nepravde, nismo li na strani tlačitelja i parazita – ni oca, ni majke, ni maćehe na vidiku.

Što činimo sami sebi? Bježimo jedni od drugih. Tlačimo jedni druge. I nikad do Domovine Lijepe Naše ne dolazimo. Po pustinjama svjetskim zemlju misirsku tražimo, a na njoj stojimo, po njoj hodamo.

Kad ćemo progledati više, kad skinuti zastor i ugledati zemlju kakvu jest, nas same kakvi jesmo? Kad ćemo konačno skinuti oklop sa srca, pustiti da ljubav teče kroz nas i oko nas? Ne znam. Ali dok to ne napravimo, neprijatelji nam ne trebaju. Sami sebi smo neprijatelji.

Dodatak redakcije iz jednog srpskog filma gdje odličan glumac Petar Božović govori o narodu s ovih prostora: