Malograđanski pseudoljevičarski pacifizam je drugo lice imperijalizma

Malogradanski pseudoljevicarski pacifizam je drugo lice imperijalizma
38 komentara

Danas u svijetu se otvoreno govori o mogućem izbijanju Trećeg svjetskog rata, što je razumnim ljudima nepojmljivo, ali smo se uvjerili da možda najveću svjetsku silu ne vode baš ljudi koji se odlikuju pragmatičnošću, još manje razumom, tako da i ovaj scenarij treba uzeti u obzir. S druge strane imamo zemlje koje sustavno izbjegavaju klopke u koje ih se uvlači i ne žele otvoreni sukob na bojnom polju. Rusija nije tako reagirala u Ukrajini, Kina na brojne provokacije u Južnom kineskom moru, Sirija nije vojno odgovorila Izraelu, a Iran je na američku agresiju dao asimetričan odgovor. U tom svijetu imamo zapadnoeuropske progresivne stranke i nevladine udruge koje, samo da ne bude rata, preferiraju „status quo“ i očuvanje zapadne hegemonije, koja je prilično uzdrmana, ali još uvijek opasna.

Oni tvrde kako pripadaju „lijevom političkoj misli“ i pozivaju se na pacifizam, ali taj pacifizam ne traže od najratobornije zemlje u svijetu, već od onih koji su mete napada. Štoviše, traže i promjenu „režima“, autokratskih ili klerikalnih, kako ih zovu, jer bi se tako izbjegla proturječja i cijeli bi svijet prihvatio „univerzalne liberalne vrijednosti“ i svi bi živjeli u „najboljem od svim mogućih svjetova“.

Ovakve stavove možete čuti od takozvane „demokratske ljevice“ koju predstavljaju Jeremy Corbin i Bernie Sanders, ali i pseudoljevičarskih projekata poput grčke Syrize ili španjolskog Podemosa.

O ovom politološkom kutku, iako je ovo tko zna koja po redu analiza koja raskrinkava lažnu ljevicu, posvetit ćemo se malograđanskom pacifizmu, koji se zna predstaviti i kao “ljevičarski”, koji nije ništa drugo doli odvraćanje od borbe naroda koji žele povratiti izgubljeni ili sačuvati postojeći suverenitet i drugo je lice imperijalizma.

Tko je bolje čitao njegova djela, zna da marksistički koncept iz XIX stoljeća u sebi sadrži i neminovnost nasilne promjene društva. Ali to je pisano u XIX stoljeću i vremenima kada su europski radnici radili po 14 ili 16 sati dnevno, a oni u kolonijama su de facto bili robovi, stoga je nasilna pobuna masa bila jedino moguće rješenje za stjecanje bilo kakvih prava.

Međutim, povijest nas uči da se dualizam klasne borbe pokazao kao prejednostavan i neprimjeren, te da se mora iznaći kompleksniji način u okviru kojeg će se posvetiti veća pozornost međunarodnom aspektu tog sukoba, kao i sukobu unutar skupina koje u njemu sudjeluju.

Iako bi se čak i Lenjinu mogli pripisati ovi „grijesi“, ipak je zapadnoeuropska revizionistička ljevica marksizam u praksi pretvorila u anti-imperijalistički pacifizam. To je vidljivo u programima mnogih suvremenih „lijevih radikalnih“ stranaka u Europi. Pacifizam nije ništa drugo doli oblik suradnje s financijskom poduzetničkom i političkom elitom.

Pacifizam i revolucionarni pristup nisu kompatibilni, jer nijedan pokušaj promjene društva ne može predvidjeti razinu nasilja koja bi bila nužna da do te promjene dođe. U tom kontekstu vrijedi spomenuti poznatog talijanskog ljevičarskog mislioca Domenica Losurda, koji komunistički pokret želi stopiti s pacifizmom, čime kao da pokušava izmiriti vraga sa svetom vodom.

Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam su u svojoj suštini reakcionarni zato što im je jedina uloga da spriječe uspostavu pravednijeg poretka u odnosima između društvenih skupina. Oni to čine bez obzira na apsolutno neprirodno stanje stvari koje održavaju u životu.

Marksizam XIX stoljeća je revolucionarna teorija koja kida sve veze s prošlošću i zamišlja prelazak iz jednog društvenog poretka u drugi, iako utopijski, koji je nazvan komunizam. Dakle, povezivati ga s demokracijom, pacifizmom, reformizmom i parlamentarizmom znači odstupati od njegove prave prirode. Danas to znači da se španjolski Podemos, na primjer, koji je u Španjolskoj upravo stvorio koaliciju sa socijaldemokratima, bolje rečeno liberalima, stranke PSOE, odrekao temeljnih načela koja je zastupao dok je bio izvaninstitucionalni pokret. Isto je bilo sa Syrizom u Grčkoj, za koju se, nakon svega što je učinila, s pravom može sumnjati da je bila laboratorijski osmišljen ljevičarki pokret kako bi se prevario grčki narod, koji je na referendumu 2015. Napravio revolucionarni iskorak i odlučio da neće prihvatiti diktat Europske komisije, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske središnje banke, a vlada Alexisa Tsiprasa i Syrize je izdala svoje ljude i grčka danas duguje više nego je dugovala 2015., s tim da je lihvarima otplaćivala kamate na dugove skoro pet godina. Uz sve što je privatizirala i platila međunarodnim kreditorima, Grčka danas duguje 369,3 milijarde dolara, dok je u trenutku referenduma 2015. dugovala 346,8 milijardi dolara. Zaključak je da je Syriza „pacificirala“ Grke i eutanazirala njihovu volju za promjenom, radikalnom i revolucionarnom, izraženom na referendumu.

Jedan od najvećih nedostataka marksizma je taj što nije razradio teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u nerevolucionarnim vremenima. Ni Marx, ni Engels nisu bili pacifisti. Marx je oštrom retorikom zazivao pobunu i revoluciju protiv europske elite, posebno protiv monarhija, Austro-Ugarske i Ruskog carstva, dok je Engels blagonaklono gledao na ideju o obaveznoj mobilizaciji masa u „naoružano radništvo“, što bi bio način da se stvori potrebni instrument za provođenje revolucije, ali kada za to dođe vrijeme. Naravno, ovdje smo još uvijek na razini teorije, ali dobro osmišljene teorije, dok današnji „ljevičari“ ukazuju na proturječja i nepravdu postojećeg sustava, ali ne nude nikakva konkretna rješenja, osim onih koje su osmislili CANVAS i ranije Gene Sharp sa svojim „nenasilnim pobunama“, koje su alat imperijalističke elite za očuvanje globalne hegemonije. Zato ljudi olako padaju u zabludu i poistovjećuju ove reakcionarne ideje s lijevom političkom misli, koja je izgubila svoj identitet. Barem na Zapadu.

Na primjer, Lenjin piše: “Socijalisti su oduvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsko i životinjsko ponašanje. No, naš stav prema ratu je potpuno drugačiji od buržujskih pacifista i propovjednika mira i anarhista. Od prvih se razlikujemo po tome što razumijemo vezu između rata i klasne borbe unutar pojedinih nacionalnih država. Nemoguće je iskorijeniti ratove sve dok se ne iskorijene klase i izgradi socijalizam. Stoga u potpunosti podržavamo i dajemo legitimitet građanskim ratovima koji su progresivni, odnosno onim ratovima koje potlačeni pokrenu protiv tlačitelja. Robovi protiv robovlasnika, sluge protiv aristokracije, radnici protiv buržoazije. Od pacifista i anarhista, mi marksisti se razlikujemo po tome što s točke gledišta dijalektičkog materijalizma razumijemo povijesnu nužnost svakog od tih ratova.“

Stoga moramo priznati da su se u povijesti, ali i upravo u ovom trenutku, vodili vode ratovi koji su, bez obzira na sve strahote, bili ili jesu progresivni. Neki su podigli ljudsko društvo na višu razinu, time što su uništili reakcionarne i štetne institucije. Srušili su najokrutnije tiranine i inozemne marionete s vlasti.

Rat Sirije protiv međunarodne terorističke koalicije u suštini nje klasni, ali je rat za opstanak sirijskog naroda i obranu svijeta od najvećeg zla koje se u svijetu pojavilo nakon nacifašizma – vehabijskog islamofašizma. To nas uči da svaki rat ima svoje povijesne karakteristike na koje trebamo obratiti pažnju.

U tom kontekstu treba podsjetiti da su upravo njemački komunisti, sa svojim antimilitarizmom, dopustili jednom od najokrutnijih režima u povijesti čovječanstva da preuzme vlast. Početkom XX stoljeća su u Njemačkoj komunisti i socijalisti sebi dozvolili luksuz antimilitarizma, čime su upravljanje zemljom doslovno u ruke poklonili nacistima.

Nenasilje i takav način razmišljanja je sastavni dio zapadne propagande. SAD su bolje nego itko drugi iskoristili Gandijev „nenasilni otpor“. Takvo „nasilje“ su propagirali u „Obojenim revolucijama“, dijeleći brošure i upute koje su slobodno kolale internetom, a mnoge od njih možete naći i danas.

Međutim, uvijek se dođe do točke kada nasilju pribjegavaju i nenasilni. Tada i oni, kako bi ostali dosljedni, moraju „dehumanizirati“ protivnika, jer je to potrebno da bi se riješili moralnim dilema.

Iskreno govoreći, Amerika ne poznaje šovinizam i špiljski nacionalizam u europskom obliku. Imperijalistička politika Washingtona je ujedno i internacionalistička, a vodi se u ime „demokracije i ljudskih prava“. Metode koje se koriste su različite, ovisno o tome gdje treba intervenirati.

I ovdje dolazimo do apsurda u kojem se europske vlade toj politici nikada nisu uspjele suprotstaviti. Američkom se intervencionizmu ne možemo suprotstaviti šarenim balončićima kojima u prosvjedima mašu čelnici europske ljevice, a koji potom u parlamentima dižu ruke za vojne intervencije i „doprinos miru u svijetu“.

Uostalom, postoji više vrsta mira. Mir koji se temelji na ravnoteži snaga i jamči suverenitet i razvoj narodima, ali postoji i mir koji podrazumijeva prihvaćanje podređene uloge, a u takvoj je situaciji razvoj i prosperitet naroda koji na to pristaje nemoguć.

Upravo zato pacifizam i nenasilje ne pripadaju lijevoj političkoj misli. Ovdje treba postaviti pitanje da li, odbijajući antimilitarizam, čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje treba biti spreman i ponašati se nasilno, ili se, kako izreka kaže, pripremati za rat, ako to trenutak zahtijeva.

Pacifizam je samo drugo lice imperijalizma, i to treba jasno reći. Nekada su misionari iz redova crkve pratili kolonijalne ekspedicije, a danas to rade nevladine organizacije, ali se u suštini nije promijenilo ništa.

Sada kada se, barem srednjoročno, sudbina Europe i svijeta rješava u istočnoj Ukrajini i na Bliskom istoku, reći “svi su isti, rat je zlo i svi koji ratuju trebaju istog trenutka baciti oružje i potrčati jedni drugima u zagrljaj”, trebaju dobro promisliti o gore navedenom.

Konačno, Ukrajina je izašla iz Pokreta nesvrstanih i nema nikakvog razloga da se ne uništi država, ne ukrajinski narod, koja kleči i moli da postane dio NATO pakta, ako je to moguće. Zaboravljeni rat koji još uvijek traje u Donbasu je, bez obzira na sve strahote, progresivni rat, koji društvo u tim regijama i cijeloj zemlji može podići na jednu višu razinu, tako što bi se mogle uništiti reakcionarne i štetne institucije koje su Kijevu postavljene od strane Washingtona.

U Iranu imamo drugi slučaj. Mnogi među europskim „progresivnim“ krugovima mrze „teokratski režim“ u Teheranu i tom logikom podržavaju destabilizaciju te zemlje, koja je u praksi, iako pod zastavom islama, ostvarila više socijalističkih ili socijalno pravednih pobjeda nego bilo koja ljevičarska vlada u Europi. Ono što naši „progresivci“, usprkos svojim akademskim titulama ne razumiju, je činjenica da islam nije samo religija, već skup pravila koja su duboko ukorijenjena u društvu i izraz su tradicije i civilizacije u ovom slučaju iranskog, nekoć perzijskog naroda. Ali ako pogledamo ekonomiju, socijalnu državu, odnos prema ženama i obitelji, koji je zbog agresivne propagande potpuno nepoznat široj javnosti, Iran je, iako u problemima zbog sankcija i embarga, bliži pravednoj socijalnoj državi od mnogih europskih zemalja koje se hvale svojim „progresivnim vladama“. Da bi to obranio i kako ne bi bio bačen na koljena, Iran treba moderno oružje, treba svoje Basij milicije i Iransku revolucionarnu gardu, treba sve ono što malograđanska pacifistička pseudoljevica s gnušanjem odbija priznati. Islamska Republika se mora obraniti pod svaku cijenu, ali joj pacifisti negiraju pravo na samoobranu.

S druge strane, toliko hvaljena „nenasilna revolucija“, ona „obojena“, naravno, osim što u svojoj završnoj fazi nikada nije nenasilna, iza sebe ima stotine i tisuće nuklearnih projektila i sve vrste modernih oružja kojima raspolažu Pentagon i njegovi saveznici.

Stoga ponovimo da malograđanski pacifizam, koji se predstavlja i kao “ljevičarski”, drugo je lice imperijalizma i nije ništa drugo doli odvraćanje od borbe naroda koji žele povratit izgubljeni ili obraniti stečeni suverenitet.

imperijalizampacifizam
Pretplatiti se
Obavijesti o
38 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Kaj ti
4 godine prije

Kako si glup. Nek ti Bog pomogne,drugi ti nemoze

farre
4 godine prije

“civilizacija” gdje???

za mir
4 godine prije

Hrvati nisu Slaveni. Imperializam uvjek je ZLO zlovackih zlokaka.

ico
4 godine prije

5+ za Babića

Zagor
4 godine prije

Pala vlada!!!!! Ruska?????!!!!!!!!!

John Galt
4 godine prije

Vrhunac civilizacije EU? Ni blizu. Umjetno stvorena, neprirodna, kohabitacija nepomirljivih razlika koju vode neizabrani s programom koji je skriven od stanovnika Europe.

imalijosnade
4 godine prije

pa kakva ti je domovina pola slavonije iselilo.. domovina je gdje je dobro ugodno i milina zivjet..

John Galt
4 godine prije

Vrhunac civilizacije EU? Ni blizu. Umjetno stvorena, neprirodna, kohabitacija nepomirljivih razlika koju vode neizabrani s programom koji je skriven od stanovnika Europe.

Laki Topalović
4 godine prije

Zapravo, to vječno pitanje nasilja i koliko ga je potrebno za radikalne promjene? Puška i odlazak u “partizane u šumu”, danas sigurno neće riješiti ništa. Odbijanje bilo kakvog nasilja, čak i u Siriji, recimo, znak je podrške imperijalizmu, inije nikakav “pacifizam”, već kolaboracionizam. Sad, tapkamo uvijek u mjestu, jer nema konkretne ideje o društvu kojeg bi trebalo ostvariti i idealu kojem stremiti. A da za početak srušimo neofeudalnu hidru zvanu EU, pa ćemo s nacionalnim državama vidjeti kako i gdje? Mislim da smo se vratili 200 godina unazad i imamo neofeudalizam. Nisu sitne grofoovije već feud zvan EU, ali s apsolutističkom monarhijom koju predstavlja EU komisija, Što god mi izabrali na EU izborima, ona će uvijek biti ista.

Ana
4 godine prije

Imperijalno kapitalisticka mondijalisticka (anti)u stvari fasisticka kvazi ljevicarska poremecena banda je do sada svoje ratove vodila u tudjim kucama.
Zbog toga im je percepcija podosta poremecena, tako da im je u iskvarenim mozgicima percepcija i ovog bliskog rata malo iskrivljena, ne vide ga pred svojim vratima, nego negdje… tamo…kao i do sada.

imalijosnade
4 godine prije

bankari samo otvore zadnja vrata i bace sitnisa vodjama lijevih pokreta i reknu im: sad urlajte i uzmite pištaljke , trubie I ostsle rekvizite. tako biva kad malo jaca firma bude prodana/dodjeljena ispod stola nepoznatu tipu iz globale ..radnicima bude receno; mjesto posla sljedecenedlelje trebaju se javiti na buro-rada il socijalni centar.. puno puta lijevicari urlarju.i glume pravdu pro forma po nalogu svojih gazda i bankara. bio je tako isceniran 2011occupy cult na wallstreetu. bankari tad potplate vođe grupa a ostale ovce slijede svoje ovnov… poslije to bude par dana pa I sedmica, do sljedeće runde, itd..

Mr.Rock
4 godine prije

“Radimo kao da ćemo 100 godina živjeti, pripremajmo se kao da će sutra rat.” — J.B. Tito . Zato nas nitko nije dirao sve do smrti predsjenika! Treba tu jos dodati i “Tudje necemo, svoje nedamo!”. Dakle, odbrambeni rat i ocuvanje drzave. A napetosti i prijetnji je bilo itekako. Puno godina od kraja 2.SR podrucje uz talijansku granicu je bilo pod punom ratnom spremom, neprijateljstva sa Bugarima na bugarskoj granici nisu nikada prestajala i svake je godine poginulo nekoliko granicara od bugarskog metka. Stalni pritisak i prijetnje su dolazile iz Grcke zbog Makedonije, a poslije svadje sa Albanijom gledali smo se sa albanskim granicarima preko nisana. iako je Jugoslavija bila prijatelj sa SSSR-om, 1968. godine za vrijeme intervencije u Cehoslovackoj podignuto je stanje pripravnosti na najvisu razinu, a rezervisti su mobilizirani i upuceni na madjarsku granicu. U to vrijeme jedan sovjetski lovac je uletio u jugoslavenski zracni prostor iz Madjarske.… Čitaj više »

Red Dog
4 godine prije

Kao drug i komunista znam. Rat je neophodan. Neizbezan.
Ali ono malogradansko dubre u meni se ipak boji.
Oli ste vi spremni, drugovi?

Kunta Kinte
4 godine prije

Hm, da ga ne čitam redovito, po ovoj analizi bih zaključio da je Babić na križarskom pohodu protiv ovo malo ljevice što danas postoji na Zapadu. Sve što je napisao stoji, ali se (po meni) odnosi na zapadnu socijaldemokraciju, a ne na ove rijetke doista lijeve glasove koje on spominje (Corbyn, Sanders, Podemos…). Ne razumijem kako mu Corbyn može biti na suprotnoj strani od iranske paradigme (za koju se slažem s Babićem da je socijalističkija i socijalno pravednija od mnogih nominalno lijevih vlada na Zapadu), ako je BBC još 2015. napravio dokumentarac o Corbynu, gdje mu se kao glavni krimen uzima bliskost s libanonskim Hezbollahom, za kojeg svi znamo da je pod iranskim utjecajem? Znači, BBC mu zamjera da je na proiranskoj strani, a Babić ga svrstava na suprotnu stranu. Dalje, Babić govori kako Corbyn i Sanders “pacifizam ne traže od najratobornije zemlje u svijetu, već od onih koji su… Čitaj više »

qeiorvwqrfewirfqewrfiqewfqewrf
4 godine prije

Dobar si Babiću sa ovim……….

subversus
4 godine prije

Ljevica je, kao se i navodi u tekstu, u srži svoje ideje revolucionarna. Koncept pacifističke ljevice je oksimoron, a agitiranje za isti subverzija otpora koja je do danas, zbog sustavnog ciljanog zaglupljivanja, prerasla u svojevrsnu samostojeću, samoreplicirajuću (kvazi)ideologiju. Imperija je time žestoko uzvratila udarac i osigurala si, čemu svjedočimo, poprilično dugačak business as usual period ‘mira’. Što se tiče Lenjinovog citata – španjolski anarhisti su ga u potpunosti pobili (i dijelom zbog toga bili pobijeni) i danas dobro znamo da je jedini pravi sukob na pravoj ljevici oduvijek bio onaj između statizma i anti-statizma. Smatram da u tome i danas leži ključ ‘postrevolucionarnog problema’. Sva ostala soc-dem laprdanja i nepobrojiva količina liberalnih derivata istih su kako se i zaključuje u tekstu reakcionarni imperijalistički alati. U svakom slučaju odličan tekst. Uz pohvalu bi izdvojio: “Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam su u svojoj suštini reakcionarni zato što im je jedina uloga da… Čitaj više »

subversus
4 godine prije

EU je diktatura. Fino zapakirana i šareno prezentirana od strane ljigavih postideoloških diplomata, ali svakako diktatura. I to prvenstveno ekonomska, a onda politička. Izdaju koncepta domovine su napravili svi oni kojima je prije bilo bitnije stvarati male ovisne kolonije umjesto pokušati čuvati društvo koje je, uz sve svoje mane, bilo socijalno pravednije i suverenije od ičega što nas čeka u tom ‘vrhuncu civilizacije’. Vrhunac civilizacije nije mjesto na koje sjedneš pa uživaš u bezbrižnom pogledu uz pivicu nego put po kojem lomiš noge i ruke kako bi svatko bio sit, zdrav i siguran. A dom, (ili domovina), nisu ‘krv i zemlja’, odnosno lokacija na koju slučajno padnemo iz uterusa, nego ono što na nekoj zemlji krvavim radom napravimo kako bi se s prijateljima odmorili od onog gore spomenutog puta i pripremili za novi dio trase. Pod krvavim se naravno misli i na žuljeve od motike i na rane od kuke… Čitaj više »

Lucija
4 godine prije

“Pacifizam nije ništa drugo doli oblik suradnje s financijskom poduzetničkom i političkom elitom.”
To bi bilo – to.

Lucija
4 godine prije

“Jedan od najvećih nedostataka marksizma je taj što nije razradio teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u nerevolucionarnim vremenima…”
😊😃 pa, treba se ponašati – oprezno. I paziti tko dobija ključne položaje… Otprilike, kao – Kina

Miki
4 godine prije

Babić nažalost neznate situaciju u Iranu gdje teokratska manjina tlači večinu. Barem 80% Iranaca ne podržava režim na vlasti. Vešanje ljudi na autoliftovima je baš ono primer….

Alex
4 godine prije

Marx prije svih,a potom i sljedbenici imali su osnovnu pogrešku šta nisu dovoljno,ili uopće,proučavali Freuda,Junga…To su donekle ispravili Reich i Fromm,ali ih je pregazila zapadnjačka egzistencijalistička ideja.Na Zapadu nema spremnih da se odteknu svog informatičkog načina života,pa nema razloga za revoluciju.
Promjene će doći sa Istoka, ali da bi ljudsko društvo funkcioniralo,mora postojati balans, dakle ni jedna strana ne smije prevladati.Od prvobitne zajednice i plemenskih odnosa,sva su društvena uteđenja samo način vladanja moćnika nad Da bi se to promijenilo,mora svaki pojedinac imati enormno znanje,razvijenu svijest i ogromnu moć da može u svakom trenutku svakoga srediti tko mu zaprijeti nekim zlom, dakle da je svaki pojedinac ravan Bogu… perfektan balans,ali i stravično dosadno.

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI