Sirijske demokratske snage zajedno s Kurdima, koje su navodno godinama uz američku pomoć ratovale protiv Islamske države, a ustvari su ratovale protiv Bašara Al-Asada, prestale su postojati kao neovisna vojna sila, a njihovi borci ulaze u strukture nove sirijske države. Na čelu te države nalazi se Ahmed al-Šara, bivši zapovjednik Fronta al-Nusra, nekadašnjeg sirijskog ogranka al-Qaide. Ako vam u toj rečenici nešto zvuči neobično, problem vjerojatno nije u vašem razumijevanju geopolitike, nego u tome što je razumijete predobro. Porazili su teroriste, a onda se priključuju teroristima.
Dana 25. kolovoza 2026. zapovjednik SDF-a Mazlum Abdi objavio je raspuštanje organizacije kao samostalne vojne sile nakon integracije njezinih pripadnika u sirijsku vojsku. SDF je s Kurdima godinama, prema zapadnim medijima, bio je jedan od glavnih američkih partnera u kopnenom ratu protiv ISIS-a, čuvao velike dijelove sjeveroistočne Sirije i preuzeo golem dio tereta borbe protiv džihadističkog kalifata. Sada se ta vojna struktura gasi, a njezini pripadnici ulaze u sustav kojim upravlja čovjek čija politička i vojna biografija počinje upravo u džihadističkom pokretu.
Simbolika je gotovo savršena
Sjedinjene Države su samo dan ranije, 24. kolovoza, uklonile Siriju s popisa država sponzora terorizma, uz obrazloženje da nova vlast zemlju udaljava od međunarodnog terorizma. Znači priznaju otvoreno da je vlast bila teroristička.
Dan kasnije nestaje kao samostalna sila jedna od najvažnijih organizacija koje su godinama, upravo uz američku potporu, ratovale protiv Bašara Al-Asad. Geopolitički gledano, sve se to može opisati kao stabilizacija, integracija i povijesna prekretnica. U normalnom jeziku, međutim, situacija izgleda kao scenarij koji bi producent političke serije odbacio kao pretjerano nevjerojatan.
Od al-Qaide u Iraku do predsjedničke palače
Ahmed al-Šara nije čovjek kojemu se ekstremistička prošlost slučajno našla u fusnoti životopisa. Nakon američke invazije na Irak borio se u redovima al-Qaide u Iraku, a kasnije je u Siriji postao vođa Fronta al-Nusra, organizacije koja je službeno bila povezana s al-Qaidom. Potom je predvodio Hayat Tahrir al-Sham, raskinuo s al-Qaidom, postupno promijenio političku prezentaciju i, nakon pada Asadove vlasti, završio na čelu države.
Naravno, ljudi mogu promijeniti uvjerenja, mogu napustiti ekstremističke ideologije i mogu raskinuti s organizacijama kojima su nekoć pripadali. Problem nastaje kada se iz mogućnosti osobne promjene prijeđe na političku pretpostavku da se promjenom funkcije automatski briše i prošlost. Skinete ratnu uniformu, obučete sako, zamijenite džihadističko priopćenje predsjedničkim obraćanjem i odjednom ista biografija počinje dobivati potpuno novi vokabular.
Kada običan čovjek mijenja posao, poslodavac mu provjerava životopis i traži potvrde. Kada bivši džihadistički zapovjednik preuzme državu, međunarodna zajednica organizira konferencije o obnovi, razgovara o sankcijama i pažljivo bira riječi kojima će opisati njegovu prošlost. To se, očito, zove napredak.
Problem koji se ne može oprati riječju „pragmatizam“
Najveći problem s pričom o političkoj transformaciji nije sama činjenica da je al-Šara nekada bio ekstremist, nego ono što su organizacije kojima je zapovijedao činile dok su bile pod njegovim vodstvom. U područjima pod kontrolom tih struktura dokumentirani su proizvoljna uhićenja, mučenja, zlostavljanje zatvorenika, pogubljenja, otmice i drugi teški oblici represije.
U Idlibu su 2024. izbili veliki prosvjedi upravo zbog optužbi za mučenje, represiju i samovolju vlasti HTS-a. Dio prosvjednika tražio je odlazak tadašnjeg vođe organizacije Abu Mohammeda al-Joulanija, danas poznatog kao Ahmed al-Šara. To je detalj koji se prilično teško uklapa u uglađenu priču o čovjeku koji je jednostavno jednog jutra odlučio postati umjereni državnik.
Politička komunikacija, naravno, ima rješenje i za takve neugodnosti. Mučenje se može pretvoriti u „kontroverze oko upravljanja“, represija u „sigurnosne izazove“, a bivša džihadistička organizacija u „pobunjeničku strukturu“. Kada neka osoba postane dovoljno geopolitički korisna, rječnik međunarodne politike pokazuje nevjerojatnu sposobnost prilagodbe.
Onda su došli masakri 2025.
Ako je netko smatrao da je sve to samo mračna povijest iz vremena građanskog rata, događaji iz ožujka 2025. otvorili su mnogo neugodnija pitanja. Tijekom nasilja na sirijskoj obali ubijen je velik broj alavitskih civila, a u zločinima su sudjelovale različite frakcije koje su se u međuvremenu našle unutar nove državne vojne strukture. Istrage su opisivale masovna ubojstva, pljačke, osvetničko nasilje i napade na civile.
Ovdje treba biti vrlo precizan. Nije dokazano da je predsjednik al-Šara osobno izdao naredbu za masakre i takvu tvrdnju nije odgovorno iznositi bez dokaza. Međutim, pitanje zapovjedne i političke odgovornosti time ne nestaje. Ako se teški zločini događaju pod strukturama koje su formalno pod državnom kontrolom, onda nije dovoljno da predsjednik izrazi zabrinutost i najavi istragu. Potrebno je utvrditi tko je naredio zločine, tko ih je izvršio, tko je za njih znao, tko ih je mogao spriječiti i što je država konkretno učinila nakon toga.
Upravo tu priča o „novoj Siriji“ postaje mnogo manje ugodna. Jer ako nakon masovnih ubojstava dobijemo nekoliko komisija, nekoliko priopćenja i nekoliko obećanja, a istodobno pojedinci povezani s odgovornim strukturama nastavljaju političke ili vojne karijere, onda se teško može govoriti o ozbiljnom suočavanju sa zločinima.
Istraga je najavljena, dakle sve je u redu
Gotovo svaka vlast nakon velikog skandala ili zločina objavi da će provesti temeljitu istragu. To je jedna od najstarijih političkih rečenica na svijetu, otprilike jednako uvjerljiva kao automatska poruka telefonskog operatera da je „vaš poziv iznimno važan“.
Ozbiljnost istrage ne mjeri se brojem konferencija za novinare, nego rezultatima. Tko je optužen? Tko je osuđen? Tko je smijenjen? Je li netko odgovarao po zapovjednoj odgovornosti? Jesu li žrtve dobile pravo na istinu, odštetu i pravdu? Ako odgovora na ta pitanja nema, tada najava istrage postaje politički alat za kupovanje vremena, a ne dokaz da sustav funkcionira.
Upravo zato izraz „politički pragmatizam“ ne može biti univerzalno opravdanje. Države smiju donositi pragmatične odluke, pregovarati s neugodnim akterima i surađivati s bivšim neprijateljima. Ono što ne bi smjele raditi jest pretvarati pragmatizam u sredstvo za ublažavanje, relativiziranje ili zaboravljanje dokumentiranih zločina.
A Kurdi? Hvala na suradnji
U toj novoj političkoj arhitekturi SDF odlazi u povijest kao samostalna vojna organizacija. Ni SDF nije bez vlastitih kontroverzi i optužbi za kršenja ljudskih prava, pa ovu priču ne treba pretvarati u jednostavnu bajku o potpuno dobrim i potpuno lošim stranama. Rat u Siriji takvu jednostavnost odavno ne dopušta.
Ipak, politički paradoks ostaje teško nadmašiv. Snaga koju je Washington godinama naoružavao i predstavljao kao ključnog kopnenog partnera u borbi protiv Islamske države sada se raspušta i integrira u vojsku države čiji je predsjednik svoju ratničku karijeru započeo u al-Qaidi u Iraku, a poslije vodio organizaciju koja je predstavljala sirijski ogranak al-Qaide.
Zamislite da je netko takav razvoj događaja predvidio prije deset godina. Vjerojatno bi ga proglasili ludim, teoretičarem zavjere ili barem čovjekom koji previše vremena provodi na internetu. Danas se isto to objavljuje u službenim priopćenjima pod nazivom „proces integracije“.
Kako se pere politička biografija
Najzanimljiviji proces u današnjoj Siriji možda nije ni vojna integracija, nego integracija prošlosti. Prvo je netko džihadistički zapovjednik, zatim pobunjenički vođa, potom pragmatični islamist, nakon toga tranzicijski političar, a na kraju legitimni predsjednik s kojim međunarodna zajednica mora razgovarati.
Sa svakim novim korakom nekoliko neugodnih riječi nestane iz biografije. Al-Qaida postaje „pobunjenička prošlost“, represija postaje „kontroverza“, a organizacije s dokumentiranim zločinima postaju „oružane frakcije“. Nije potrebno mijenjati povijest; dovoljno je promijeniti terminologiju.
To je vjerojatno najveće čudo moderne diplomacije. Ne pretvaranje vode u vino, nego pretvaranje biografije u PowerPoint prezentaciju u kojoj se svaki problematični slajd može nasloviti riječima „izazovi tranzicije“.
Stabilnost nije isto što i zaborav
Siriji je nakon godina rata potrebna stabilnost. To nije sporno. Sirijcima je potreban mir, funkcioniranje institucija, obnova gospodarstva i kraj beskonačnog ciklusa nasilja. Međutim, stabilnost koja se gradi na političkom zaboravu rijetko je trajna.
Ako su Assadovi zločini zločini, onda zločini počinjeni protiv njegovih protivnika, Alavita, Kurda, kršćana, sunita ili bilo koje druge skupine također moraju ostati zločini. Njihova moralna i pravna težina ne ovisi o tome je li počinitelj trenutačno koristan Washingtonu, Moskvi, Ankari ili bilo kome drugome.
Mučenje ne postaje prihvatljivije zato što osoba koja ga je tolerirala ili nije spriječila danas razgovara s diplomatima. Pogubljeni civil nije manje mrtav zato što međunarodna zajednica želi stabilnog partnera u Damasku. Masakr ne postaje „komplicirana tranzicijska okolnost“ samo zato što bi riječ masakr mogla pokvariti atmosferu na konferenciji o obnovi.
Jučerašnji ekstremist, današnji partner
Moguće je da se Ahmed al-Šara politički promijenio. Moguće je da je odbacio dio ideologije iz svoje prošlosti i da doista želi izgraditi drukčiju Siriju. To se ne može unaprijed odbaciti, ali se isto tako ne može ni unaprijed prihvatiti samo zato što je promijenio politički jezik i dobio međunarodno priznanje.
Promjena se dokazuje djelima, institucijama i odgovornošću. Dokazuje se odnosom prema manjinama, političkim protivnicima, slobodi medija, žrtvama represije i zločinima vlastitih snaga. Prije svega, dokazuje se spremnošću da se prošlost ne skriva iza riječi poput pragmatizma, stabilnosti i tranzicije.
Jer ako pobjeda na kraju rata može izbrisati sve što joj je prethodilo, onda međunarodno pravo prestaje biti pravo i pretvara se u program pogodnosti za pobjednike. Osvojite glavni grad, postanete dovoljno korisni i stari životopis polako se briše, dok vam oni koji su vas jučer nazivali ekstremistom danas pružaju ruku kao državniku.
A oni koji su godinama ratovali protiv terorizma? Njima se zahvali na suradnji, integrira ih se u novu strukturu i cijelu stvar proglasi povijesnom prekretnicom.
Doista jest povijesna prekretnica. Samo možda ne u smjeru u kojem ta fraza inače zvuči.
Neposredno nakon Assadova pada, Izraelske obrambene snage (IDF) izvele su stotine (prema nekim procjenama i tisuće) zračnih i pomorskih napada diljem Sirije. Prema službenim tvrdnjama izraelskih vojnih snaga, u tim je operacijama uništeno između 70% i 85% cjelokupnog strateškog naoružanja Sirije. Potpuno su neutralizirani ili teško oštećeni sustavi protuzračne obrane (PZO), vojna skladišta projektila, mornaričke baze te ključni vojni aerodromi i zračne baze (poput baza u središnjoj Siriji i zračne baze Abu al-Duhur). Avioni i helikopteri gotovo potpuno eliminirani – ostao je tek vrlo ograničen broj starijih sovjetskih transportnih helikoptera (poput Mi-8) i francuskih lakih borbenih helikoptera Aérospatiale Gazelle. Mornarica je izbrisana – izraelska mornarica i zrakoplovstvo uništili su svih 15 glavnih brodova koji su bili usidreni u sirijskim lukama, a sirijska mornarica je spala na nekolicinu lakih patrolnih čamaca i glisera koji služe isključivo za osnovni nadzor obale i sprečavanje krijumčarenja blizu obale. 40% tenkova i oklopnih vozila je… Čitaj više »
Znate li da su održani parlamentarni izbori nakon što je Al-Džolani/Šara preuzeo vlast krajem 2024.? Pazite samo na koji način. Izborni proces odvijao se u fazama, započeo je u listopadu 2025. godine, a završni dopunski izbori u nekim regijama dovršeni su u svibnju 2026. godine. Umjesto da svi punoljetni građani izađu na birališta, primijenjen je višeslojni, indirektni sustav. Izborno povjerenstvo koje je imenovao osobno Al-Džolani/Šara prvo je odabralo oko 7.000 lokalnih delegata u regionalnim izbornim kolegijima. Tek su ti delegati glasali s unaprijed odobrenih lista kako bi popunili parlamentarna mjesta. Na takav način je izabrano 140 zastupnika u sirijsku Narodnu skupštinu (parlament), što je dvije trećine. A preostalu trećinu (70 zastupnika) je Al-Džolani/Šara imenovao izravno i osobno početkom srpnja 2026. Evo, da još bolje pojasnim po koracima: Al-Džolani/Šara postavlja Vrhovno povjerenstvo: On je osobno imenovao glavno izborno povjerenstvo (HCPE) od 11 ljudi. Povjerenstvo bira lokalne odbore: To glavno povjerenstvo je… Čitaj više »
2013. smo bili preplavljeni vijestima o tragičnim događajima u Siriji, gdje je mali lokalni “diktator” (koji to do jučer nije bio) kemijskim oružjem napao vlastiti narod koji mu se protivio. Taj lokalni diktator i kriminalac je, zapravo, politički zaposlenik britanskih aristokratskih obitelji imenovan na mjesto predsjednika Sirije (inače kolonije europske oligarhije). Sirija je nastala nakon Prvog svjetskog rata, kada su, otkrićem nafte kao energenta budućnosti, moćni bankari preoblikovali cijeli Bliski, Bliski i Daleki istok. U to vrijeme svatko je, ovisno o svojoj moći i utjecaju, prigrabio komad zemlje u sjevernoj Africi koji mu je odgovarao za eksploataciju nafte. Ali europski i američki mediji nikada ne spominju te najunosnije aristokratske poslovne dogovore u naslovima, već se isključivo usredotočuju na političku predstavu za narod. Ništa nije tako učinkovito kao zaglupljivanje masa (robova) koje zatim pasivno prate kroz medije što će se sljedeće dogoditi na političkoj pozornici, predstavljajući ih kao bespomoćne ovce u… Čitaj više »
“Predosjećaj” je možda bio prisutan i zato što je Bashar Al-Assad bio britanski student (navodno je studirao oftalmologiju), dok je njegova supruga Esma rođena u Britaniji i danas ima dvojno državljanstvo. Ona je također stručnjakinja za financije, pa je čak radila u bankarskoj grupi Deutsche Bank s hedge fondovima. Te fondove bankari koriste za varanje na burzi, a 1998. prešla je u “JP Morgan” gdje je radila s biotehnološkim i farmaceutskim tvrtkama. A onda se, kao vrhunska agentica, udala za Assada. Udajom za ovu Britanku, Bashar je pokazao svoju odanost Carstvu. Dakle, cijela obitelj Assad nedvosmisleno je britanski agent u Siriji. Samo bi naivni vjerovali u suprotno. Esma al-Assad voli europski modni glamur, a njezine gole ruke nisu prikladne za islam. Esma ne krije da ne pripada tom arapskom islamskom svijetu, već je u službi europske aristokracije. Desno je, sa španjolskom kraljevskom obitelji. Sada je optužba Velike Britanije za ubijanje… Čitaj više »
To je donijelo velike količine novca iz Rusije (koje su potrošili ruski naftni tajkuni), a Sirija je planirala iskoristiti taj novac za proširenje svog dijela plinovoda od Damaska do Tartusa, odakle bi se brodovi koji opskrbljuju europsko tržište punili gorivom. Izvoz sirijskog plina kupljenog od Irana tako bi prolazio kroz ovu luku u dometu ruske vojske. A u posao bi tada bile uključene ruske tvrtke Gazprom i Rosnjeft. A to bi povećalo kontrolu nad europskim tržištem plina koju Rusija već ima preko ovih rusko-izraelskih tvrtki (čitaj mafija). Sirija je saveznica Iraka i Irana, a zajedno drže oko 20 posto prodaje nafte OPEC-a. A sada im je saveznica Rusija. To bi Putina učinilo moćnim naftnim i plinskim carem za Europu, što odgovara dijelu londonske oligarhije koji ga podržava i ima kontrolu nad Sirijom. A to uključuje i bankarsku obitelj Rothschild. Sirijska oporba navodno to želi spriječiti, jer to nije u interesu… Čitaj više »
Hafez i Bashar Assad su bili diktatori i ozbiljni ratni zločinci, od 1970 pobili su ljudi ni broj im se ne zna uključujući zadnji rat a u tajnim zatvorima je nestalo ljudi ni broj im se ne zna , Assad je uz to koristio i kemijsko oružje protiv civila i zato je u odsutnosti osuđen na smrt isto kao i Kemijski Ali u Iraku i Asahara u Japanu, al Shara je malo dijete za Hafeza i Bashara
Imam problema i s vlastitim teroristima kojima ću objaviti podatke i djela.