fbpx

Kurdistan i 100 godina neuspjeha Zapada na Bliskom istoku

Kurdistan

Nakon stotinu godina od tajnog “Sporazuma Sykes-Picott”, kojim su kolonijalne i pobjedničke sile u Prvom svjetskom ratu podijelile Bilski istok, zapadne kancelarije počinju razmišljati o iscrtavanje novih granica u regiji. Nova podjela Bliskog istoka navodno je potrebna “zbog ukupnog neuspjeha određenih država da uspostave učinkovit model nacionalne države”, iako je činjenica da se neke države, iako oslobođene od kolonijalne vladavine, još uvijek nisu oslobodile okova imperijalizma.

Zapravo, to je dio šireg plana “Novog Bliskog istoka“, koji je u provedbi predviđao razbijanje 7 država u 5 godina, kako je potvrdio američki general Wesley Clark u intervjuu 2007. godine, kada je rekao da u tom razdoblju treba zauzeti ili, bolje rečeno, uništiti Irak, potom Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i na kraju Iran.

Riječi generala Wesleya Clarka ujedno potvrđuju i namjeru Zapada u prekrajanju i onih granica utvrđenih “Sporazumom Sykes-Picott“, ali se plan u provedbi nasukao u Siriji.

Međutim, nema razloga za opuštanje. Naime, sjever Afrike i cijela regija Sahela se mogu destabilizirati iz devastirane Libije i pomoću terorističkih i separatističkih skupina koje djeluju od Somalije na istoku do Nigerije na zapadu kontinenta.

Za daljnju provedbu za plana na Bliskom istoku je ključna zemlja Irak. Nedavni dokumentarac “Peshmerga” francuskog pseudo-intelektualca i zagovornika “humanitarnih bombardiranja”, Bernarda Henrya Levya, između redaka sugerira da borba Kurda u Iraku i Siriji protiv terorističkog entiteta poznatog kao “Islamska država” zaslužuje da se tom narodu prizna pravo na samoopredjeljenje, čime bi se bez sumnje potpuno promijenila zemljopisna i politička karta Bliskog istoka.

Bernard Henry Levy istovremeno naglašava koliko se “Regionalna vlada Iračkog Kurdistana“, pod mudrim vodstvom Massouda Barzanija, razlikuje od drugih po poštivanju građanskih prava, prije svega ženskih, učinkovitosti infrastrukture i na kraju po “ekonomskim slobodama”.

Sasvim je evidentno da ovaj opis iračkog Kurdistana savršeno odgovara bilo kojem potencijalnom međunarodnom investitoru, kojem je cilj pljačkati ogromne prirodne resurse i istovremeno uživati u blagodatima luksuznih hotela u Erbilu izgrađenih isključivo za strance.

Irački Kurdistan je ogledni primjer kako se načelo samoodređenja naroda uspješno integriralo u sve suptilnije oblike imperijalističkog prodora. U posljednjih nekoliko godina smo često svjedočili stvaranju novih država, iako su gotovo sve u potpunosti kolonizirane, počevši od država nastalih na razvalinama bivše SFRJ pa sve do Južnog Sudana. Naravno, pravo na samoodređenje se uvijek priznaje samo onim entitetima koji pristanu na vazalski odnos prema Zapadu. U tom procesu se oružana borba naziva “narodnim ustankom“, dok se procesi ostvarivanja prava na samoodređenje koje ne nadzire Zapad nazivaju “separatizmom i oružanom pobunom“.

Slučaj Kurdistana nije nimalo jednostavan za objasniti. To područje uopće nije “raj na zemlji među primitivnim bliskoistočnim narodima i plemenima”, kako ga oslikava Bernard Henry Levy. Kurdi bez sumnje imaju određene nacionalne karakteristike koje ih približavaju takozvanim zapadnim vrijednostima. Međutim, ni Kurdi nisu imuni na zločinačke prakse, što su dokazali sudjelovanjem u genocidu nad Armencima, kada im je Turska obećala armenska područja i određeni stupanj autonomije, da bi na kraju bili prevareni.

Kurdi imaju u sebi duh zajedništva i solidarnosti, o kojem je toliko u svojim  djelima govorio sociolog Ibn Haldun. Međutim, moguće stvaranje kurdske države u Iraku bi narušilo ionako krhku ravnotežu ovog područja, jer bi se odgovor osjetio i kod Kurda koji žive u Turskoj i Iranu.

Prisilno stvaranje neovisne kurdske države uz uplitanje Zapada bi u ovom povijesnom trenutku za posljedicu imalo nametanje određenog modela države u kulturološki posve drugačijem području. Da pojednostavimo, stvaranjem “Iračkog Kurdistana” bi u regiji dobili novi Izrael, odnosno Kurdistan u kojem bi radikalni elementi  poput Kurdistanske radničke partije (PKK), jednom ostvarena neovisnost, iz razumljivih razloga bili potpuno potisnuti. Osim toga, Massoud Barzani je veliki saveznik Turske u borbi protiv Kurdistanske radničke partije, stoga nije jasno iz kojih razloga ima podršku zapadne pseudo-ljevice?

Moglo bi reći da su Kurdi kao narod, više od bilo kojeg drugog, sposobni apsorbirati ideje strane njihovim kulturnim tradicijama, pa su tako usvojili marksizam-lenjinizam, nacionalizam, anarhizam, pa čak i liberalizam, daleko više od bilo kojeg drugog naroda šire regije.

Međutim, moguće stvaranje kurdske države bi posljedično dovelo do propasti drugih državnih subjekata, a sve što treba je provesti odredbe “Sporazuma iz Sevresa“, sa sto godina zakašnjenja.

Takav scenarij bi doveo do daljnjih podjela i raspada šire regije Bliskog istoka u povijesnom trenutku u kojem treba upravo suprotno. Naime, da bi prevladao krizu, širem Bliskom istoku danas treba najveće moguće jedinstvo svih naroda i etno-religijskih skupina, a ne nove podijele i stvaranje potencijalnih žarišta za nove ratove.

Razjedinjeni Bliski istok, na čemu se svesrdno radi, znači da će Sirija i Irak, jednom kada prevladaju svoje unutarnje krize, teško očuvati svoje današnje granice. Govoriti o konceptu države u tom području je mnogo složeniji posao nego što itko može zamisliti, posebice ne pseudo-intelektualci poput Bernarda Henrya Levya, koji vjeruje da se “sloboda i demokracija” po svijetu uspješno nameću NATO bombarderima i krstarećim projektilima.

Uspostavom određenog neovisnog entiteta i crtanjem novih granica na karti problem sigurno neće biti riješen.  Najočitiji problem, posebno nakon nedavnih pobuna u arapskim zemljama, opisao je znanstvenik Nazih Ayubi, koji je rekao da se arapske države, jednom kada su se oslobodile smrtonosnog imperijalističkog zagrljaja, na Zapadu počelo smatrati potencijalnom prijetnjom. Ono što je u nas dio političke svakodnevice, među Arapima je bila prijetnja zapadnoj hegemoniji. Kao arhineprijatelji su označeni promicatelji nacionalističkih ideologija kao što je Nasserov panarabizam ili ba’athizam sirijskog filozofa, sociologa i arapskog nacionalista Michela Aflaqa. Razlog je jednostavan – ove se ideje smatraju istovremenom izravnom prijetnjom židovskom kolonijalizmu na Bliskom istoku i zapadnoj hegemoniji, stoga moraju biti iskorijenjene.

Međutim, brojne arapske zemlje, iako su strukturno bile organizirane na vojni način, ostale su vrle slabe s političkog i institucionalnog stajališta, a gubile su i podršku u narodu kada su poražene u nekoliko arapsko-izraelskih ratova.

Koliko god je Nasser bio karizmatičan i uživao ogromnu popularnost u svoje vrijeme i koliko god je na sve načine pokušavao monopolizirati i svojoj volji podčiniti islam u Egiptu, on je ipak upamćen kao promicatelj moderne i “sekularne” ideologije, koja je strana arapskoj i islamskoj tradiciji i kulturi tog područja.

Problem “sekularne” države je prva točka koju treba podrobno razmotriti kada se govori o širem području Bliskog istoka, a nametati je silom ili predlagati je među narodima koji su, poput Kurda, prihvatili “pomoć” Zapada, potpuno je pogrešno.

Povijesni razvoj islama bio je potpuno različit od kršćanstva. Poslanik Muhammed, za razliku od Isusa Krista, kojem su prijetili i koji je bio proganjan od strane svojih neprijatelja u Meki, umjesto mučeništva i žrtve je izabrao put migracije i borbe protiv svojih suparnika, aristokracije iz Meke. U gradu Yathribu je stvorio zajednicu kojoj je religija služila kao politička i ideološka nadgradnja, da bi se dvije stvari na kraju potpuno pomiješale. Ova političko-vjerska zajednica, stvorena od poslanika Muhammeda, smatra se povijesnim primjerom savršenog islamskog društva, a mnogi radikalni mislioci drže da je primjer kojeg i danas treba slijediti.

Islam je, dakle, u isto vrijeme “religija i svijet” i “religija i država“.

To je prilično očito, posebno u trenutku prisilnog nametanja zapadne “sekularne i moderne” države, i to u društvu koje još uvijek snažno prožeto religioznošću. Naravno, štetne učinke ovog eksperimenta ne treba posebno nabrajati.

Isti proces je pogodio i Osmansko carstvo, koje je tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, kao što navodi grčki znanstvenik Dimitrios Stamatopoulos, obilježila postupna zamjena sustava koji je bio utemeljen na religijskom zajedništvu u sustav koji je u središte pozornosti stavljao nacionalnu pripadnost. Ovo je bio izvana nametnut proces, uz snažnog uplitanje europskih sila u poslove Osmanskog carstva, koje, dakle, “bolesnik s Bospora” nije postalo isključivo zbog neizbježnih povijesnih procesa, nego i zbog vanjskog uplitanja.

U isto vrijeme nitko ne može poreći da i na terminološkoj razini riječ “država” u zapadnom smislu riječi i njen arapski ekvivalent “dawla” imaju potpuno različita značenja. U Europi je država riječ koja predstavlja ideju stabilnosti i kontinuiteta institucija, dok njen arapski ekvivalent ima izrazito negativan smisao. Nema sumnje da riječ “ummet“, odnosno zajednica, u određenom smislu u arapskom i islamskom svijetu ima daleko dublje značenje od bilo kojeg drugog državnog koncepta ili političkog sustava. Osim toga, riječ “dawla” se u islamskoj povijesti prvenstveno koristila za definiranje dinastija koje su vladale nakon prva četiri kalifa i nakon  građanskog rata koji je izbio nakon smrti trećeg kalifa Osmana, kada je de facto završilo zlatno doba islama. No, bez obzira na sve i na protok vremena, politički sustav koji naglašava apsolutno i konačno odvajanje duhovnih i političkih sfera je islamskom svijetu stran. Ne postoji islam bez islamske “vlasti” ili, bolje rečeno, bez islamske uprave.

Iz navedenih razloga je paradoks terorističku “Islamsku državu” uopće nazivati državom (Al-Dawla Al-Islamiya), za koju mnogi vjeruju da je inspirirana “izvornim i čistim islamom”. Koncept ili ideja islamske države je, prema riječima znanstvenika Waela Hallaqa, nemoguća i apsolutna suprotnost u svom smislu, jer nikada tijekom islamske povijesti nisu postojale islamske države.

Nacionalna država je moderan koncept koji nema nikakve veze s idejom islamske zajednice ili “ummetom”. Dakle, gdje postoji država nema “ummeta” i gdje postoji “ummet” nema države.

“Ummet” odbacuje sam koncepta državnog suvereniteta, jer u njemu suverenitet pripada samo Allahu. Dakle, islam ne može postojati bez islamske uprave, ali ne i “vlasti” u zapadnom smislu te riječi.

Provedba islamskog prava, šerijata, ako razmišljamo u okvirima europskih nacija-država nema smisla. Osim toga, ovaj islamski zakon, koji je rezultat višestoljetnih tumačenja svetih tekstova, Kurana i Sunne, našao se na udaru kodifikacije u pisanim pravilima za vrijeme europske kolonijalne okupacije. Sve se na kraju pokazalo kao neuspjeh u nametanju modela kojega muslimani doživljavaju kao nešto strano i kojim su se izdali stari društveni ugovori koji su tim narodima jamčili određenu stabilnost.

Međutim, čak i očito strano uplitanje ne snosi svu odgovornost za konačni slom nekih državnih subjekata, osim u libijskom slučaju. Podsjetimo da je eksperiment Muslimanskog bratstva u Egiptu propao zbog proste činjenice da se makroekonomski problemi ne rješavaju čitajući stihove iz Kurana. Tako je ludilo ljudi na ključnim mjestima u vlasti uništilo nešto što je izgledalo kao potencijalno alternativno rješenje u kojem su zapadni elementi bili pomiješani s onim strogo islamskim.

Zapravo, politički islam Muslimanskog bratstva i jest zapadni projekt, koji je i sam zanemario tradiciju i kulturu arapskog svijeta.

Treba spomenuti i Saudijsku Arabiju, gdje je vehabizam postao službena verzija islama, a tu su i ostale zaljevske monarhije koje nemaju nikakve veze s onim što obično zovemo “država”, iako unutar njih postoji određeni oblik državnog aparata.

Promatrajući kartu područja Bliskog istoka, na geopolitičkom planu su jedine države koje imaju veću snagu i izdržljivost Iran i Turska, dvije zemlje s različitim modelima političkog islama,  dok Izrael zaslužuje posebnu raspravu.

Sve ostale zemlje Arapskog poluotoka  se savršeno uklapaju u model monarhijskog i kapitalističko-financijskog apsolutizma. Političke i ekonomske, zajedno s bliskim vojnim vezama sa Sjedinjenim Državama, te loše prikriveni zajednički ciljevi s Izraelom zaljevskim monarhijama osiguravaju određenu unutarnju stabilnost, iako je bogatstvo jedino sigurno jamstvo njihove stabilnosti.

Međutim, ove monarhije se ne mogu definirati kao “države”, čak ni sa zapadne točke gledišta.

U svjetlu onoga što se danas događa na Bliskom istoku, Zapad kao rješenje nudi daljnju dezintegraciju današnjih državnih subjekata i traže se nove državne tvorevine, opet na zapadnim načelima, što je besmisleno, jer ona ne daju nikakva rješenja za ekonomsku krizu koju generira provedba neoliberalne politike, što se najbolje vidi upravo u iračkom Kurdistanu.

Naime, padom cijena nafte se urušilo “ekonomsko čudo” iračkog dijela Kurdistana, do te mjere da je Massoud Barzani bio prisiljen obratiti se središnjim vlastima u Bagdadu i tražiti plaće za svoje Peshmerga borce, jer je prošlog mjeseca “Regionalna vlada Iračkog Kurdistana” ostala bez novca.

Kako prenosi kurdska agencija Rudaw, Barzani je prošlog mjeseca od Bagdada tražio 8,4 milijuna dolara za plaće Peshmerga boraca za listopad. Irački zamjenik ministra financija je potvrdio ovu informaciju i rekao da su središnje vlasti udovoljile zahtjevu Erbila. Fazil Nabi je za Rudaw rekao da je novac bio dio dogovora Massouda Barzanija i savezne vlade iz Bagdada iz rujna ove godine, kada je postignut dogovor o zajedničkoj kampanji protiv ISIL-a u Mosulu.

“10 milijardi iračkih dinara, ili 8,4 milijuna dolara, poslano je od strane iračkog Ministarstva obrane kao dio ranijeg dogovora Bagdada i Erbila”, rekao Fazil Nabi.

Irački premijer Haider Al-Abadi je prošlog mjeseca bez prethodne najave stigao u posjet Erbilu, nakon što je posjetio front u Mosulu.

Massoud Barzani je bio u Bagdadu u rujnu ove godine kako bi razgovarao sa središnjim vlastima o ponovnom slanju saveznog novca kojeg je Bagdad Erbilu uskratio početkom 2014. godine. Prema iračkom ustavu, regija Kurdistan ima pravo na 17 posto nacionalnog proračuna, što je Bagdad, zbog neovlaštenih aktivnosti Kurda u naftnom sektoru i separatističkih težnji Erbila, odbijao platiti više od dvije godine.

Smanjenje dotoka sredstava iz saveznog proračuna i pad cijena nafte su među najvećim razlozima teške financijske krize u iračkom Kurdistanu, gdje regionalne vlasti nisu mogle isplatiti pune plaće Peshmerga borcima i državnim službenicima, potvrđuje Rudaw.

Institut za Bliski istok” iz Washingtona je u ožujku ove godine upozorio da će niske cijene nafte “zakomplicirati put ka neovisnosti iračkog Kurdistana”. Ako pogledamo tko su stratezi projekta neovisne države Kurda na sjeveru Iraka i kakve bi posljedice to imalo po širu regiju, pad cijena nafte na svjetskom tržištu ima i svoje pozitivne strane.

Ako Kurdi i zaslužuju vlastitu državu, zaslužuju je takvu da bude u skladu s njihovom tradicijom, kulturom i povijesnim nasljeđem najvećim dijelom prožeto islamom, ali i da taj proces bude prihvaćen i od naroda kojima su okruženi. U svakom slučaju, Kurdi sigurno ne sigurno Bernarda Henrya Levya i njegove “recepte”.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
5 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
xe
Gost
xe
3 godine prije

Trump-ov odgovor na pismo V.V.Putina: Lijepo pismo od Vladimira Putina, njegove misli su tako lijepe…
Ovo je pljuska svim onim koji su sirili mrznju protiv ovog hrabrog i slavnog slavenskog naroda na sjeveru Europe koji je tako blizak nama Hrvatima.
Ovo je pljuska Merkelici, Stoltenbergu, Kolindi…i mnogima drugima sirom Europe koji su zeljeli biti veci Papa od samog Pape.
Russijo, nek te Bog blagosovi, Jos ima valjanih ljudi u Americi.

Glen
Gost
Glen
3 godine prije

…njegove misli su tako korektne…

nisam robot
Gost
nisam robot
3 godine prije

Svatko ima pravo na samostalnost ako je u stanju da je stekne. Nema glupljeg argumenta nego kada se kaze u kolonijalistickoj maniri, taj i taj narod ne treba dobiti samostalnost zbog nekih drugih naroda i njihovih interesa. Nema smisla bilo kako definirati tko na sta ima ili nema pravo, tko nesto hoce i to dostigne ima i na to pravo, to smo vidilu vec 100x.

Brainstorm
Gost
Brainstorm
3 godine prije

“zajednica na mjesto drzave” – podsjeti me na samoupravljanje i koncept odumiranja drzave. netko pametno kaza na amsi-ju da je komunisticki pokret krscanska sekta. bez Boga, ocigledno, ali inspiriran krscanskim idejama i gradjen od ljudi u crkvi odgojenih postenju i pravdi.
istom bi logikom mogli tipss povezati sa ummetom.

Helena
Gost
Helena
3 godine prije

Stvoriti drzavu koja ne vodi racuna o drugim narodima je projekat koji ne donosi srecu ni tim drugim narodima, ni onom ko je novu drzavu stvorio. Najocitiji primer je Izrael, bliskoistocni veciti fitilj. On je otpocetka grobnica okolnim narodima, a najvise samim Jevrejima i opstaje na ratu, nasilju, terorizmu, krvi. Jedinu srecu donosi ratnim profiterima i stranim i izraelskim naftnim i ostalim kompanijama. Ima jos primera gde su stvorene tzv nacionalne drzave u kojima narodi masovno iseljavaju i umiru, zemlja i resursi se preprodaju razno raznim belosvetskim korporacijama, “nacionalna” politicka elita se bogati na racun ono sake jada sto je u zemljama ostala, a budale ispranog mozga setaju sa nacionalistickim transparentima i busaju se u prsa. Vazno je da se vijore zastave i grbovi, nose baklje, uzvikuju parole, drze koncerti, okrugli stolovi, performansi, a sto publike (naroda) skoro pa nema, to uopste nije vazno. Nekom vec sve to ide u prilog.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik