Od Hitlera do danas – Zašto je vrijeme da Palestinci dobiju državu i odštetu, a razoružani Izrael sigurnost

Najpravednije rješenje izraelsko-palestinskog pitanja bilo bi ono koje uvažava povijesnu tragediju oba naroda: Palestincima bi to bila odšteta za pokolj i progonstva koja su pretrpjeli, dok je za Židove osnivanje Izraela 1948. bilo priznanje i svojevrsna nagrada nakon stravičnog zločina koji je Hitler počinio nad židovskim narodom u Drugom svjetskom ratu. Ako međunarodna zajednica uistinu želi mir i dugoročnu stabilnost, oba naroda moraju dobiti pravednu osnovu za život u vlastitim državama — ali i odgovornost da nikad više ne postanu izvor globalnog sukoba.

Rezolucija Ujedinjenih naroda 181, rezolucija koju je 1947. usvojila Glavna skupština Ujedinjenih naroda (UN), pozvala je na podjelu Palestine na arapsku i židovsku državu, dok bi grad Jeruzalem postao corpus separatum (lat. „odvojeni entitet“) kojim bi upravljao poseban međunarodni režim. Rezolucija — koju je židovska zajednica u Palestini smatrala pravnim temeljem za osnivanje Izraela, a koju je arapska zajednica odbacila — bila je gotovo odmah praćena nasiljem (vidi Arapsko-izraelski rat 1948.).

Palestinom je od 1922. upravljala Velika Britanija. Od tada je židovska imigracija u regiju rasla, a napetosti između Arapa i Židova su se pojačavale. U travnju 1947., iscrpljena Drugim svjetskim ratom i sve odlučnija da se povuče s Bliskog istoka, Britanija je pitanje Palestine prepustila UN-u. Kako bi se istražio odgovarajući smjer djelovanja, UN je formirao Posebni odbor za Palestinu (UNSCOP), istražno tijelo sastavljeno od članova iz 11 zemalja. Na kraju je UNSCOP iznio dva prijedloga: većinski, koji je preporučio stvaranje dviju odvojenih država povezanih gospodarski, i manjinski, koji je zagovarao stvaranje jedne binacionalne države sastavljene od autonomnih židovskih i palestinskih područja. Židovska zajednica odobrila je prvi prijedlog, dok su Arapi odbili oba. Protupredlog — koji je uključivao odredbu da bi građani države mogli biti samo Židovi koji su došli prije Balfourove deklaracije (i njihovi potomci) — nije naišao na odobravanje Židova.

Prijedlog o podjeli Palestine, temeljen na izmijenjenoj verziji većinskog izvještaja UNSCOP-a, stavljen je na glasanje u Glavnoj skupštini 29. studenoga 1947. Sudbina prijedloga isprva je bila neizvjesna, no nakon razdoblja intenzivnog lobiranja proizraelskih skupina i pojedinaca, rezolucija je usvojena s 33 glasa za, 13 protiv i 10 suzdržanih.

Što danas

Važno je naglasiti da je ovo rješenje Palestincima osiguravalo kontinuitet i kontakt između svih dijelova buduće palestinske države, preko međunarodno zajamčenih koridora. Takvi prijelazi mogli bi biti korišteni i od strane izraelskog stanovništva, čime bi se olakšala mobilnost i smanjile napetosti. To bi funkcioniralo slično rješenju koje Rusija danas ima za pristup svojoj enklavi Kalinjingrad, čime se osigurava pravedniji i stabilniji sustav kretanja.

Potpuno razoružanje obje države

Ipak, kako bi se uopće otvorio prostor za mir, nužno je potpuno razoružanje obje države — do zadnjeg metka i tenka. Izrael i Palestina desetljećima su epicentar oružanih sukoba, a svako zadržavanje vojne moći znači novu prijetnju globalnoj sigurnosti.

Ovdje nije riječ o idealizmu, nego o čistoj realpolitici: dvije države s poviješću krvavih ratova i ekstremnog nepovjerenja ne mogu graditi mir dok im se u podrumima gomila oružje. Samo potpuna demilitarizacija, nadgledana od strane međunarodnih snaga, može spriječiti da svaka nova generacija ponovno prolijeva krv.