Machiavelli se okreće u grobu, Trump prijeti, a Europa klima glavom i vazelinom maže stražnjicu

Svijet se probudio u epizodi političkog realityja u kojem je logika uzela slobodan dan, a zdrav razum je ostao zaključan u garderobi. Ako povjerujemo vlastitim očima i ušima, Donald Trump je prvo “oteo” venezuelanskog predsjednika Nicolás Maduro, zatim zaprijetio novoj predsjednici Delcy Rodríguez koju je, gle čuda, nominirao Vrhovni sud, a usput hladno poručio da Americi treba Grenland i da pripajanje nije nikakva znanstvena fantastika.

To više nije geopolitika, to je stand-up s nuklearnim rekvizitima. I dok se svijet pita je li ovo parodija ili proba za nešto gore, Europska unija klima glavom kao da sluša razumnu prezentaciju o održivom razvoju, a hrvatski političari – i vlast i oporba – natječu se tko će brže pronaći opravdanje, izgovor ili barem taktičku šutnju.

Kako je moguće da EU političari podupiru takav performans moći? Kako je moguće da hrvatski političari, koji se inače zaklinju u međunarodno pravo, suverenitet i mir u svijetu, odjednom razviju selektivnu sljepoću?

Odgovor je neugodan. Lakše je izdati svoj narod i stati uz onoga koji viče i prijeti nego riskirati da se sutra nađeš na popisu “neposlušnih”. To nije strategija, to je instinkt preživljavanja maskiran kao diplomacija.

Tu negdje iz prašnjavih polica povijesti proviruje Niccolò Machiavelli i potiho se smije. On je odavno pisao da se vladari koji vladaju strahom okružuju ljudima koji kimaju glavom, ne zato što vjeruju, nego zato što se boje.

Machiavelli bi vjerojatno dodao da takvi saveznici traju točno onoliko koliko traje i strah, a kad strah nestane, nestaje i lojalnost. Mentalitet koji danas gledamo – opravdavanje sile, relativiziranje prijetnji i romantiziranje “jakog vođe” – nije nova politička filozofija, nego stari recept za kaos, samo servirán s modernim PR-om i društvenim mrežama.

Najluđe od svega nije ni Grenland ni Venezuela, nego činjenica da se u Bruxellesu i Zagrebu ponašamo kao da je to sve normalno, kao da je svijet karta za Monopoly, a ne krhka mreža odnosa u kojoj svaka prijetnja ima posljedice.

Ako je ovo budućnost koju podržavamo, onda se barem prestanimo čuditi kad nam se vrati u obliku nestabilnosti, ucjena i političkog cinizma.

Machiavelli je barem bio iskren. Moć bez morala vodi u strah, a strah u propast. Današnji problem nije što ga nismo čitali, nego što se pravimo da ga nismo razumjeli.

“Ulizice – to su najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude, nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.“. Ne, ovo nije napisao Meša Selimović u knjizi Tvrđava, ali je dobro za završiti ovaj članak.