Tri španjolske špilje otkrile su da se kanibalizam u neolitiku praktikirao na najmanje tri različita načina — od prehrambene nužde do rituala nad mrtvima.
Međunarodni tim znanstvenika pod vodstvom Palmire Saladié s Katalonskog instituta za ljudsku paleoekologiju i društvenu evoluciju (IPHES-CERCA) analizirao je gotovo tisuću ljudskih kostiju i zuba iz špilja Malalmuerzo, Carigüela i Majolicas u okolici Granade. Rezultati su objavljeni u časopisu Journal of Archaeological Science.
Kosti su pregledane pod stereomikroskopom, traženi su tragovi rezova, prijeloma, kuhanja i ljudskih ugriza. Znanstvenici su odredili dob svake osobe i datirali uzorke radiokarbonskom metodom. Zaključak je jasan: kanibalizam na jugu Iberije nije bio ni jednoobrazan ni istovremen.
Špilja Malalmuerzo: 36 žrtava jednog nasilnog događaja
Najstariji lokalitet, Malalmuerzo, datira u rani neolitik između 5300. i 4950. godine prije Krista. Čini se da je riječ o jednom nasilnom događaju u kojem je sudjelovalo najmanje 36 osoba različite dobi. Više od polovice ostataka nosi tragove kuhanja, a na dvije lubanje pronađeni su tragovi tupih udaraca.
To nije sporadičan slučaj. Broj žrtava i istovremenost ozljeda upućuju na organiziran čin — masakr koji je završio konzumacijom tijela.
Carigüela: lubanje pretvorene u čaše
U špilji Carigüela slika je drukčija. Ostaci potječu iz više neolitičkih razdoblja, a gotovo svaka analizirana kost ima tragove obrade. Dvije lubanje bile su oblikovane u posude za piće.
Takva praksa nije nepoznata u europskoj prapovijesti, ali je rijetko dokumentirana s ovoliko detalja. Rezovi na lubanjama upućuju na skidanje vlasišta i mesnatih dijelova lica, što se u arheologiji tumači kao dio složenog postupanja s tijelom poraženog neprijatelja ili preminulog člana zajednice.
Majolicas: kanibalizam kao pogrebni obred
Najmlađi slučaj dolazi iz špilje Majolicas, između 3950. i 3760. godine prije Krista. Kosti su obojene crvenim pigmentom cinoberom. To je ključan detalj: cinober se u neolitiku koristio u pogrebnim obredima, pa kanibalizam ovdje vjerojatno nije bio posljedica nasilja ni gladi, nego dio rituala.
Znanstvenici su zaključili da se radi o „rekurentnim epizodama obrade ljudskog tijela ovisnima o kontekstu”. Drugim riječima, motiv se mijenjao od zajednice do zajednice i od razdoblja do razdoblja.
Što nam to govori o nama danas
Arheologija ovakvih nalaza često završi kao senzacija u medijima, no pravo pitanje je drugo: zašto su ljudi u istoj regiji, unutar nekoliko stoljeća, prakticirali kanibalizam na tri različita načina? Odgovor leži u tome da neolitičke zajednice nisu bile jedinstvena kultura. Bile su mreža malih grupa s vlastitim običajima, vjerovanjima i načinima nošenja s nasiljem i smrću.
Naši prostori na Jadranu i u unutrašnjosti Hrvatske također su bili naseljeni u neolitiku, a brojni lokaliteti — od Danila u Dalmaciji do starčevačkih nalazišta u Slavoniji — čuvaju slične tragove obrade ljudskih kostiju. Sustavna analiza tih ostataka, kakva je provedena u Španjolskoj, u Hrvatskoj još nije napravljena u punom opsegu.
Ovo istraživanje pokazuje koliko se može doznati iz kostiju koje su desetljećima stajale u depoima muzeja. Pitanje za domaće institucije nije akademsko: koliko još nalaza čeka nekoga da ih pogleda pod mikroskopom?
Jel INTERPOL mogao zatražiti da se obave iskapanja na Epstainovom otoku ili na nekoj od puuuno lokacija za koje također imaju osnovane sumnje.
Ni prije deset tisuća godina kao ni danas nisu bitni oni koji su pojeli čovjeka da prežive, nego oni koji to rade iz obilja, iz objesti, iz religijskih uvjerenja.
Nisam primijetio da je nakon prvotnih senzacionalističkih objava u medijima kasnije bilo nekih događanja.
Neki portali poput Vašega (skidam kapu) su pokušavali to i dalje održavati bitnom temom jer ona to jeste, ali ti današnji kanibali i pedofili su nedodirljivi kao i oni prije 100, 200, 300, 500…..godina.