Libija se vratila starom savezniku i Rusiji će dati vojnu bazu?

Libija - General Khalif Haftar

U svibnju ove godine su u Libiji snage takozvane “Vlade nacionalnog jedinstva” iz Tripolija pokrenule ofenzivu protiv terorista “Islamske države”, koji su zauzeli grad Sirte na libijskoj obali Sredozemnog mora i tamo proglasili “Vilajet Tarabulus”.

Negdje sredinom lipnja su borci libijske “Vlade nacionalnog jedinstva” došle do predgrađa grada Sirta, a teroristi “Islamske države” su se povukli u grad, a snage odane navodno “međunarodno priznatom” političkom vodstvu u Tripoliju su u ljeti zauzele civilni i vojni aerodrom u Sirtu, kao i područja zapadno i jugozapadno od grada. Brodovima se nadzirala obala, kako bi se spriječilo teroriste “Islamske države” da pobjegnu morskim putem.

Takav razvoj događaja je sugerirao brzi napredak snaga lojalnih “Vladi nacionalnog jedinstva”, čije je predsjedničko vijeće počelo raditi u Tripoliju u ožujku ove godine, a podršku su dobivale i od vojske Velike Britanije i Sjedinjenih Država.

Međutim, gotovo istovremeno su se prema gradu s juga kretale snage protivničke vlade smještenu u Tobruku, čije vojno krilo čini Libijska narodna vojska na čelu s generalom Kalifom Haftarom.

Pokušaj obje strane da zauzmu uporište “Islamske države” je u zapadnim kancelarijama uzrokovao strah od mogućeg sukoba dvije suparničke libijske vojske oko naftnih polja u regiji.

“Islamska država” je 2014. iskoristila raskol između protivničkih vlada iz Tripolija i Tobruka kako bi zauzela ovaj teritorij.

U to vrijeme su se zapadne sile nadale da će nova vlada biti sposobna ujediniti sigurnosne snage kako bi se pobijedila “Islamska država”, te da će dobiti mandat međunarodne zajednice za provođenje strane vojne intervencije, prije svega zračnih udara. Međutim, takav su scenarij spriječili parlament u Tobruku i moćni vojni zapovjednik general Kalifa Haftar.

Danas, gotovo sedam mjeseci od početka vojne kampanje u gradu Sirte, agencije izvještavaju kako su snage odane takozvanoj Vladi nacionalnog jedinstva iz Tripolija preuzele kontrolu nad gradom i da su teroristi “Islamske države” poraženi.

“Naše snage imaju punu kontrolu nad Sirtom, poslije borbi koje su trajale više od šest mjeseci”, izjavio je za AFP glasnogovornik snaga iz Tripolija Reda Isa, te dodao kako se takozvana Islamska država “potpuno raspada”.

Grad Sirte je posljednji značajniji grad u Libiji koji je bio kontrolom “Islamske države”, a kraj ofenzive za njegovo oslobađanje, koja je pokrenuta je 12. svibnja, svakako bi trebala biti dobra vijest, jer bi to značilo da je poražen “kalifat” koji se širio na južnim granicama Europske unije.

Međutim, nije baš sve tako kako prenose agencije. Naime, militanti koji su “oslobodile” Sirte su isti oni koji su uz pomoć NATO pakta svrgnuli Muammara Gaddafija i sljednici su radikalnog ogranka islama.

Da se ne radi o tragediji, bilo bi smiješno, jer se tijekom bitke za Sirte želja za izravnom vojnom intervencijom Zapada na strani “umjernih” islamističkih milicija pokušavala opravdati novim ratom protiv Libije, uvijek s istim opravdanjima.

“Ovo nije rat, nego humanitarni posao kako bi se civili oslobodili čudovišta “Islamske države”, bilo je opravdanje u vrijeme želje za još jednom agresijom na Libiju.

Sky News je prije nekoliko mjeseci prikazao dokumentarni film “Sirte – Grad u kojem će biti poražena Islamska država”, a “osloboditelji” su tražili “pomoć europskih vlada da podupru njihovu borbu protiv radikalnih islamista”.

Naravno, prešućeno je da su snage koje su na kraju zauzele grad zapravo radikalne islamističke milicije iz Misrate i militanti koji su u vrijeme svrgavanja Gaddafija bili u redovima islamista skupine Ansar Al-Sharia i Libijske islamske borbene skupine, kojom je zapovijedao bivši pripadnik Al-Qaede i miljenik CIA-e Abdelhaqim Belhaj.

Sada se kampanja “oslobođenja Sirte” privela kraju i svi slave “osloboditelje“, ali stanovnici samog grada i nemaju posebnog razloga za slavlje, posebno ako se u obzir uzmu “podvizi milicija Misrate”. No, čini se da je marketinški trik uspio i danas se islamističke milicije prikazuju kao borci koalicije “Libijska zora”, usko vezanoj za Muslimansko bratstvo Omara Al Hassija i koji su 2012. počinili stravične masakre nad stanovništvom grada Tawergha, te nad pripadnicima plemena Warfalla, koje su likvidirali jer su bili “krivi” što su podržavali bivšeg libijskog vođu, pukovnika Muammara Gaddafija.

Naravno, te su pokolje današnji “borci protiv terorizma” proveli uz šutnju zapadnih medija i izravnu potporu NATO pakta.

Zapad ne želi reći cijelu istinu i da Zastupnički dom u Tobruku ima vojsku koju vodi general Kalifa Haftar, koji ima prešutnu podršku milicija Zintana, koje su ljetos oslobodile sina Muammara Gaddafija, Saifa Al-Islama, ali i plemena Warfalla, najvećeg plemena Libije koje kontrolira grad Bani Walid u kojem se i danas vijore stare zelene zastave Džamahirije.

Podsjetimo da je Kalifa Haftar bio general Muammara Gaddafija do 1987. godine, kada je bio zarobljen od strane Čada. Godinu dana poslije sudjeluje u propaloj pobuni protiv Gaddafija i seli se u Virginiju, uz povremene izlete natrag u Libiju, gdje je sudjelovao u nizu propalih pokušaja rušenja vlasti u Tripoliju.

Kada je NATO 2011. godine pomogao svrgnuti Gaddafija i njegovu vladu, general Haftar je vidio šansu za svoj veliki povratak. Iako je kratko bio na dužnosti zapovjednika pobunjenih libijskih snaga, na inzistiranje Katara ga se zamjenjuje radikalnim zapovjednicima islamističkih frakcija odanih Muslimanskom bratstvu. Smijenjen je sa svih dužnosti i privremeno se vraća u Ameriku, ali se u Libiju vraća 2014. godine, kada objavljuje rat svim islamističkim frakcijama, okreće leđa vladarima Tripolija i Sjedinjenim Državama, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj i Velikoj Britaniji, koji podupiru “Vladu nacionalnog jedinstva” na čijem je čelu Fayez Al-Sarraj i na čiji je poziv u Libiji američka vojska provela ograničenu intervenciju.

General Haftar na istoku zemlje organizira relativno jake oružane snage, koje vodi i danas i odane su Zastupničkom domu sa sjedištem u Tobruku. Iz područja Cirenaike vodi operacije kako protiv “Islamske države”, tako i protiv raznih islamističkih skupina  koje iz Tripolija i Misrate po drugi put ratuju za račun američkog State Departmenta. Zanimljivo je do koje se mjere posljednje operacije u gradu Sirte, koje vojno podupire i Pentagon, prikazuju kao oslobođenje grada od Islamske države, iako se skupine koje su zauzele Sirte nimalo ne razlikuju od Al-Nusra Fronta ili Jaish Al-Islama u Siriji.

No, postoji objašnjenje za ovakvo tumačenje situacije u Libiji. Naime, general Kalifa Haftar se ranije ove godine počeo približavati Moskvi, gdje je imao kontakte sa specijalnim izaslanikom ruskog Ministarstva vanjskih poslova za Bliski istok i Afriku, Mihailom Bogdanovim.

Slučajno ili ne, vijest o oslobođenju grada Sirte, gdje su jedne radikalne islamiste zamijenili drugi, prema pisanju zapadnih medija oni umjereniji, dolazi u vrijeme kada general Haftar po drugi put posjećuje Moskvu.

Konkretno, prema pisanju ruskih i arapskih medija je od 27. do 29 studenog u Moskvi boravio vrhovni zapovjednik Libijske narodne vojske, general Kalifa Haftar, koji je razgovarao s čelnicima Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva obrane, kao i tajnikom Vijeća sigurnosti Ruske Federacije.

Prethodno je general Haftar Moskvu posjetio u lipnju ove godine. Nakon toga su mnogi analitičari primijetili povećanje isporuke ruskog oružja Libijskoj narodnoj vojsci, koja kontrolira oko 70% zemlje i ima sve veću potporu Egipta. Dakle, glavna vojna sila Libije nisu islamističke milicije, nego vojska generala Haftara, koju neslužbeno podržavaju i druga velika libijska plemena središnje i zapadne Libije, a ta vojna sila traži pomoć od Rusije, a ne SAD-a i njegovih satelita.

Ovo je vrlo znakovito, jer NATO i islamističke frakcije, bez obzira na propagandni trik oko poraza “Islamske države” i gradu Sirte, nisu uspjeli osvojiti i pokoriti Libiju i libijski narod.

Rusija je odgovorila na Haftarov zahtjev za pomoć u oružju, čime vjerojatno računa na širenje utjecaja i svoje vojne prisutnosti od Bliskog istoka do sjevera Afrike.

Istovremeno je portal Debka File, blizak izraelskim obavještajni krugovima, objavio članak o navodnom novom planu Vladimira Putina koji želi imati vojne baze u Libiji, a Rusija će zauzvrat pomagati general Haftara i Libijsku narodnu vojsku u borbi protiv libijskih islamističkih skupina i terorista “Islamske države”, kao što čini u Siriji.

Libijsku narodnu vojsku će opskrbljivati oružjem i opremom, a na slobodnom dijelu libijskog teritorija bi se podigle ruske vojne pomorske i zrakoplovne baze.

Iako ovu informaciju treba uzeti s rezervom, prema vojnim i obavještajnim izvorima portala Debka File, Vladimir Putin planira graditi bazu u libijskom gradu Benghazi, koja bi bila identična ruskoj zrakoplovnoj bazi Hmeymim u sirijskoj pokrajini Latakiji. Baza u ovom gradu na libijskoj obali Sredozemnog mora bi trebala biti u stanju primiti brodove ruske ratne mornarice i zrakoplovne snage.

libija-rusija-baze

Izrael upozorava da će baza biti smještena na udaljenosti od 700 kilometara od Europe.

Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji već pružaju podršku generalu Haftaru, sada su njegovoj vojsci odlučili pružati i potporu iz zraka, a zrakoplovi će polijetati iz egipatskih baza u pustinji na zapadu zemlje.

Upravo su čelnici Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata pozvali generala Haftara da se obrati Moskvi i prihvati rusku vojnu pomoć. Međutim, za zračnu potporu Libijskoj narodnoj vojsci bi ruski zrakoplovi iz baze Hmeymim morali prevladati udaljenosti od 1 500 kilometara, dok bi s ruskom bazom u Libiji bilo puno lakše pružati izravnu potporu.

Uz potporu ruske pomorske skupine na čelu s nosačem zrakoplova nosača zrakoplova “Admiral Kuznjecov“, Rusija bi puno učinkovitije mogla utjecati na situaciju u Libiji.

Izraelski portal primjećuje da bi u slučaju izgradnje ruskih baza u Libiji i slanja nosača zrakoplova “Admiral Kuznjecov”, to bilo prvi put u povijesti da ruski brodovi ove klase budu stacionirani u južnom Sredozemlju.

Kako prenosi libanonski Al-Manar, nakon susreta generala Haftara s ruskim dužnosnicima u Moskvi u lipnju ove godine je Putin bio vrlo suzdržan u slanju pomoći Libijskoj narodnoj vojsci, jer su u to vrijeme grad Sirte, zajedno s islamističkim milicijama, napadale i američke i britanske snage. Do preokreta je došlo nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u Americi, nakon čega je Rusija generalu Haftaru odlučila dati jurišne helikoptere, oklopna vozila i projektile, kao i zračnu potporu u borbi protiv “Islamske države”.

Naravno, čak i ako izraelski portal pretjeruje s informacijom o izgradnji trajnih ruskih baza na teritoriju Libije, nesporno je da je general Haftar dva puta boravio u Moskvi, gdje se susreo s ministrom obrane, generalom Sergejem Šojguom, čelnikom Vijeća sigurnosti Rusije, Nikolajem Petruševim i specijalnim izaslanikom ruskog Ministarstva vanjskih poslova za Bliski istok i Afriku, Mihailom Bogdanovim.

Osim toga, rat u Libiji je sada usredotočen oko brojnih naftnih polja, a uz  potporu Rusije general Haftar može preuzeti nadzora nad naftnom infrastrukturom Libije. Putin će tako učinkovito moći utjecati na situaciju u cijeloj sjevernoj Africi.

Egipat, kojem je Saudijska Arabija trenutno uskratila opskrbu naftom zbog dva sporna otoka u Crvenom moru, nada se da bi nedostatak mogao popuniti libijskom naftom. Osim toga, Kairu je stalo da se eliminiraju teroristi i spriječi izbijanje kaosa na njegovim zapadnim granicama, stoga je pomoć Haftaru je ključna za egipatsku sigurnost.

Za generala Haftara je posebno važna i potpora Ujedinjenih Arapskih Emirata. Do podrške UAE Libijskoj narodnoj vojsci je došlo zbog sukoba s Katarom i nekim saudijskim prinčevima, koji podržavaju islamiste iz Tripolija, dok su Saudijci pružali potporu i teroristima “Islamske države” u gradu Sirte. Katar, Europljani i SAD podržavaju islamističku Vladu nacionalnog jedinstva u Tripoliju, dok s druge strane ne podržavaju Libijsku narodnu vojsku i vlasti u Tobruku.

Sada je prostor za manevar puno veći, jer je aktualni predsjednik Ujedinjenih Arapskih Emirata i vladar Abu Dhabija, Šeik Kalifa bin Zayed al-Nahyan, bliski prijatelj i podupiratelj Donalda Trumpa. To bi uskoro moglo značiti da bi Rusija i SAD u libijskom sukobu mogli postati situacijski saveznici, ali tek nakon inauguracije američkog predsjednika Donalda Trumpa, što je otprilike scenarij kojeg mnogi predviđaju u Siriji.

Međutim, Rusija, osim uništenja terorističkih skupina, želi sudjelovati u podjeli libijskog naftnog biznisa, a nije tajna da je za Rusiju od strateške važnosti kontrolirati gotovo cijeli južni Mediteran, odakle učinkovito može odgovoriti na eventualne prijetnje NATO pakta.

Ne smijemo zaboraviti na najveći libijski projekt navodnjavanja “The Great Man-Made River“, koji je praktično prestao postojati ubojstvom Muammara Gaddafija. Kontrola nad Libijom je ujedno i kontrola nad ogromnim rezervama pitke vode, a uz već izgrađenu infrastrukturu je cijelu sjevernu Afriku moguće pretvoriti u prosperitetnu oazu. Voda postaje strateška sirovina za budućnost, nad kojom prisilnom privatizacijom kontrolu pokušavaju preuzeti vodne kompanije Suez, Veolia Environnement, RWE, Aguas de Barcelona, SAUR, United Utilities, u potpunosti pod kontrolom Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda.

Stoga bi i iz ovih razloga veći angažman Rusije u Libiji, koja podržava vlasti u Tobruku i Libijsku narodnu vojsku generala Haftara, bio u potpunosti u skladu s deklariranim ciljevima Kremlja o nužnosti izgradnje multipolarnog svijeta koji će se temeljiti na strogom pridržavanju međunarodnog prava.

U ovom trenutku većina analitičara tvrdi kako Rusija šalje vojnu pomoć Haftaru za borbu protiv terorizma, ali u Libiji postoji problem koji ne postoji u Siriji. Naime, tamo su islamističke skupine koje su svrgnule vladu Muammara Gaddafija uspješno provele proces rebrendiranja i sada se predstavljaju kao legitimne političke stranke, priznate od EU, Sjedinjenih Država i nekih arapskih zemalja, iako su poznate veze njihovih vođa s Al-Qaedom ili militantnim krilom Muslimanskog bratstva. Dakle, izravna ruska vojna intervencija na strani Libijske narodne vojske i Zastupničkog doma iz Tobruka bi mogla biti upitna zato što Rusija želi da joj legitimne vlasti u zemlji upute zahtjev za pomoć, a Zapad je priznanjem islamističke “Vlade nacionalnog jedinstva” i milicija iz Misrate i Tripolija na vrijeme stvorio pomutnju u Libiji oko pitanja koja je vlast zapravo “legitimna”.

Iako kontakti generala Haftara i Rusije od prošlog ljeta nisu tajna, podizanje suradnje na višu razinu je predvidio Izrael, a anksioznost Tel Aviva se može razumjeti.

Partnerstvo Rusije s Libijom u geopolitičkom smislu ograničava Izrael, koji u Južnom Sudanu ima svoje naftne interese. Rusiju u Libiji mogu ometati i saveznici Izraela, mahom sponzori islamističkih terorističkih skupina, poput Katara, neki šeici Saudijske Arabije i UAE, koji podržavaju i dalje utječu na odlazeću američku administraciju.

Uoči posjeta generala Haftara Moskvi je milijarder i član saudijske dinastije, princ Al-Waleed Bin Talal, dao oštru izjavu i rekao da će, ako se Putin ne vrati za pregovarački stol, on financirati Izrael i arapske zemlje da napadnu Rusiju. Dio stručnjaka za Bliski istok pretpostavlja da će, kako bi odvratio Rusiju od Libije, Izrael početi voditi agresivniju politiku prema Siriji, koja može uključivati i vojnu komponentu, a da je članak kojeg je objavio Debka File zapravo test da se vidi kakva će biti reakcija Kremlja, što je taktika kojom se izraelske obavještajne službe, sasvim razumljivo i logično, koriste desetljećima.

Pripadnici Muslimanskog bratstva iz Tripolija s podsmjehom gledaju na cijelu ovu priču i Haftarovu posjetu Moskvi, a član “Stranke pravde i izgradnje”, Al-Mabrouk Al-Hareish kaže “kako se posjetom namjeravao iskoristiti neuspjeh političkog sporazuma potpisanog u Shkiratu, te da je Haftar računao da će međunarodna zajednica povući svoju podršku sporazumu, posebice nakon nedavnih američkih izbora”.

“Međutim, europsko-američki savez neće dopustiti rusku intervenciju u Libiji, kao što se dogodilo u Siriji”, uvjeren je Al-Hareish.

Takozvani “politički aktivist”, također iz Tripolija, Khaled Al-Ghoul, rekao je da je “Haftar je u potrazi za bilo kojim saveznikom koji će mu omogućiti da zavlada Libijom, a shvatio je da Amerikanci i Europljani nisu osobito zainteresirani za suradnju s njim, stoga se okrenuo Rusiji, gdje traži podršku za ostvarenje svojih ciljeva”.

Novinar Fawzy Haddad tvrdi “kako je ruska vojna baza u Libiji teško ostvariv scenarij”.

“Rusi podržavaju Haftara u borbi protiv terorizma, a Moskva ima različite interese od Zapada i trebala bi se u Libiji pojaviti kao protivnik Zapadu, kao što je slučaj u Siriji, jer Zapad još više želi osnažiti Muslimansko bratstvo, koje se bori protiv struje koju zastupa Haftar”, rekao je Fawzy Haddad, ne skrivajući činjenicu da iza islamističke vlade u Tripoliju stoje zapadne prijestolnice.

On je dodao i “kako je ruska podrška Haftaru dobro poznata stvar i da će Moskva profitirati ako se podigne embargo na izvoz oružja u Libiju i s njim, na štetu zapadnih kompanija, sklopiti ugovore vrijedne milijarde dolara.”

U kojem god smjeru se razvijala situacija, jedno moramo imati na umu, a to je da Sirte nisu oslobodili nikakvi libijski “borci za slobodu”, nego islamističke bande koje su, služeći interesima NATO pakta, uspjele steći “legitimitet” kroz takozvanu “Vladu nacionalnog jedinstva”, dok na drugoj strani imamo Zastupnički dom u Tobruku i Libijsku narodnu vojsku koja se okrenula Egiptu i Rusiji. O tome je li general Haftar postao Putinov čovjek u Libiji, kao što je u srpnju ove godine pisao Al-Monitor, bespredmetno je raspravljati. Osim toga, general Haftar je jednom okrenuo leđa Gaddafiju, potom NATO paktu, koji ga je 2011. na zahtjev Katara smijenio s vrha “pobunjeničke” vojske, što je dovoljan razlog za tvrditi kako on nije ničiji čovjek, ali i da će Moskva dva puta razmisliti u kojoj će se mjeri svrstati na njegovu stranu.

No, unatoč njegovom burnom životopisu, Haftar i Libijska narodna vojska, koji se bore u ime Zastupničkog doma iz Tobruka, jedina su snaga koja Libiju može vratiti u život, a Libiya Prospect tvrdi kako bi se uz pomoć Moskve mogao provesti ambiciozni generalov plan da zavlada Libijom, čime bi se stvorila mogućnost za oporavak razorene i podijeljene zemlje.

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Eugene
Gost
Eugene

Rusi bi morali imati vojnu bazu u Libiji inace ce Mediteran postati americko jezero.

jale
Gost
jale

Potpuno sam uvjeren da je kap koja je prelila čašu zapadu i koja je bila direktan povod za NATO agresiju na Libiju parafirani sporazum Gadafija i Putina iz 2010. godine, kojim Libija daje Rusiji dio luke Tripoli na 99 godina za rusku vojnu bazu na Mediteranu. Za agresiju direktan povod nisu bili ni zajednička afrička valuta, ni pitka voda, ni nafta, ni socijalizam nego ruska vojna baza u Tripoliju, koja će se, evo vidimo sada, i realizirati, doduše na drugoj lokaciji, ali će se realizirati. Valjda je i Haftar napokon shvatio da iza bombardiranja i agresije na Libiju ne stoje uzvišeni humanistički ciljevi nego surovi interes zapadnih korporacija.

alopt
Gost
alopt

@jale – Imas li ti nesto pouzdano gledu “davanja davanja dijela luke na 99 godina”? Hocu reci prvi puta za to cujem, neki pouzdani link, paragraf?

subaru
Gost
subaru

Što uradiše kreteni domaći i strani, predvođeni od tame, od takove države, pa sve su imali. Tako je to kad zaludiš mladež kolofdjuti u živo.

H'ghar
Gost
H'ghar

Hvala za synopsis i prijesek situacije u Libiji iz koje je teže, nama koji imamo pun radni dan (od 8 – 16,00 i dulje) , naći vremena da se informišemo iz više novisnih izvora….
Eto javih se da bude još neko sa AMSI-ja

darko
Gost
darko

rusija i odkd i sad sos koji broji 3,7 miljarei ljudi ce i u buducnosti cistiti nato terorzam zvan isil iili nusra front,KAD GUBE POZICIJE U LIBIJI GOVORE DA GENERAL HAFTAR VODI OPET NEKAKVI ISLAMIZAM STO GOD LAGALI ZaPADNI FASITICKI MEDIJI NE IDE IM FASIZAM U SVETU KAD JOS VISE SOSO SE UKLJUCI KINA I RUSIJA S 1200 BRODOVA POMORSKE SILE NAPROSTO CE RASKINUTI NATO PAKT I NJEGOVU VOJSKU,U OVOM SUKOBU GIGANTI KINA I RUSiJA SU NADMOCIJI OD AMERIKE I EVROPE VISE PUTA

Ae
Gost
Ae

Nema komentatora sa amsia

POVEZANE VIJESTI

Izbornik