LiDAR skeniranja šuma u Belizeu otkrila su da prašume koje danas smatramo netaknutima zapravo nose dubok ekološki otisak civilizacije starije od tisuću godina.
Arheolozi sa Sveučilišta Exeter i Texas u Austinu usporedili su strukturu krošanja s ostacima infrastrukture drevnih Maja ispod njih. Rezultati, objavljeni u časopisu Scientific Reports, pokazuju da su stabla u područjima gdje su Maje gradile poljoprivredne kanale viša i raznolikija od okolnih šuma. Istraživanje je provedeno u sklopu projekta Bladen Legacy, dugogodišnje studije interakcija čovjeka i okoliša u Belizeu.
Studija se fokusirala na područje Rio Bravo Conservation and Management Area, nekadašnji dom dvaju velikih majanskih središta, Wari Campa i Gran Cacaoa, te kompleksa močvarnih polja Central Rio Bravo. Najsnažnija povezanost između sastava šume i majanske infrastrukture pronađena je upravo na područjima preuređenim za močvarnu poljoprivredu.
Inženjerski pothvat koji je preoblikovao ekosustav
Maje su projektirale čitave sustave kanala koji su promijenili ekološku putanju zemljišta. Rezultat su viša stabla s gušćim krošnjama. Šume koje rastu oko drevnih naselja također se razlikuju — imaju veći pokrov krošanja i vegetaciju koncentriranu prema gornjim dijelovima. Znanstvenici to pripisuju ispiranju vapnenca iz građevina u tlo te prisutnosti vrsta poput ramona, stabla povezanog s majanskim strukturama.
Korelacija je bila slabija u područjima s visinskim zidovima, iako je i tamo zabilježena koncentracija vegetacije na većim visinama. Rezultati su najpouzdaniji na širini od 100 do 300 metara, a istraživački tim kaže da će biti potrebno mnogo veće područje istraživanja da bi se utvrdilo protežu li se ti obrasci na cijelu Majansku šumu.
Vodeća autorica studije dr. Sara Eshleman ističe da ono što smatramo „netaknutom prašumom” možda svoju strukturu uvelike duguje različitim načinima na koje su Maje upravljale zemljom. Dr. Mark Robinson s Exetera dodaje da LiDAR istraživanja diljem Srednje Amerike otkrivaju opsežne mreže drevnih naselja, terasa, zidova i močvarnih polja.
Ovo istraživanje postavlja pitanje koje se rijetko postavlja: koliko je uopće „divljine” ostalo na planetu ako su i prašume koje smatramo prvobitnima zapravo proizvod ljudskih ruku? Ako se obrasci iz Belizea potvrde i na drugim područjima, tada je nasljeđe majanskog upravljanja zemljom moglo utjecati na goleme dijelove tropskog ekosustava. To znači da granica između prirodnog i ljudskog nije tako jasna kao što smo voljeli vjerovati.
Za Hrvatsku, zemlju koja svoj identitet gradi na očuvanju prirodne baštine, ovo je podsjetnik da odnos čovjeka i prirode nikada nije jednosmjeran. Naši krški pašnjaci, submediteranske šume i močvare također nose tragove stoljeća ljudskog djelovanja, pa je pitanje što zapravo štitimo — prirodu ili kulturni krajolik koji smo zaboravili prepoznati.