fbpx

Odpečaćeni fajlovi otkrivaju kako su SAD zloupotrijebile plan o klimatskim promjenama da bi sačuvale svoju vojnu moć

SAD - Klimatske promjene

Dokumenti pokazuju neiskrenu američku manipulaciju u cilju održavanja hegemonije.

Fajlovi sa kojih je skinuta oznaka tajnosti, a koje je objavio Arhiv za nacionalnu bezbjednost SAD otkrivaju razmjere paranoičnog i agresivnog američkog maltretiranja u pozadini pregovora oko Protokola iz Kjota, istorijskog sporazuma iz 1990-ih koji je obavezao skoro sve zemlje u svijetu da smanje emisije stakleničkih gasova, u pokušaju da osujete početak globalnog zagrijavanja.

Konkretno, Washington je nastojao da osigura da Pentagon bude izuzet od ciljeva emisije gasova. Ova želja je bila razumljiva – na kraju krajeva, istraživanje Univerziteta Durham i Lancaster objavljeno 2019. godine otkrilo je da je američka vojska „jedan od najvećih klimatskih zagađivača u istoriji, koja troši više tečnih goriva i emituje više CO2 od većine zemalja“. Da je država, bila bi 47. najveći emiter stakleničkih gasova na svijetu.

Ipak, predsjednik joe Biden je proglasio klimatske promjene za najveću prijetnju nacionalnoj bezbjednosti, iako bi cinik mogao da kaže da je pravi strah da bi uništavanje životne sredine moglo da znači da bi američki odbrambeni budžet – 768 milijardi dolara samo ove godine – mogao biti malo smanjen. To je svakako bio slučaj uoči potpisivanja Protokola u decembru 1997. godine.

U povjerljivom telegramu State departmenta s kraja 1997. savjetovano je ambasadoru UN Mark Hambleyu da traži „izuzeće nacionalne bezbjednosti u vezi sa vojnim aktivnostima koje su direktna podrška očuvanju mira“, uprkos tome što je priznato da su savezna vlada i njene „odbrambene instalacije i operacije obuke“ „ jedini najveći korisnik energije” od strane SAD.

Dokument Instituta Brookings iz 2007. godine pretpostavlja da je Pentagon odgovoran za 93 % ukupne potrošnje goriva američke vlade. Ipak, brojni dokumenti uključeni u tranšu Arhiva nacionalne bezbjednosti pokazuju da su američki zvaničnici, posebno Bill Clinton, bili obavješteni da je prava cifra samo djelić toga. Ova lažna slika je potom servirana medijima, zakonodavcima i javnosti kao opravdavanje izuzeća Pentagona iz emisije gasova.

Na primjer, na brifingu iz marta 1998. ključni savjetnici Bijele kuće rekli su predsjedniku da Ministarstvo odbrane čini samo 1,4 % ukupnih emisija ugljenika, a vojne operacije i obuka doprinose sa samo 0,8 %. U međuvremenu, dokument State departmenta dva mjeseca ranije koji je osporio domaće kritike Protokola naglasio je da američke vojne emisije „iznose manje od jedne polovine jednog procenta ukupnih američkih emisija stakleničkih gasova“.

Ove brojke su potpuno apsurdne, s obzirom da je DOD koristio oko 30.000 gigavat sati električne energije godišnje u 2006. i 46 milijardi galona goriva u prosjeku svake godine u vrijeme studije – više nego duplo od svih američkih civilnih avio-kompanija od 2004. do 2020. godine.

Jasno je da je nemoguće pomiriti posvećenost ozbiljnom suočavanju sa emisijama stakleničkih gasova sa odlučnošću da se održi ekspanzivna globalna mreža kamiona, aviona i brodova. Ova kontradikcija u terminima je uredno sažeta u dokumentu koji opisuje pristupe SAD Rusiji o pitanju uspostavljanja izuzeća za nacionalnu bezbjednost u Protokolu iz Kjota.

„Naša delegacija bi cijenila podršku svih članova ovog tijela u ispitivanju načina na koji možemo da zaštitimo svjetski mir i da istovremeno sačuvamo našu planetu kroz neku vrstu nacionalne bezbjednosti ili nacionalne vanredne situacije“, izjavili su zvaničnici 31. oktobra 1997. „Imamo obavezu prema svjetskoj zajednici, našim pojedinačnim državama i na kraju muškarcima i ženama koji služe u našim vojnim snagama da pažljivo razmotrimo kako se baviti vojnim operacijama u ovom Protokolu.”

Washington je imao druga sredstva da osigura pristanak na svoju agendu kojom dominira nacionalna bezbjednost. Memorandum sa početka decembra 1997, čiji je autor Hambley, ukazuje na to da su japanski delegati u Kjotu od njega tražili da preispita stav SAD. „Nakratko smo pregledali ovu ideju i nismo bili impresionirani“, bilježi diplomata. Dalje, on predlaže da se Tokiju i „zemljama u razvoju“ široko ponudi „mrkva na štapu o emisijama“ kako bi „kupili njihovo prihvatanje“.

Isti memorandum opisuje pregovaračke sjednice, uz napomenu da su predstavnici Pentagona bili direktno uključeni u diskusije, a kada je riječ o izuzećima, „pažljivo su organizovali ovo pitanje koje, u svakom slučaju, izgleda veoma problematično“.

Druga taktika koju su primjenile SAD bila je da iskoriste novozelandskog delegata Daryl Dunna da predstave ideju o nastavku procesa diskusija u Kjotu, čime bi svaki sporazum bio samo privremen i podložan daljim budućim pregovorima.

U posebnom Hambleyevom memorandumu se navodi kako su SAD podmetnule Dunna da iznese ovaj nepopularan prijedlog, a Dunn je prokomentarisao da ga je to podsjetilo na popularni BBC serijal ”Da, ministre”, „u kome ministar, koji rutinski preduzima rizične ili glupe poteze na koje ga podstiču njegovi viši savjetnici samo da bi se iz bitke vratio okrvavljen.” Dunn je, kako piše u dopisu, „bio zabrinut da ne postane taj ministar.”

Ova kombinacija podmićivanja, prosjačenja i maltretiranja rezultirala je koalicijom voljnih. Japan i brojne druge države koje se oslanjaju na američku vojsku – uključujući Kanadu, Australiju, Novi Zeland i Švajcarsku – obećale su podršku izuzetku nacionalne bezbjednosti iz ciljeva smanjenja emisije.

Međutim, drugi učesnici Kjota, uključujući Kinu, Rusiju, pa čak i Veliku Britaniju, bili su manje ubjeđeni. Hambley očajava u memorandumu od 5. decembra o „neobično ogorčenim napadima“ upućenim SAD zbog njihovih napora da prikriju sve razgovore o spašavanju planete dvoličnim govorom o nacionalnoj bezbjednosti.

Ipak, na sreću, četiri dana kasnije, Kjoto komitet je prihvatio izuzeća koja su uključivala zajedničke vojne napore između zemalja, što znači da emisije koje proizilaze iz takvih operacija nisu morale biti prijavljene kao dio nacionalnih ukupnih vrijednosti. Ono što je najvažnije, ovo se proširilo na avijaciju i „bunkerska goriva“ koja koriste borbeni avioni, ratni brodovi i vojna vozila van državnih granica.

SAD su očigledno bile na putu da dobiju šta žele u Kjotu – ali čak ni ovi značajni ustupci nisu bili dovoljni u određenim krugovima. Kada je vijest o dogovorenim protokolima stigla do američkih obala, neslaganje je prostrujalo kroz političke redove.

U pismu koje je grupa republikanskih poslanika poslala tadašnjem predsjedniku Bill Clintonu u januaru 1998. godine, tvrdi se da će „ogromna većina domaće obuke i operacija naše vojske potpasti pod ograničenja Protokola“, što bi stoga moglo „generisati pritisak od strane UN da smanjimo obuku i operacije koje su naše oružane snage učinile neprevaziđenim.” Očigledno se smatralo da je održavanje Washingtonove „dominacije punog spektra“ mnogo važnije od pokušaja da se spasi planeta kojom dominira.

Ovaj stav je takođe rasprostranjen u veoma kritičnoj procjeni uslova Protokola od strane Kancelarije za ekološke inicijative Bijele kuće, koja primjećuje da on „samo“ izuzima „multinacionalne i humanitarne“ vojne napore od izvještavanja. „To će neizbježno izvršiti pritisak na nas da ograničimo unilateralnu vojnu akciju, kao što su one u Grenadi, Panami ili Libiji“, očajava bezimeni autor dokumenta.

Dokument interne kancelarije za životnu sredinu takođe nudi izuzetno iskren uvid u paranoični način razmišljanja američkih planera. Na primjer, finansijski podsticaji za zemlje koje ispunjavaju ciljeve nulte sume u pogledu emisija gasova posmatrani su kao „prevara“ kroz koju bi „milijarde dolara“ potencijalno mogle završiti u zemljama poput Rusije i „odmetničkih nacija“ kao što su Iran, Irak ili Libija, dok Washington takođe forsira ciljeve koji su „previše čvrsti“ ili „nedovoljno čvrsti“ prema drugima.

U dopisu koji se nalazi u Clintonovoj predsjedničkoj biblioteci piše: „Neće li ovaj protokol neizbježno narušiti suverenitet SAD?“ Autor je zatim prešao na punu teoriju zavjere, pitajući: „Nećemo li neizbježno predati odluke o američkoj upotrebi energije, a samim tim i o američkoj ekonomiji, međunarodnim tijelima u kojima dominiraju zemlje u razvoju, možda radeći u dogovoru sa EU? Koje procedure verifikacije postoje da bi se osiguralo da druge zemlje poštuju svoje obaveze? Kako će se Protokol sprovoditi?”

Na kraju krajeva, svaka američka spletka, spletkarenje, glupiranje i ljutnja bila je uzaludna. Protokol iz Kjota stupio je na snagu 2005. i istekao je 15 godina kasnije, a da ga SAD nikada nisu ratifikovale ili se približile ispunjenju jednog od skromnih, potencijalnih ciljeva koje bi bile prinuđene – potpuno dobrovoljno – da pokušaju da postignu, čak i da su postale potpisnik.

Ovi dokumenti uveliko ilustruju da kada je u pitanju izbor između globalne „sigurnosti“ i daljeg postojanja planete u obliku koji je daleko od prihvatljivog, Pentagon i Bijela kuća će uvijek izabrati ovo drugo – na račun životne sredine i ljudskih života.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.


Posjetite naš novi video kanal na platformi Odysee i obvezno se registrirajte, kao i najveću arhivu alternativnih video snimaka Jubitu.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
3 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
eks
Gost
eks
1 mjesec prije

Sve plandemije, “klimatske promene”, pederluk, satanizam i fašizam dolazi od psihopata iz USA . Njih verno prate njihove podguzne mušice iz Londona, a Brisel palicom primorava Evropu na poslušnost. Amerika je imperija zla .

Max
Member
Max
1 mjesec prije

zelena agenda jest prijevara.

ANTIFASHISTA
Gost
ANTIFASHISTA
1 mjesec prije

SAD je ZLO koje trba rusiti ciglu po ciglu sistematski dok na kraju ne ostane ni kamen na kamenu.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik