Dok u Bruxellesu i Frankfurtu traju oproštajna slavlja, nakon kojih će otići oni koji su posljednjih godina vodili Europsku komisiju i Europsku središnju banku, zabrinutost za budućnost Europske unije raste i jedva se prikriva.
Igre prijestolja u Bruxellesu
Nova Europska komisija s radom počinje 1. studenog 2019. Predsjednica Ursula von der Leyn nije uspjela dovršiti ni proces obuke, zbog gromoglasnog neuspjeha kojeg je pretrpio Europski parlament koji je tajnim glasanjem odbio francusku kandidaturu Sylvie Goulard, bivše francuske ministrice obrane koju je snažno podržao predsjednik Emanuel Macron. Praktično su za nju glasali samo predstavnici frakcije „Renew Europe“, skupine kojoj pripadaju „makronisti“. Takozvani „narodnjaci“, koji su to ime dobili kako bi se uklonio politički nekorektan termin „demokršćani“, osvetili su se izborom Ursule von der Leyen za predsjednicu Europske komisije, a samim tim i za veto kojeg je Macron uložio na održavanje tradicionalnog sustava „spitzenkandidata“ koji bi automatski do imenovanja doveo Manfreda Webera. Neponovljiva i izuzetna težina je bila dodijeljenog portfelja, koji se kreće od unutarnjeg tržišta do obrambene industrije, pa sve do digitalne. Toliko ovlasti, toliko novca, možda previše, ali upravo je to bio smisao sporazuma postignutog između Ursule von der Leyen i Macrona. Za francuskog predsjednika to je također bio jak signal. Bilo će potrebno zamijeniti i dva kandidata, rumunjskog Rovana Plumba predviđenog za portfelj transporta, i mađarskog Laszla Trocsanyija koji se kandidirao za proširenje, koji su izjavili da “ne mogu obavljati svoje funkcije u skladu s ugovorima i kodeksa ponašanja”. Novi francuski kandidat je Thierry Breton, koji ima veliko političko i upravljačko iskustvo. Nakon toliko korporativnih stavova bi moglo doći do sukoba interesa, ali Francuska u Europi želi čovjeka od apsolutnog povjerenja. Čini se da su europski povjerenici jednaki nacionalnim ministrima, samo što im je sjedište i novac u Bruxellesu.
Španjolska između političkih izbora i napetosti u Barceloni
Španjolska će se 10. studenog vratiti na birališta, drugi put u sedam mjeseci i četvrti u četiri godine, što je slučaj bez presedana u Europi. PSOE, unatoč relativnoj većini dobivenoj pod vodstvom Pedra Sáncheza, ne uspijeva formirati vladu ni privući Unidas Podemos kojeg vodi Pablo Iglesias. U kratkoj digresiji se osvrnimo na novo ime bivšeg Podemosa, koji je sada „Unidas Podemos“, što naglašava jedinstvo Španjolske i Europske unije, što je samo dio metamorfoze stranke koja je ranije obećavala sve i svašta, od izlaska iz eurozone, EU i NATO pakta, do radikalnih socijalnih reformi u unutarnjoj politici, dok je u sukobu između Katalonije i Madrida tiho stala na stranu unitarista i španjolske krune.
Pablo Iglesias s ovim trunku želi opravdati svoj navodni politički kurs i nije pristao da ga Pedro Sánchez, također „socijalist“, nešto poput Hollandeovih „socijalista“ u Francuskoj, zavede ministarskim foteljama, jer je smatrao da su dodatne mjere koje pogađaju radnike, seljake i sitne poduzetnike nedopustive. Fragmentiran politički sustav u Španjolskoj s nepomirljivim stajalištima ostavština je kriznih godina.
Teške kazne koje su nedavno izrečene katalonskim čelnicima koji su sudjelovali u inicijativama za neovisnost prije dvije godine ponovo su zapalile Barcelonu. Tamo se ponavljaju ulične demonstracije u kojima sudjeluje stotine tisuća ljudi. U ovom se slučaju postavlja temeljno pitanje za EU.
Ako se s jedne strane naglasak daje na Europu regija, a prekogranične inicijative služe fragmentaciji političkog jedinstva nacionalnih država i ubrzanju rušenja nacionalnih granica, akcije za koheziju EU su se pokazale vrlo neučinkovitima. Ekonomske i socijalne razlike se povećavaju, potičući zahtjeve za autonomijom najbogatijih područja i osjećaje napuštenosti u najsiromašnijim. Takva Europska unija je sve samo ne zajednica ravnopravnih naroda i njen rok trajanja je upitan.
Kriza u Rumunjskoj
Općenito, iako bez posebne popraćenosti u medijima, mjesecima u Bukureštu vlada velika napetost. Stara ravnoteža snaga se urušila, što stvara situaciju opasne nesigurnosti, čak i one institucionalne. Osim s ekonomskog stajališta, Rumunjska je na geopolitičkoj razini zemlja od temeljne važnosti. Dok se u Poljskoj i Mađarskoj konsolidira odgovarajuće suverenističko vodstvo, Rumunjska troši ono malo stabilnosti koje joj je proteklih godina osiguravalo kontinuirani rast. Stoga se može reći da se na istočnom dijelu europske šahovske ploče stvara prijeteći jaz.
Članstvo Albanije i Makedonije u EU
Za sada nema proširenja. Opet će se o tome razgovarati u svibnju, kada će se održati opća konferencija o zapadnom Balkanu. Nije slučajno što je na posljednjem Vijeću EU Francuska bila protiv ulaska Albanije i Sjeverne Makedonije u Europsku uniju. Pariz je odlučio blokirati puzajuću germanizaciju cijelog područja zapadnog Balkana, kojeg je Berlin oduvijek smatrao svojim „dvorištem“. Francusko-njemačka osovina na geopolitičkoj razini ne postoji i svatko teži svojoj hegemoniji i dvije zemlje se suprotstavljaju jedna drugoj.
Turska i Cipar – Nepostojeća vanjska politika EU
Ulazak turskih trupa u sjevernu Siriju izazvao je vrlo različite reakcije. Italija je odmah pozvala turskog veleposlanika, odgađajući odluku o embargu na prodaju oružja do zajedničkog europskog stava. Francuska i Njemačka su djelovale s većim oprezom, zaustavljajući se na pozivu da se zaustavi ofenziva. Na praktičnoj razini su se ograničili na obustavu buduće prodaje jedinog naoružanja koje se može upotrijebiti u takvoj operaciji, rješenje koje je tada nekako slijedila i Italija. Njemački oprez je reakcija na tursku prijetnju u travnju da će otvoriti vrata izbjegličkih kampova sa sirijskim izbjeglicama i pustiti ih da preplave Europu.
Migrantska ruta koja prelazi Balkan ponovo bi završavala u Njemačkoj, a za Angelu Merkel to bi bila katastrofa.
Napetosti s Turskom se također tiču i eksploatacije ležišta plina u morskom području Cipra, ali Turska tvrdi kako je to i njen plin. Talijani i Francuzi, koji rade na eksploataciji, trebali bi dobiti zaštitu svojih zemalja, možda čak i vojnu. Paradoks je da su svi dio NATO pakta, saveza koji se iznutra pokazuje vrlo krhkim, baš kao i Europska unija.
Zanimljivo, ali se o ovom pitanju odlazeća povjerenica za vanjsku politiku Federica Mogherini uopće nije očitovala u javnosti. To samo potvrđuje tezu da je zajednička vanjska politika EU neučinkovita fantazija i iluzija varenih zagovornika Velike Europe, domovine svih Europljana, iako oni postoje samo u geografskom smislu, nikako nacionalnom, kako neki vole tvrditi.
Osim toga, ova vrlo skupa diplomatska mreža koja godinama predstavlja Europsku uniju je puno više od korisnog luksuza. To je tijelo Europske komisije koje uzrokuje podijele i kaos u zemljama članicama, bez ikakvih rezultata, osim u zemljama koje se ne usude dići glas protiv „zajedničke vanjske politike usuglašene na europskoj razini“. Koga god da pitate koja je to politika, nitko ne bi znao dati suvisao odgovor.
Velika Britanija i sve veća zbrka oko Brexita
Atmosfera je sve više otrovna. Nitko ne zna kako i kada će se dogoditi izlazak iz Europske unije. Premijer Boris Johnson morao se vratiti na svoje obećanje o izlasku iz EU 31. listopada, sa ili bez dogovora.
Westminster nije samo usvojio zakon kojim vlada traži od Bruxellesa da odgodi datum povlačenja u slučaju da sporazum ne bude odobren, već je u roku od četrdeset osam sati izazvao novi, dvostruki udarac. Ovaj saziv parlamenta neće ništa odlučivati, dogovoreno je produljenje izlaska do 31. siječnja 2020., a Britanci će u međuvremenu izaći na izbore.
London je tako poništio svoj politički zastoj u Bruxellesu, poslavši dva pisma, jedno napisano na bijelom papiru i bez potpisa, kojim je zatražena odgoda izlaska, čime je ispunio zakonsku obvezu, a drugim pismom, potpisanim, premijer Johnson jr službeno objavio svoje političko protivljenje bilo kakvom odgađanju. Zaista dramatičan zaplet ionako kaotične situacije, koja počinje iritirati kako narode „kontinentalne Europe, tako i Britance.
Čak se i Bruxelles podijelio, iako su se svi složili oko mogućeg odobravanja odgode. Francuska je rekla da je voljna ponuditi samo tehničko produženje od mjesec dana, ali ne do 31. siječnja 2020. Na ovaj način će dati isto vrijeme kao u Westminsteru da se odobri hipoteza o sporazumu, a buduća predsjednica Europska komisije Ursula von der Leyen, kao i Francuska, pri formiranju nove EK ne želi riskirati da Velika Britanija ostaje u Europskoj uniji. Pariz se posvetio uspostavi nove ravnoteže snaga u odnosu na Njemačku, čemu je u potpunosti predan, a Velika Britanija se ne uklapa u tu shemu. Ovdje se nećemo doticati politike prema Rusiji, ali ako bi svemu dodali Rusku Federaciju, sudionici ovog još uvijek političkog nadmetanja na europskom tlu su isti kao pred izbijanje Prvoj svjetskog rata.
Pitanje se dodatno zakompliciralo nakon odluke premijera Johnsona da od Westminstera zatraži dozvolu za izlazak na prijevremene izbore 12. prosinca, ali uz nastavljanje traženja novog sporazuma do 5. studenog. To je bio potez iznenađenja i Johnson je dijelom uspio, iako ni u Londonu ni u Bruxellesu, iz suprotnih razloga, nitko nije vjerovao takvu mogućnost.
U Bruxellesu kruži još veća sumnja, ona da se s britanskim izborima 12. prosinca želi izbjeći tehničko kašnjenje od mjesec dana, kojeg je Francuska bila spremna priznati kako bi ograničila maksimalno vrijeme odobravanja sporazuma s Engleskom. Postoje i oni koji se boje da će na izbore izaći većina konzervativaca i da će tako proći „Hard Brexit“, ali i oni koji se boje pobjede laburista, koji bi pobjedu na izborima protumačili kao poništavanje rezultata referenduma i mogli bi zatražiti poništenje izlaska Velike Britanije iz Europske unije.
Korištenje Brexita kao alata pritiska protiv Velike Britanije, što izlazak čini još bolnijim, može izazvati institucionalnu krizu u Londonu koja se lako može pretvoriti u egzistencijalni rizik za samu EU. Ako bi Brexit uspio, osim ekonomske štete za sve, europski će partneri morati podijeliti vrlo značajan proračunski teret kako bi EU uopće nastavila funkcionirati. Nema drugog izlaza i kako bi se izbjeglo povećanje nacionalnih doprinosa potrebno je smanjiti troškove EU. Ali to je hipoteza potpuno suprotna postojećoj strategiji kojoj je cilj povećati nadležnosti i veličinu proračuna Europske unije, koja bi trebala oponašati bilo koju saveznu državu u svijetu. Njemačka je već digla ruke od toga i poručila kako uopće ne razmišlja o tome da stavi ruku u njemački novčanik.
Nakon odlazećih fanfara Europske komisije, može se reći da se u smislu perspektive zajedničkog suvereniteta i davanja novih ovlasti Bruxellesu veliki projekt žalosno vraća na ishodište i točku u kojoj svako misli na sebe. Samo su eurobirokrati i neki političari zemljama članicama još uvijek uvjereni da EU uz malo truda može zasjati novim sjajem. No, stvarnost je potpuno drugačija i živimo u vremenima u kojima se Europska unija u nekim područjima održava na aparatima, a drugima silom koju predstavljaju Francuska i Njemačka, jedna nuklearna, a druga ekonomska sila, ali i jedna i druga u opadanju i sa sve manjim utjecajem u svijetu.
Ovdje smo se dotakli samo nekoliko gorućih pitanja koja razjedaju Europsku uniju. Moglo bi se proširiti s temama kao što su podjele na bogati „Sjever“ i siromašni „Jug“, na suverenistički „Istok“ i “unitaristički”, nazovimo ga tako, „Zapad“, odnosno zemlje bivšeg kapitalističkog i socijalističkog tabora koje se mogu složiti u vrlo malo pitanja. Tu je i periferija EU, a to smo mi i zemlje koje bi trebale postati nove članice, koje nitko ništa i ne pita, i što sve ne. Nova europska komisija, koja u palaču u Bruxellesu ulazi također uz zvuke fanfara, više izgleda kao palijativna skrb umiruće EU nego kao tijelo koje nekome može diktirati svoje uvjete. Koliko dugo će potrajati ova agonija, teško je predvidjeti, ali je vrijeme da svi priznaju kako ovaj model više ne funkcionira.
EU je najveci globalni projekat globalista..U Eu ce biti malih preformacija ali ona ce dlaje funkcionirati kao do sada.Ako elita unutar eu neposlusa globalcike,ako misle da ce im dalje pomagati americka drzavna elita,ako misle da je liberalizam jos uvijek taj spravni smjer u politici,onda vecina drzava moze ocekivati malo veci broj emigranata iz afrike jer sadasnja struktura unutar eu,pojedinim drzavam je toliko naivna i blba da nerazumije nista,zato c emorati nestati a najbolji naic ce biti veliki prliv migranata da se ta elita međusobno pokolje i nestane u svemu tome.Visegradska grupa ili V4,kao slovanski sutp obrane nacionalnih interesa biti c eu novom centru a to je obnova autso-ugarske monarhije.Nije nista slucajno.Kljucnu ulogu na balkanu ce imati Rusija i Srbija.Nista nije slucajno.dolazak u Srbiju na vojne vjezbe Ruskih S-400 i Pancir..znaci blizi rasplet na balkanu oko kosova i BiH.Srbija c eimait kljucnu ulogu na Balkanu.Tkao su olducili oni koji upravljaju svijetom,drzavama… Čitaj više »
Zar u tu ludnicu da idemo…..neka hvala, nema tu domaćina čoeka da kafu i rakijicu s njim popiješ.
Europa je bila na dobrom putu, put je i dalje dobar ali smjer je upitan. Imali su dovoljno vremena da nauče kako funkcionira savez Američkih država, Kongres, lokalne državne vlasti, jedna valuta, jedna vojska, dobro podmazana štamparija novaca. I tako amerikanci kradu naftu iz europskog dvorišta, treba nad tim bogatstvom Europa preuzeti kontrolu. Brexit, ma ok, želite izači, može ali vrata se zatvaraju, ne važe više ni pravila iz doba EEZa, blokada. Može europa i bez engleza-britanaca a onda širenje na afriku, ne trebaju europi nikakve afričke ekonomske izbjeglice, treba im omogučiti normalan život na Afričkom kontinentu. To sa izbjeglicama mi nekako izgleda na onu agendu pražnjenja Afričkog kontinenta od domicilnog stanovništva za neke buduće seobe naroda sa sjevera. Bolesti, ratovi, izazivanje ratova migracijama. Jedino nisu računali na Kinu i njen ulazak u Afriku, to malo kvari planove ali ništa nerješivo. Europskoj Uniji največi problem su države u uniji, preglomazna… Čitaj više »
Predstava je zavrsena, glumci su otisli sa scene, publika napusta salu. Ali umjesto da bude reziser, sto i jesu njene ambicije, nova EU komisija ce imati samo ulogu scenskih radnika koji uporno pridrzavaju tesku zavjesu da u potpunosti ne zakloni pozornicu. Do trenutka dok im ne postane kristalno jasno da je publika nepovratno izgubila interesovanje za ono sto se na njoj do tada prikazivalo i ne odu trbuhom za kruhom, pustajuci tesku zavjesu da potpuno zakloni binu. Nema vise interesovanja, nema vise publike – pozoriste se zatvara zbog nerentabilnosti.
EU- čardak ni na nebu ni na zemlji
Da li če se penjati ili spuštati zna jedino Milanče iz Češke, koji če rado informirati publiku “Vijestima iz budučnosti”