Naziru li se pukotine u strateškom partnerstvu Venezuele i Rusije?

U petak su Rusija i Venezuela obilježili 160 godina od uspostave diplomatskih odnosa. Kako bi proslavili datum, dužnosnici dvije zemlje su razmijenili telegrame s čestitkama.

Osim toga, nedavno su se u Moskvi sastali ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i njegova kolegica Delcy Rodriguez, gdje su razgovarali o aktualnim problemima u Venezueli, Latinskoj Americi i svijetu. Tada je Delcy Rodriguez izjavila da su odnosi dvije zemlje na najvišoj razini ikada.

“Ruski odnosi s Venezuelom su dosegli novu razinu strateškog partnerstva”, rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u brzojavu venezuelanskoj ministrici Delcy Rodriguez.

“Dana 17. veljače Rusija i Venezuela obilježavaju veliki jubilej – 160. godišnjicu uspostave međudržavnih odnosa. Tom prigodom su ministri vanjskih poslova dvije zemlje, Sergej Lavrov i Delcy Rodriguez, razmijenili telegrame”, navodi se u priopćenju ruskog Ministarstva vanjskih poslova.

U svom telegramu je Lavrov naglasio da su u posljednjih nekoliko desetljeća dvije zemlje, među ostalima, uspostavile “produktivnu suradnju na političkom, trgovinskom i ekonomskom planu, kao i u sektorima znanosti, tehnologije, humanitarnim i vojnim pitanjima”.

Rodriguez je, pak, istaknula stalne napore u otporu pokušajima pojedinih zemalja da nametnu svoj politički stav Venezueli, što je u suprotnosti s normama međunarodnog prava i Povelji Ujedinjenih naroda.

“Venezuelanska ministrica je također izrazila nadu da će Rusija i Venezuela i dalje slijediti put mira, razvoja, socijalne pravde i neovisnosti”, istaknulo je rusko Ministarstvo vanjskih poslova.

Zašto Caracas može postati teret Kremlju

No, ranije ovog mjeseca su mediji ocijenili da bi, prije nego što se očekivalo, Kremlj mogao biti prisiljen preispitati suradnju s Venezuelom. Usred ekonomske krize, društvena i politička situacija u Venezueli se ubrzano pogoršava, a predsjednik Nicolas Maduro gubi potporu u stanovništvu, kao i u Narodnoj skupštini. Naime, oporba ima većinu u parlamentu vlada se održala samo zahvaljujući odluci Vrhovnog suda koji je poništio odluke oporbenih zastupnika o opozivu, a Maduro za sada može računati i na podršku vojske i obavještajnih službi, dvije institucije koje je, barem kako se čini, uspio pravilno ustrojiti pokojni predsjednik Hugo Chavez.

Ruska podrška demokratskom procesu i neuplitanju stranih sila u unutarnje poslove Venezuele je neupitna. Međutim, rastuća politička kriza kao da je dovela u pitanje otvoreniju rusku podršku toj latinoameričkoj zemlji. Početkom 2017. godine je oporba u Narodnoj skupštini, Venezuele najavila opoziv predsjednika Nicolasa Madura i pozvala na održavanje predsjedničkih izbora.

Julio Borges, novi predsjednik parlamenta Venezuele, tvrdi da predsjednik Maduro “mora dati ostavku“, jer nije bio u stanju nositi se s teškom društvenom i gospodarskom krizom u zemlji. Međutim, venezuelanski Ustav ne predviđa mogućnost opoziva samo na temelju tvrdnje jedne političke stranke da čelnik zemlje nije uspio prevladati ekonomsku krizu. To je bio razlog zašto Vrhovni sud te zemlje nije odobrio Madurovu ostavku.

Ipak, činjenica da je parlament pokušao svrgnuti predsjednika ukazuje na tešku političku krizu. Prema anketama, Maduro protiv sebe ima tri četvrtine stanovništva, a 93,6% ljudi situaciju u zemlji vide kao negativnu. Istovremeno, oko 22% građana Venezuele vjeruje Maduro mora odstupiti.

Naravno, javno mnijenje u Venezueli, uz sve poteškoće koje se ne mogu negirati, podložno j utjecaju masovnih medija, koji su u zemlji u stopostotnom vlasništvu korporativne elite. Moglo bi se reći da je najveća greška Huga Chaveza bila što novcem od nafte, dok je stajala preko 100 dolara za barel, nije uspio izgraditi medijsko carstvo u vlasništvu države i informacijski prostor je ostavio u rukama oligarhije.

Kao što poslovica kaže, ako kiši, može doći i do poplave. Venezuela se suočava s nizom problema odjednom, uključujući manjkom hrane koja se posebno shemom nabavlja po subvencioniranim cijenama, a po tržišnim prodaje u Kolumbiji ili na crnom tržištu.

Nesrazmjerna inflacija od 720% pogađa BDP i došlo je do velikog smanjenja potrošnje i proizvodnje. Na primjer, krajem studenog 2016. je Venezuela, zemlja s populacijom od 30 milijuna ljudi, prodala samo 236 automobila. Deset godina ranije zemlja je proizvodila 12 000 automobila mjesečno, tvrdi Jose Manuel Puente, ekonomist na Institutu za napredne studije u upravljanju u Caracasu.

Proizvodnja nafte, što je ključni sektor ekonomije i predstavlja 96% izvoza zemlje, također se suočava s brojnim izazovima, prije svega zbog trenutno niskih cijena nafte. Usred krize, u pokušaju da utječe na pad cijena, zemlja je smanjila proizvodnju, ali se taj potez negativno odrazio na proračun Venezuele.

Početkom 2014. godine je Venezuela proizvodila 2,9 milijuna barela nafte dnevno. U studenom 2016. godine je smanjila proizvodnju na 2,3 milijuna barela. No, neki nezavisni stručnjaci nagađaju da je zemlja proizvela čak manje od 2 milijuna barela dnevno.

Najstarije naftno polje u zapadnom dijelu zemlje je iscrpljeno, dok najbogatija naftna regija u istočnom dijelu, poznata kao “Pojas Orinoco“, ima pretjerano gustu naftu. Za njeno poboljšanje je potrebno uložiti milijune dolara, što je nezamislivo u trenutku krize.

Zbog toga Venezuela uvozi svjetlu naftu iz Alžira, koji miješa sa svojom pretjerano gustom naftom, a zatim izvozi nastali hibrid.

Nesposobnost vlasti da riješi te izazove je uzrokovala porast skepticizma među stručnjacima iz Rusije, jer kriza u Venezueli je prijetnja i ruskim poslovnim interesima.

Emil Dabagyan, viši član Latinoameričkog instituta Ruske akademije znanosti, venezuelansko gospodarstvo uspoređuje s “Titanikom koji tone“. Prema njegovim riječima, zemlja treba sveobuhvatnu reformu i novi ekonomski model. Ova zadaća je za Venezuelu monumentalna, jer treba “smanjiti pritisak na poslovanje”, potaknuti male i srednje poduzetnike, smanjiti dominaciju države u gospodarstvu i uspostaviti dijalog s oporbom.

Na ekonomske interese Rusije može utjecati ne samo politička situacija i potezi vlade Nicolasa Madura, nego i suđenje koje je pokrenula američka tvrtka ConocoPhillips protiv ruske kompanije Rosneft Trading SA, koju se optužuje za lažnih prijenos imovine koja pripada državnoj naftnoj kompaniji Venezuele, Petroleos de Venezuela (PDVSA).

Prošle godine je, unatoč velikim rizicima, Rosneft financijski podržao PDVSA s 20 milijardi američkih dolara i ulaganjima u energetske objekte. Rusija je sada počela shvaćati da se ulaganja u zemlju, suočenu s teškom gospodarskom i političkom krizom, gledaju kao “mutni poslovi”.

Danas se Venezuela, koje je bila jedan od najbogatijih proizvođača nafte, nalazi se na rubu bankrota. Čak i Kina, sa svojim nezasitnom gladi za energentima, kao da izbjegava investirati u oslabljeno gospodarstvo Venezuele, unatoč činjenici da je Caracasu od 2008. posudila 60 milijardi dolara.

Međutim, ekonomska situacija i politika Venezuele nisu jedini razlog koji bi mogli omesti zajedničke projekte Moskve i Caracasa. Iako je Vrhovni sud Venezuele odlučio da postupak opoziva Madura nije bio zakonit, nad venezuelanskim predsjednikom vizi Damoklov mač.

To znači da bi Maduro mogao dati ostavku prije isteka svog predsjedničkog mandata. Međutim, ako dođe do njegove smjene, potpredsjednik Tarek El-Aissami postaje njegov nasljednik. Problem je u tome što američki dužnosnici Tareka El-Aissamija vide kao jednog od “najvećih aktera u trgovini drogom”. Međutim, ovu informaciju treba uzeti s rezervom, jer ju je plasirao The Wall Street Journal, koji je za istu stvar optužio i Chavezovog suradnika i visokog dužnosnika Socijalističke stranke Diosdada Cabella, kojeg su čak proglasili za šefa narko-kartela “Los Sole”.

Američki dužnosnici su optužili El-Aissamija, koji je porijeklom Druz iz Sirije, a čiji je otac bio vatreni pobornik ideologije Assadove stranke Ba’ath, da je kao ministar unutarnjih poslova izdavao putovnice pripadnicima Hamasa i Hezbollaha, koje State Department smatra “terorističkim organizacijama”. Amerikanci također navode da je El-Aissami regrutirao mlade Arape u Venezueli i slao ih na obuku u kampove Hezbollaha u južnom Libanonu. Ove je optužbe stoje u istrazi Centra za slobodno društvo kojeg vodi Joseph Segura Humire. Naravno, konkretnih dokaza za ove tvrdnje nema, ali Humire u izjavi za Infobae tvrdi da je, zbog aktivnosti potpredsjednika vlade Venezuele i ministra unutarnjih poslova El-Aissamija, Latinska Amerika puna boraca Hezbollaha, toliko da ih je tamo možda više nego u Libanonu, Siriji i Iraku zajedno.

Zbog poplave medijskih napisa o El-Aissamiju, neki su stručnjaci zabrinuti da bi on kao predsjednik mogao biti čak i gori od Madura, te da bi Venezuelu mogao pretvoriti u “narko-državu koja podržava međunarodni terorizam”.

Naravno da su ove tvrdnje istinite koliko i one koje redovito iznose sirijske “Bijele kacige” ili Amnesty International, ali bez sumnje mogu imati utjecaj na odnose između Rusije i Venezuele kao partnera na tržištu nafte i sve druge oblike suradnje.

Osim toga, Venezuela ne uspijeva ispuniti ugovorne obveze prema Rusiji i Kini, koji su joj s milijardama dolara unaprijed platili naftu.

Venezuelanska državna naftna kompanija PDVSA kasni s isporukama oko 10 milijuna barela nafte, koju je trebala isporučiti Rosneftu i kineskoj kompaniji CNPC.

Prema podacima koje je objavila PDVSA, odgođeno je 45 isporuka robe, a razlozi za neispunjavanje obveza Venezuele su propusti u radu rafinerija nafte, nedostatak skladišnih prostora, kašnjenje u čišćenju tankera, sukob s financijskim posrednicima i logistički problemi poduzeća.

Kada je ministrica Delcy Rodriguez posjetila Kremlj, odnose dvije zemlje je nazvala “visokim”.

Osim toga, volumen proizvodnje PDVSA je pao na najnižu razinu u 23 godine, a navodno se trenutno proizvodi samo 2,5 milijuna barela dnevno, možda i manje.

U posljednjih nekoliko godina je ruska vlada Venezueli posudila gotovo 5 milijardi dolara, a dug je trebao biti vraćen naftom.

Kina je Venezuelu kreditirala sa skoro 60 milijardi dolara, i također čeka svoju naftu. Ruski Rosneft je odbio komentirati situaciju.

U svakom slučaju, situacija je u Venezueli prilično komplicirana, a bez obzira na glasine, za inozemne partnere zemlje je najbolja opcija da na vlasti ostane predsjednik Nicolas Maduro. Ustav zemlje ne predviđa njegov opoziv bez konkretnih dokaza o počinjenom zločinu ili zloupotrebi ovlasti.

Ni Rusija ni Kina zbog kašnjenja u isporuci nafte u vrijednosti 750 milijuna dolara vjerojatno neće podržati oporbu, ali i vlada u Caracasu hitno mora poduzeti konkretne mjere kojima će vratiti povjerenje stanovništva i saveznika u inozemstvu.