Arheolozi su u južnoj Poljskoj pronašli kostur osobe koja je jela proso 1590. godine prije Krista — stoljeće ranije nego što se dosad mislilo.
Studija objavljena u časopisu Science Advances pokazuje da su brončanodobne zajednice srednje Europe proso počele jesti postupno, u malim skupinama, i to ne zato što su doselile nove populacije, nego zato što su otvorile nova polja na zemljištu koje pšenica i ječam nisu mogli iskoristiti. Istraživači su kombinirali analize izotopa ugljika, dušika, kisika i stroncija iz ljudskih ostataka s radiokarbonskim datiranjem, paleoproteomskim određivanjem spola, arheološkim i antropološkim zapisima te ranije objavljenim genetskim podacima.
Svaka od tih metoda odgovara na drugo pitanje. Izotopi ugljika i dušika otkrivaju prosječnu prehranu osobe tijekom godina, dok izotopi kisika i stroncija govore o geologiji i hidrologiji područja s kojeg je hrana dolazila u trenutku formiranja tkiva. Analizom tkiva nastalih u različitim životnim fazama znanstvenici su mogli pratiti promjene u prehrani unutar jednog života, a ne samo između zajednica.
Nova kultura, stari ljudi
Rezultati su pokazali da su neki od najranijih konzumenata prosa odrasli na prehrani temeljenoj na pšenici i ječmu, a proso su uključili tek kasnije u životu. To znači da se nova kultura nije širila seobom, nego je ulazila u postojeće prehrambene obrasce. Izotopni sastavi stroncija kod onih koji su jeli proso i onih koji nisu upućuju na korištenje različitih geoloških zona unutar istog teritorija, a ne na različita mjesta rođenja.
Margaux Depaermentier s Vilniuskog sveučilišta, glavna autorica studije, objašnjava da su brončanodobna društva usvojila novu, otpornu kulturu kako bi iskoristila dotad marginalne dijelove okoliša i poboljšala sigurnost hrane. Proso brzo raste i podnosi sušu i siromašna tla, pa je omogućilo širenje poljoprivrede na područja koja za tradicionalne žitarice nisu bila pogodna.
Studija nadalje pokazuje da konzumacija prosa nije bila ograničena na određeni spol, dobnu skupinu ni društveni status. Pristup pojedinim dijelovima krajolika, a ne društveni identitet, bio je odlučujući čimbenik u usvajanju nove kulture.
Zašto nas to danas zanima
Ovdje se otvara pitanje koje autori studije nisu postavili. Ako su brončanodobne zajednice same, bez ičijeg naloga i bez subvencija, prepoznale da im treba otpornija kultura i prilagodile se, zašto se danas o istoj temi — diversifikaciji usjeva i prilagodbi klimatskim promjenama — odlučuje na razini udruga i fondova, a ne na razini domaćih poljoprivrednika?
Proso je u srednjoj Europi nestao iz prehrane, pa se vratio. Ta činjenica govori više o tome kako se prehrambene navike mijenjaju kroz stoljeća nego bilo koja agencijska strategija. Naši preci nisu čekali znanstveni konsenzus da bi posijali drugu kulturu na lošijem tlu. Imali su glad, imali su zemlju i imali su slobodu odlučiti.
Današnja rasprava o prehrambenoj autonomiji, o očuvanju domaćih sorti i o tome koliko smo spremni prilagoditi se vlastitim uvjetima, nije nova. Ova studija samo potvrđuje da je prilagodba moguća — i da je jedini uvjet za nju pristup zemljištu i sloboda odlučivanja, a ne dopuštenje.