5% BDP-a za NATO – “Genijalna” Trumpova strategija spašavanja američke ekonomije

U svijetu globalnih financija postoje istine koje ekonomski udžbenici često zaobilaze. Jedna od takvih neugodnih istina jest činjenica da Sjedinjene Američke Države nose teret duga koji je dosegao razine bez presedana. Trenutni američki dug premašio je 36 trilijuna dolara i nastavlja rasti alarmantnom brzinom. Ovaj dug više nije održiv i, što je još važnije, ne može se riješiti konvencionalnim ekonomskim metodama koje smo do sada učili. Klasični pristupi poput smanjenja javne potrošnje, povećanja poreza ili poticanja gospodarskog rasta jednostavno nisu dovoljni za rješavanje problema ovih razmjera.

Desetljećima je američki dolar služio kao glavna svjetska valuta, posebice za trgovinu ključnim resursima poput nafte i plina. Ova “ekskluzivna privilegija” omogućavala je SAD-u jedinstvenu prednost – mogućnost pokrivanja inflacije i troškova na teret drugih zemalja. Kada bi SAD tiskao dolare za podmirivanje domaćih potreba, inflatorni učinci raspoređivali su se globalno, a ne samo unutar američkih granica.

Međutim, živimo u vremenu značajnih promjena. Uspon multipolarnog svijeta, s jačanjem ekonomija poput kineske, indijske, ruske, te blokova poput BRICS-a, postupno umanjuje ovu američku prednost. Sve više zemalja traži alternative dolaru za međunarodnu trgovinu, uključujući bilateralne sporazume u lokalnim valutama i razvoj alternativnih platnih sustava. Ovaj trend prema de-dolarizaciji predstavlja egzistencijalnu prijetnju za tradicionalni američki model upravljanja dugom.

Donald Trump, kao čovjek s dugogodišnjim iskustvom u poslovnom svijetu, prepoznaje ove ekonomske realnosti bolje od mnogih političara. Njegov pristup predsjedničkoj funkciji često se opisuje kao nepredvidiv, ali iza prividnog kaosa mogla bi se skrivati metodična strategija. Trumpova administracija, svjesna nepovoljnih ekonomskih trendova, radi na stvaranju novih poluga moći koje će omogućiti pregovaračku poziciju za preraspodjelu globalnog tereta američkog duga.

Različite trgovinske napetosti, geopolitičke krize i sporadični sukobi mogu se promatrati kao dio šire strategije – stvaranja kontroliranog kaosa koji omogućuje redefiniranje pravila igre. U takvom okruženju, Amerika može iskoristiti svoju još uvijek značajnu vojnu, tehnološku i diplomatsku moć za pregovaranje o novim uvjetima koji bi mogli ublažiti teret njenog duga.

U ovom kontekstu, nedavni zahtjev za povećanjem vojnog proračuna NATO članica na 5% BDP-a (umjesto dosadašnjih 2%) dobiva potpuno novo značenje. Iako se službeno predstavlja kao nužnost za obranu od rastućih prijetnji iz Rusije i Kine, ovaj zahtjev zapravo je sofisticiran mehanizam za indirektno smanjenje američkog duga.

Europske zemlje i druge saveznice nemaju industrijsku infrastrukturu za samostalnu proizvodnju naprednih oružanih sustava u obimu koji bi bio potreban za takvo drastično povećanje vojnih izdataka. Logična posljedica je da će većina tih sredstava završiti u američkom vojnom industrijskom kompleksu kroz nabavu američkog naoružanja i opreme.

Ovaj mehanizam efektivno predstavlja indirektan prijenos bogatstva – saveznici će financirati američku vojnu industriju, koja će generirati porezne prihode za američku državu i otvarati radna mjesta za američke građane, istovremeno povećavajući američki izvoz i smanjujući trgovinski deficit. U suštini, saveznici bi svojim sredstvima financirali smanjenje američkog duga.

Ono što je posebno fascinantno jest način na koji ova strategija dobiva legitimitet kroz globalnu medijsku mašineriju. Kontinuirano stvaranje narativa o rastućim prijetnjama iz Rusije i Kine, o potrebi za “jačim NATO-om” i o “pravednom dijeljenju tereta” među saveznicima stvara opću klimu prihvaćanja ovih zahtjeva kao razumnih i nužnih.

Zapadni mediji rijetko postavljaju suštinska pitanja o tome zašto bi upravo 5% BDP-a (a ne 3% ili 4%) bilo “pravi” iznos, ili zašto bi zemlje poput Slovenije, Hrvatske ili Portugala trebale trošiti tako značajan dio svog bogatstva na obranu od hipotetskih prijetnji. Umjesto toga, stvara se jednostavan narativ o “dobrima” i “lošima” u međunarodnim odnosima, gdje je svako propitivanje službene linije označeno kao “pomaganje neprijatelju”.

Dok promatramo ove događaje, važno je zadržati kritičko razmišljanje i razumjeti šire ekonomske sile koje oblikuju našu stvarnost. Nije riječ o jednostavnoj podjeli na “dobre” i “loše” aktere, već o složenoj mreži nacionalnih interesa, ekonomskih pritisaka i geopolitičkih realnosti.

Za male zemlje poput Bosne i Hercegovine, Hrvatske ili Srbije, najvažnija lekcija mogla bi biti nužnost razvijanja vlastite ekonomske otpornosti i diverzifikacije međunarodnih partnerstava. U svijetu gdje velike sile koriste sofisticirane metode za preraspodjelu ekonomskih tereta, ekonomska neovisnost i razboritost postaju važnije nego ikad.

Dok pratimo razvoj globalnih financijskih odnosa, trebamo razumjeti da ono što se predstavlja kao “zajednička sigurnost” često skriva kompleksnije ekonomske kalkulacije. U konačnici, svaka zemlja mora primarno voditi računa o dobrobiti vlastitih građana, istovremeno razumijevajući širi kontekst u kojem djeluje. Samo s takvim uravnoteženim pristupom možemo graditi stabilniju i pravedniju globalnu ekonomiju.