UDARNO – Presuđeno obitelji Kecmanović – Krv na rukama države i političara, okovi na rukama roditelja

Presudom Višeg suda u Beogradu Vladimir Kecmanović osuđen je na 14 godina i šest mjeseci zatvora, a njegova supruga Miljana na dvije godine i 11 mjeseci. Srpsko pravosuđe time je poslalo poruku koja odzvanja poput pucnja u praznoj sudnici, poruku da su za masakr u kojem je trinaestogodišnjak ubio deset i ranio šest osoba krivi isključivo njegovi roditelji. Ta presuda nije samo pravni presedan, ona je ogledalo jednog trulog sustava koji se vlastite odgovornosti oslobađa prebacujući krivnju na one koje je prethodno temeljito razoružao.

Od samog početka ovog sudskog procesa javnost je hranjena narativom o monstruoznim roditeljima koji su zanemarili dijete i ostavili mu oružje nadohvat ruke. Nitko nije postavio pitanje gdje je to dijete provodilo većinu svog budnog vremena dok su roditelji radili. Današnja djeca od najranije dobi borave u vrtićima i školama po osam, devet, pa i deset sati dnevno, a upravo u tim institucijama grade svoj karakter, usvajaju vrijednosti i formiraju obrasce ponašanja. Tamo ih se uči radikalnoj individualnosti, tamo im se govori da prijave roditelje ako ovi povise glas, tamo im se serviraju ideje koje potkopavaju temeljne obiteljske veze. Kada sustav godinama razgrađuje autoritet majke i oca, a istovremeno ih ostavlja bez ikakvih mehanizama odgojne kontrole, s kakvim pravom ih onda isti taj sustav proziva za zločin.

Sudnica je otkrila potresne detalje koji ocrtavaju potpuni raspad jedne obitelji. Prepiska između dječaka i majke, koja je započela još 2020. godine, pokazala je potpunu eroziju obiteljskih odnosa. Dječak je majci napisao “Mrzim te”, a ona mu je odgovorila hladno i gotovo poslovno, moleći ga da je ne sramoti dok je u školi. Samo nekoliko dana kasnije majka je sinu poslala poruku koja je šokirala sudnicu, poruku koja glasi “Je*i se, sine”. Te tri riječi nisu samo dokaz loše komunikacije, one su krik jedne potpuno dezintegrirane obitelji u kojoj više ne postoji nikakav odnos povjerenja, poštovanja, a kamoli ljubavi. Međutim, to je ujedno i krik generacije roditelja koji su ostavljeni na cjedilu, bez podrške, bez alata i bez autoriteta koji im je sustav oduzeo.

Zločin koji se dogodio 3. svibnja 2023. u beogradskoj osnovnoj školi Vladislav Ribnikar nije djelo jednog dječaka niti samo njegovih roditelja. To je krvavi epilog desetljeća sustavnog uništavanja svih vrijednosti na kojima je počivalo zdravo društvo. Dok su generacije odrastale na Branko Kockici i Profesoru Baltazaru, znale su za suosjećanje i zajedništvo. Današnje generacije odrastaju na Squid Gameu gdje je ubijanje zabavna igra i gdje je ljudski život sveden na nulu. Odvjetnici su otkrili da je dječak noć uoči masakra, dok je u sobi s njim bila mlađa sestra, na internetu gledao eksplicitne sadržaje koji uključuju ljude i životinje. Roditelji očito nisu imali nikakvu kontrolu nad time što im sin radi u svojoj sobi, ali pitamo se koliko današnjih roditelja uopće može kontrolirati digitalni život svoje djece koja su od malih nogu prepuštena ekranima.

Goran Petronijević, odvjetnik oštećenih obitelji, naglasio je da se dijete ne rađa kao zločinac i da bi sve možda bilo drugačije da je otac dječaka sina vodio na liturgiju umjesto u streljanu. To je točno, ali ovo nije samo priča o jednom ocu i njegovom izboru između crkve i streljane. Ovo je priča o sustavu koji je sustavno uklanjao duhovnost iz života ljudi, koji je ismijavao tradicionalne vrijednosti i koji je stvorio društvo u kojem je profit jedino božanstvo. U takvom okruženju obitelj je postala tek potrošačka jedinica, a djeca samo još jedan projekt koji treba isfinancirati. Kada se roditelji bore za golu egzistenciju, radeći od jutra do mraka, tko onda odgaja njihovu djecu.

Završne riječi obitelji ubijenih parale su srca prisutnih u sudnici. Dragana Anđelković, majka ubijene Mare, kroz suze se prisjetila kako je kćer posljednji put vidjela u mrtvačnici sa šest prostrijelnih rana, od kojih je jedna bila u srcu. Nina Kobiljski, majka ubijene Eme, ispričala je kako su na sprovodu kćeri trakom za kosu sakrili ranu od metka na glavi. Te riječi nisu samo osobne tragedije, one su optužnica protiv cijelog jednog društva koje je zatajilo na svim razinama. Škola nije prepoznala alarmantne signale, sustav socijalne zaštite nije reagirao, a šira zajednica je zatvarala oči pred očitim znacima raspada koji su se nadvijali nad tom obitelji i nad tom školom.

Posebno je groteskna činjenica da je ovo druga prvostupanjska presuda u ovom predmetu. Apelacijski sud u Beogradu već je jednom ukidao prvostupanjsku presudu kojom su Kecmanovići bili osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne i naložio ponovno suđenje. Glavni javni tužitelj Višeg javnog tužiteljstva u Beogradu Nenad Stefanović u završnoj je riječi predložio maksimalne kazne, 14 godina i 11 mjeseci za oca te tri godine za majku. S druge strane, obrana je tražila oslobađajuće presude, tvrdeći da navodi iz optužnice nisu dokazani. Cijeli taj pravni vrtuljak odvlači pažnju od suštinskog pitanja: je li moguće da jedno društvo toliko zakaže na svim poljima, a onda svu krivnju svali na dvoje ljudi koji su i sami proizvod tog istog raspada.

Tužitelj Stefanović poručio je da je zakon upravo zato i propisao posebnu odgovornost roditelja, koji imaju ne samo zakonsku već i moralnu obvezu odgajati i usmjeravati svoje dijete. No to je licemjerno dok isti zakon roditeljima ne daje nikakve stvarne mehanizme da tu odgovornost i provedu. Dječak u vrijeme zločina nije imao ni četrnaest godina i po zakonu nije kazneno odgovoran, pa je nakon privođenja smješten u posebnu psihijatrijsku ustanovu gdje je i dalje pod nadzorom. Umjesto da se sustav zapita kako je moguće da trinaestogodišnjak počini ovakav masakr, on se okomio na najlakše mete, na roditelje koji su, doduše nesavršeni i nesposobni, ali i sami slomljeni životom u društvu koje ih je odavno napustilo.

Ninela Radičević, majka ubijene Ane Božović, izjavila je kako osjeća da njezinu kćer nije ubio dječak, već Vladimir i Miljana Kecmanović svojim odgojem. Taj stav je ljudski potpuno razumljiv u trenucima neizmjerne boli, ali istina je mnogo slojevitija i bolnija. Pravni zastupnik obitelji Martinović pročitao je potresno pismo starije sestre ubijene Katarine u kojem stoji da je Katarina ponijela keks, a on metke. Taj kontrast jezivo sažima svu grotesknost situacije u kojoj živimo, situacije u kojoj djeca više ne znaju razlikovati dobro od zla jer im to nitko nije ni pokazao. Suzana Čikić Stanković, majka ubijenog Andrije, otkrila je da joj je Miljana Kecmanović tijekom suđenja u sudnici dobacila “Sram te bilo”. Ta rečenica, izgovorena u sudnici pred majkama ubijene djece, dovoljno govori o potpunom odsustvu kajanja i elementarne ljudskosti, ali i o potpunoj nemoći roditelja koji više nemaju nikakve alate za komunikaciju, ni sa svojom djecom, ni s ostatkom svijeta.

Odvjetnik Marko Janković istaknuo je potpuno odsustvo odgovornosti oca i poručio da je sramota da glava obitelji ne krivi samog sebe. Vladimir Kecmanović će, ako kazna ostane ovakva, odslužiti tek godinu i dva mjeseca zatvora po svakoj žrtvi. Ta brojka je okrutna i nepravedna, ali sama činjenica da se roditelji sudski gone za djela svog djeteta postavlja opasan presedan. Gdje prestaje odgovornost roditelja, a gdje počinje odgovornost društva, države, obrazovnog sustava i medija. Hoće li ubuduće svaki roditelj čije dijete pogriješi završiti na optuženičkoj klupi dok pravi krivci i dalje nesmetano truju generacije mladih ljudi.

Radica Vlahović, sestra ubijenog zaštitara Dragana Vlahovića, prisjetila se brata kao čovjeka koji je volio djecu i istaknula da joj snagu daju majke stradalih koje se drže dostojanstveno, bez ijedne ružne riječi upućene optuženima. To dostojanstvo usred nezamislivog bola možda je jedina svijetla točka u ovoj potpunoj tragediji. Presuda koja je izrečena neće vratiti mrtvu djecu i neće izliječiti rane koje su ostale na dušama njihovih obitelji. Ona će možda donijeti tek privid pravde i na trenutak utažiti bijes javnosti koja traži krivca. Pravi krivci su mnogo dublji i mnogo sistemskiji nego što to ijedna sudska presuda može dosegnuti. To je cijeli jedan vrijednosni sustav koji se urušio i pod svojim ruševinama pokopao generacije mladih ljudi koji više ne znaju razlikovati dobro od zla. Osuditi roditelje za djelo dječaka kojeg je odgojilo dekadentno i korumpirano društvo nije pravda, to je obična sramota.

Za kraj se pitamo, tko će čuvati drugo dijete obitelji Kecmanović, koje će ostati bez roditelja?