Njemačko gospodarsko se urušava, a političari misle o oružju

Dvije godine recesije završile su 2025. s rastom od 0,2 posto, ali to nije razlog za slavlje. Taj skromni oporavak gotovo u potpunosti je pokrenula državna potrošnja dok privatni sektor doživljava pravi slom. Ono što se događa u najvećem europskom gospodarstvu nije obična kriza nego sustavna transformacija koja staru industrijsku snagu zamjenjuje vojnom ekonomijom.

Javna potrošnja porasla je 5,6 posto u 2025. godini i sada predstavlja više od 50 posto BDP‑a. Njemački kancelar iz 1980‑ih i 1990‑ih Helmut Kohl nazvao je omjer potrošnje iznad 50 posto socijalizmom. Taj je prag prijeđen i Njemačka je usvojila potpuno drugačiji ekonomski model. Razmislite na ovaj način. Što se događa kada povećate javnu potrošnju za više od 5 posto, a jedva uspijevate izgurati ikakav gospodarski rast? To znači da se privatni sektor doslovce mrvi.

Podaci otkrivaju sve dublji rascjep između industrija izloženih tržišnim silama i onih koje podupire državna potrošnja. Tradicionalni sektori poput automobilske i kemijske industrije guše se zbog visokih troškova energije i globalne konkurencije. Cijene dionice Porschea predvode padove, dok domaće narudžbe uglavnom opadaju. Izvoz je slab, a privatna ulaganja još slabija. Narudžbe investicijske opreme, ključni pokazatelj privatnog sektorskog ulaganja, neprestano padaju.

U isto vrijeme obrambeni izvođači i državno poduprte industrijske tvrtke bilježe nevjerojatan rast. Dionice Rheinmetalla skočile su više od 1000 posto od početka 2022. godine, dok je tržišna kapitalizacija narasla s četiri milijarde eura na otprilike 67 milijardi eura. Tvrtke Hensoldt i Renk također bilježe snažne dobitke, a čak su se i povezani igrači poput Infineona gotovo udvostručili. Graditeljske i industrijske grupe vezane uz javne projekte, među kojima su Hochtief, Heidelberg Materials i Bilfinger, također su snažno porasle.

Ovaj kontrast odražava potpuno različite uvjete poslovanja. Proizvođači automobila i kemijskih proizvoda natječu se na otvorenim globalnim tržištima gdje rastući troškovi energije i rada nagrizaju konkurentnost i potiskuju proizvodnju u jeftinije regije. Potrošači mogu birati između mnogih opcija. Obrambeni izvođači, s druge strane, uglavnom djeluju izvan tih pritisaka oslanjajući se na državno financiranu potražnju. Poslovi s oružjem pokreću se političkim i strateškim odlukama, a ne tržišnim cijenama.

Njemačka vlada planira udvostručiti izdatke za obranu u sljedećih pet godina sa 761 milijardom dolara do kraja 2029. godine, od čega će više od polovice, točnije 469 milijardi dolara, biti financirano kroz novi dug. To je golema svota novca koja kroz državne ugovore pronalazi put u gospodarstvo. Njemački proizvodni sektor izgubio je gotovo četvrt milijuna radnih mjesta od 2019. godine, a sama 2025. godina donijela je gubitak 120 tisuća radnih mjesta, što je polovica ukupnoga šestogodišnjeg broja.

Ovo što promatramo zove se vojni kejnzijanizam, ekonomska politika u kojoj vlada pokušava potaknuti gospodarski rast i zapošljavanje značajnim povećanjem vojne potrošnje. Taj pristup može proizvesti rast, ali bez rješavanja temeljnih problema produktivnosti ili konkurentnosti. Obrambena proizvodnja u konačnici je ekonomski nereproduktivna. Strojni alat prodan proizvođaču može proizvoditi dobra desetljećima, što povećava ekonomsku dodanu vrijednost. Topnička granata, nasuprot tome, ne proizvodi ništa nakon što je ispaljena.

Stari njemački model ovisio je o tri stupa, o jeftinoj ruskoj energiji, kineskoj izvoznoj potražnji i američkim sigurnosnim jamstvima. Sva tri stupa istovremeno su oslabila. Njemačka pokušava odgovoriti na sve tri slabosti samo bacanjem državne fiskalne knjige na njih dok privatni sektor nestaje. Rast koji se vidi na njemačkom burzovnom indeksu DAX uglavnom je koncentriran u uskom, državno poduprtom segmentu, što maskira izostanak stvarnoga gospodarskog oporavka.