fbpx

Putinova slagalica – Kako je slomljena dominacija SAD-a na Bliskom istoku

Vladimir Putin - Donald Trump

Kada je Rusija ušla u sirijski rat u rujnu 2015. godine, američki ministar obrane Ashton Carter je predvidio katastrofu za Kremlj. ”Vladimir Putin je dolio ulje na vatru u ovom sukobu i njegova strategija u borbi protiv Islamske države, kako bi podržao Assadov režim, osuđena je na propast”, izjavio je tada Ashton Carter.

Dvije godine kasnije Putin je pobijedio, a budućnost Sirije i Bashara Al-Assada je sigurna. Uskoro će proglasiti pobjedu nad takozvanim ”kalifatom” u cijeloj zemlji, obzirom da ISIL drži male enklave, koje se postupno čiste, te dio teritorija uz iračku granicu s jedinim uporištem u pograničnom gradu Al-Bukamalu.

Ako je jedna strategija pretrpjela poraz, onda je to cinični pokušaj da se Assadova vlada svrgne metodama iz Afganistana iz ’80-ih godina prošlog stoljeća, koja je u Damasku pokušala instalirati prozapadni sunitski režim.

U suradnji s tiranima Perzijskog zaljeva smo doveli, financirali i naoružali islamističke teroriste. Na taj smo način Rusiji htjeli ukrasti jedinu rusku luku na obali Sirije u gradu Tartusu. Hezbollah u Libanonu smo htjeli odsjeći od protuizraelske Osovine otpora. Pokušali smo marginalizirati Iran i spriječiti njegovo širenje utjecaja na istok do Libanona, na štetu naših zaljevskih saveznika”, rekao je John R. Bradley, stručnjak za Bliski istok i autor knjige o Saudijskoj Arabiji, Egiptu i ”Arapskom proljeću”.

Ovaj zločinački plan je doveo do masakra stotina tisuća Sirijaca, ali je geopolitički sukob krenuo suprotno ishodu kojeg su priželjkivali njegovi pokretači. Vladimir Putin je, za razliku od njih, od početka shvatio realnost u Siriji. Za razliku od Afganistanaca, Sirijci su navikli živjeti u modernoj, multietničkoj i multikonfesionalnoj zemlji i kojoj je postojala određena razina represije, ali nužda da se potiče i očuva miran suživot svih vjerskih skupina i etničkih zajednica.

Većina Sirijaca nije htjela da im zemlja postane vehabijska teokracija. Bashar Al-Assad, sa svim njegovim nedostacima, bio je bedem između sirijskog naroda i pokolja. Osim toga, Sirijci su vrlo dobro shvatili da ih je napalo zlo kojeg su već upoznali, zbog toga nije bilo nikakve ”narodne revolucije protiv Assada”. Ništa se u Siriji nije dogodilo što bi se moglo usporediti s pobunom na Trgu Tahrir u Egiptu, koja je srušila mrzovoljnog egipatskog diktatora Hosnija Mubaraqa. Demonstracije milijuna u Damasku su bile provladine, što svjedoče i brojne snimke s početka planirane agresije na Siriju.

Među dvije trećine sirijskog stanovništva koje sada živi u regijama pod vladinom kontrolom, Bashar Al-Assad je popularniji nego ikad, a Vladimir Putin je za njih heroj. Nije nikakvo iznenađenje da je Putin ironično podsjetio Washington “kako ne zna razliku između Austrije i Australije”, misleći na potpuno nepoznavanje prilika u Sirijskoj Arapskoj Republici.

Istu se optužbu može uputiti čelnicima NATO pakta, koji su na sastanku proteklog mjeseca u Ujedinjenim narodima Orwellovske skupine takozvanih ”Prijatelja Sirije”, koju čine zapadni savez i zaljevske monarhije, koji su zapalili plamen terorizma u Siriji, poručili ”kako ne žele sudjelovati u obnovi poslijeratne Sirije, ako na vlasti ostane Bashar Al-Assad”. Ovu je izjavu u ime ostalih dao britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson.

No, samo tjedan ranije je na velikoj međunarodnoj konferenciji o obnovi održanoj u Damasku sam Assad odbacio bilo kakvu mogućnost dodijele ugovora vrijednih milijarde dolara zapadnim i arapskim zemljama koje su uništile njegovu zemlju.

Umjesto njih, Sirija se okreće prema istoku, osobito prema Rusiji, Iranu i Kini. Moskva je već obećala da će Siriji poslati tisuće tona materijala i više od 40 teških strojeva za građevinsku industriju, uključujući buldožere i dizalice, koja ne želi i ne treba pomoć agresora.

Nesposobnost da je prepozna, a kamoli da se s njom nosi, regionalne ekspanzije Rusije iz Sirije na šire područje je Boris Johnson pokazao i tijekom svog putovanja u kolovozu u Libiju.

Tamo je imao kratak susret s moćnim vođom sekularne i buduće moderne i ujedinjene Libije, Kalifom Haftarom, bivšim Gaddafijevim generalom čije snage dominiraju južnom i istočnom Libijom, uključujući Bengazi i većinom glavnih naftnih polja u zemlji. General Haftar je odlučio zauzeti Tripoli i vjerojatno će to i učiniti.

Haftar ima veze s Moskvom koje datiraju iz ranih ’70-ih. General Haftar je 1987. praktično izdao pukovnika Gaddafija i te je godine pristao raditi za SAD i boriti se protiv libijske vojske na strani armije Čada. 1990. Odlazi u SAD, gdje boravi sve do napada na Libiju, kada se vraća, misleći da će zauzeti mjesto čelnika Glavnog stožera u novoj vojsci Libije. No, Haftar je po nalogu bivšeg katarskog emira protjeran sa svih funkcija u ”revolucionarnoj vojsci Libije”, jer je po mišljenju jednog od glavnih financijera ”revolucije” bio pretjerano sekularan i nije pristajao na ulogu Muslimanskog bratstva u novoj vlasti. Nakon ovog poniženja nakratko odlazi u SAD, ali se samoinicijativno vraća u Libiju, gdje okuplja snage za borbu protiv svih islamističkih skupina, bez iznimke, čak i protiv onih koje su služile interesima Zapada i zaljevskih monarhija.

Nakon ostvarenih vojnih pobjeda i dokazane želje da iskorijeni radikalne islamističke milicije u Libiji oživljava stare veze i približava se Rusiji.

General Kalifa Haftar i ruski viceadmiral Sokolov na nosaču zrakoplova "Admiral Kuznjecov" - zajedno

FOTO: General Kalifa Haftar i ruski viceadmiral Sokolov na nosaču zrakoplova “Admiral Kuznjecov”

S Vladimirom Putinom je u kontaktu najmanje dvije godine, nakon što se više puta sastao s ruskim diplomatima i vojnim dužnosnicima na nosaču zrakoplova u Sredozemlju. Tjedan dana prije rukovanja s Johnsonom, general Haftar je posjetio Moskvu kako bi razgovarali s glavnim dužnosnicima ruskog Glavnog stožera i Ministarstva vanjskih poslova, čime je zacementirao planove o podijeli Libije i izrazio želju da obrani Libiju, tražeći za sebe dužnost ministra obrane. Barem za sada, iako se vjeruje da namjerava krenuti putem egipatskog generala Abdela Fattaha Al-Sisija i jednom postati predsjednik zemlje.

Iako Kremlj nerado govori o opsegu vojne pomoći Haftarovim snagama, ona nije izostala. Kremlj je već poslao trupe i zrakoplove u zapadni Egipat, koji Haftaru, zajedno s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pomaže u borbi protiv terorizma.

Jednako kao u slučaju Sirije, Rusije je desetljećima, prije pada Gaddafija, bila najveći dobavljač oružja i najbliži saveznik Libije, a ruska vojska već duže vremena planira uspostaviti pomorsku bazu na libijskoj obali, integrirajući je s već konsolidiranom bazom u sirijskom gradu Tartusu.

Imajući to na umu, Boris Johnson je predložio da Haftaru ”ulogu” u budućem političkom pomirenju, ali inzistira na poštivanju prekida vatre, na što je general Haftar teško mogao zadržati smijeh. Čini se da Boris Johnson uopće ne poznaje situaciju u Libiji, gdje Haftarove snage nadziru dvije trećine teritorija, gotovo sva naftna ležišta, pomorske terminale, a na njegovoj strani je i pleme Zintan, koje drži zapadnu regiju zemlje. Prozapadne islamističke milicije drže Tripoli, Misratu i Sirte, ali međusobno podijeljene i razjedinjene nemaju snage za veći otpor Haftarovim snagama. General još uvijek izbjegava pokretanje velike kampanje, jer su njegove snage, iako odlučne u namjeri da iskorijene terorizam u Libiji i očuvaju jedinstvo zemlje, otprilike na razini sirijske vojske prije nego je dovršila proces restrukturiranja i obuke, za što su zaslužni iranski i ruski vojni savjetnici.

Sirija i Libija su samo dva primjera kako se Rusija kao supersila pozicionirala na Bliskom istoku. Vladimir Putin je upravo s Turskom postigao sporazum o prodaji stalnoj članici NATO pakta sustave protuzračne sustave S-400. Iako je turski ministar vanjskih poslova doveo u zabludu medije izjavom ”kako bi Ankara mogla odustati od posla, ako ruska strana ne preda Turskoj svu tehnologiju i ako se sustavi ne budu proizvodili u zemlji”, kasnije ga je Erdogan demantirao i rekao kako to vrijedi za sustave S-500, a što se tiče S-400, tu je sve dogovoreno i teče po planu.

Rusija već ima svoje sustave raspoređene u Siriji, a Iran je od Moskve dobio nešto manje napredne, ali još uvijek impresivne sustave S-300, što je uzrokovalo buru negodovanja u Izraelu i Saudijskoj Arabiji.

Podsjetimo kako je, nedugo nakon što se Rusija uključila u rat u Siriji, Turska oborila jedan ruski bombarder, što je bio namjerni pokušaj ratobornog predsjednika Erdogana da isprovocira Rusiju. Turski lider je bio bijesan što je Putin nemilosrdnim bombardiranjem razorio njegov posao s naftom s ”Islamskom državom” i uništio logističke rute kojima su teroristi u Siriji preko Turske dobivali oružje za svrgavanje Assada. NATO nije obraćao pozornost na ono što čini Erdogan, nadajući se da će ISIL oslabiti Assada i njegovu vojsku i da će na kraju ipak postići zacrtani cilj.

Onda su do izražaja došle izvanredne diplomatske vještine Putina, koja se danas primjećuje u Rusiji i Turskoj kao nikad prije. Pod ruskim pokroviteljstvom je Turska ojačala suradnju s Iranom i Irakom, što je ranije bilo nezamislivo. Ankara se otvoreno izjasnila i protiv kurdskog referenduma o neovisnosti, iako su Erdogan i Massoud Barzani glasili za dva nerazdvojna prijatelja, opet zahvaljujući nafti. Sada je Bagdad otvorio naftovod kojim opskrbljuje Tursku, zaobilazeći teritorij iračkih Kurda, a ima podršku Ankare i u mogućoj vojnoj kampanju protiv Peshmerga snaga. U svim ovim aktivnostima se vidi prisutnost Moskve, bilo kroz izravne pregovore među liderima ili na diplomatskoj i vojnoj razini.

Salman i Vladimir Putin

FOTO: kralj Salman i Vladimir Putin

Nedavno je čak i saudijski kralj Salman boravio u Moskvi, što je bilo prvi put da jedan saudijski monarh dolazi u službeni posjet Rusiji. Ali to je bio samo posljednji od više od dvadeset susreta lidera Kremlja s bliskoistočnim vođama. Rusija, naravno, nije Sovjetski Savez i ne izvozi socijalističku revoluciju, stoga nije teško razumjeti zašto saudijski i zaljevski tirani vjeruju da puno lakše mogu poslovati s vođom kao što je Putin.

Zapravo, oni u određenom smislu dijele prezir prema zapadnoj liberalnoj demokraciji, ako se ovo može nazvati ”demokracijom”. Za razliku bilo kojeg stanara Bijele kuće, za zaljevske režime je ruski predsjednik čovjek od riječi, koji promovira stabilnost, a ne kaos kojeg se prikriva pričama o ”ljudskim pravima”. Takav je pristup posebno važan i koristan u odnosima sa zaljevskim režimima, koji nisu države u smislu kako se na državu gleda na Zapadu, koji to nikako da razumije i da shvati.

Saudijci su u Moskvu išli s jasnim planom. Njima je važno zaustaviti uspon Irana, koji se nameće kao dominantni regionalni lider, iskreno radi na uspostavi  zona za provedbu primirja u Siriji, troši milijarde dolara na rusko oružje i međuvladina komisija radni na povećanju uzajamnih ulaganja.

Rijad je još uvijek ogorčen s potezima Obamine administracije koja je potpisala nuklearni sporazum s Iranom, saudijskom suparnikom koji je uništio planove Rijada u Siriji. Kralj Salman dobro zna da samo Rusija može ograničiti utjecaj Teherana u Siriji.

Benjamin Netanyahu

FOTO: Benjamin Netanyahu

Iz istog razloga je u Moskvu išao i izraelski premijer Benjamin Netanyahu.  Poput Saudijaca, on je također gotovo moleći pozvao ruskog vođu da obuzda Iran i Hezbollah u Siriji i široj regiji. U očajničkom pokušaju da zaustavi Putina američki predsjednik Donald Trump je pokrenuo proces raskidanja iranskog nuklearnog sporazuma, unatoč tvrdnjama Međunarodne agencije za atomsku energiju, EU i Ujedinjenih naroda da Teheran poštuje svoj dio.

Cilj je izazvati vojni sukob s Iranom ili barem stvoriti druga žarišta sukoba u regiji, kako bi se ugrozili napori Kremlja. No, već sad je jasno da je ovo nesmotren potez, koji će stvoriti zbrku, a dugoročne intervencije poput onih u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji su osuđene na propast.

Vladimir Putin kao da je uvijek korak ispred poteza svojih suparnika. Nakon što je pokazao kako ne vidi ništa loše u tome da surađuje s Hezbollahom u Siriji, što su neki nazvali ”diplomatskom sramotom”, nedavno je delegacija Hamasa posjetila Moskvu i razgovarala o mirovnom procesu nakon pomirenja s Al-Fatahom, što je još jedan uspjeh Putinove intervencije.

Netanyahu je u Moskvi morao čuti da, iako Rusija, Izrael smatra važnim partnerom, Iran će za Rusiju ostati neupitan saveznik. Nakon što je ponizio Washington, možda Putin već ima diplomatsku polugu i plan kako umanjiti napetosti između Irana i Izraela. Naime, Netanyahuovi ratni bubnjevi protiv Irana nemaju nikakav učinak, a Moskva neslužbeno može dati zeleno svjetlo Iranu, Siriji i Hezbollahu za bitku koja bi bila pakao za židovsku državu. Dakle, nije teško razumjeti zašto Netanyahu strepi zbog Putinove pobjede na Bliskom istoku.

Treba li se Europa brinuti? Čini se da ne. Ne morate biti simpatizer Putina da bi vidjeli tko pokreće invazije, ratove i sektaške sukobe koji iza sebe ostavljaju milijune mrtvih i raseljenih. Osim toga, Rusija ne samo da nije odgovorna za priljev sirijskih izbjeglica u Europu, nego je zaslužna za zaokret u ovom trendu. Od oslobođenja Aleppa i kasnijih velikih pobjeda protiv terorista, pola milijuna Sirijaca se vratilo u svoju zemlju samo ove godine.

Nitko neće izaći s čistim rukama iz jednog od najbrutalnijih ratova u modernoj povijesti, ali je također je ohrabrujuće da je u sirijskoj vojsci bilo vrlo malo dezertera, iako se uglavnom sastojala od sunita, njih 80 posto. Hezbollah je podjednako odlučan da štiti svoju zemlju i svoj narod, ali i Siriju i druge vjerske skupine u susjednoj zemlji. Na drugoj strani imamo Tunis i Tursku, dvije povijesno sekularne muslimanske zemlje u regiji, koje su potaknule i sudjelovale u sektaškom sukobu između sunita i šiita, koji je samo donio zlo Bliskom istoku.

Međutim, ruski ulazak u sirijski sukob i frenetična diplomacija u svim smjerovima i sa svim akterima su na kraju zaslužni za pobjedu pluralizma, sekularizma i sirijskog umjerenog i tolerantnog islama nad vehabijskim zlom u Siriji. Ne treba uopće sumnjati da je ova pobjeda konačna, usprkos glasovima  skeptika koji tvrde da ima još puno toga za obaviti i da još uvijek nije jasno kako će sve završiti. Možda je krajnje vrijeme da ”Prijatelji Sirije” priznaju da je od briljantno uspješne intervencije u Siriji do preotimanja starih saudijskih saveznika Sjedinjenih Država Rusija je sada glavni akter u regiji.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
16 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
kladionicar
Gost
kladionicar
3 godine prije

Zaista je nedadmasan super-velemajstor velike svjetske geopoliticke sahovcke ploce, na kojoj mu ostali nisu ni do malog noznog prsta. Nisam slijepi nekriticki idolopoklonik, niti zagrizeni pobornik kulta odredjene (bilo koje) politicke licnosti, ali covjek za ono sto radi i kako radi, ne moze a da mu se ne divi i ne oda mu priznanje.

Antonio
Gost
Antonio
3 godine prije

Pogledajte dobro naslovnu fotografiju – jedna slika 1000 reci. Sve je jasno kad pogledas odnos, stav, izgled… Putina i Trampa.
Babicu – dobro si slozio tekst iako prepisujes samog sebe. Prepoznajem ti delove iz drugih tekstova.
Mesaj malo :)))

bbbb
Gost
bbbb
3 godine prije
Reply to  Antonio

Nitko ne može biti toliko orginalan svaki put a da se ne ponavlja. Gledao sam Lučićeve uradke stotinama sati i on se ponavlja ali uvijek nešto novo čuješ…………..

Podravec
Gost
Podravec
3 godine prije

Isilovci,ameri, saudijci i još neki: požderite se živi! Ništa vam drugo ne preostaje!

Divim se
Gost
Divim se
3 godine prije

Bravo za clanak!

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije

Iako se na Bliskom Istoku dominacija SAD-a i partnera preokrenula u korist Rusije i partnera, još je dug put do rješenja problema koji su uzrokovali sukobe na ovom području.

Tako recimo Sirijci trebaju naći odgovor na pitanje kako je moguće da u njihovoj navodno stabilnoj zemlji dođe do formiranja toliko velike terorističke tvorevine, koja nije mogla nastati bez znatne lokalne potpore. Što je to toliko problematično u odnosu trenutne vlasti i navedenih lokalnih jedinica? Ako nastave ignorirati ovaj problem ili ako ga pokušaju nasilno suzbiti, dovode se u situaciju zatišja pred novu buru, kojoj su i sami svojim djelima doprinijeli.

Tako recimo Amerikanci trebaju naći odgovor na pitanje kako je moguće da njihovi vojnici već desetljećima sudjeluju na ratištima diljem svijeta.
Tako recimo Rusi trebaju naći odgovor na pitanje kako je moguće da im već desetljećima, pa i stoljećima stalno prijeti neka nova supersila.

Svima se njima (a i ostatku svijeta) može preporučiti da preispitaju svoj život, principe i način ponašanja, jer o istima ovisi ono s čime će se suočavati u budućnosti. Što im je veća moralno-etička korumpiranost i materijalistička nastrojenost, to će imati više problema s rezultatima takvog djelovanja, a onda i sa tumačenjem uzroka samih problema.

1.komentar
Gost
1.komentar
3 godine prije

Jos 70ih ili 80-ih u Sovjetskom Savezu odredjena grupa intelektulaca, pripremila je tada platformu,koja je na neki nacin strategija sadasnje uspesne i suverene Rusije.Hocu da kazem da, ova taktika nije od juce.

Kad je pocelo arapsko prolece, cekali su ih u Siriji.Znali su gde ce morati da im zadaju udarac, znali su kada u kontranapad.

Cilj gorepomenute platforme je unistavanje dolarskog lesinarskog sistema.

logo
Gost
logo
3 godine prije
Reply to  1.komentar

tvoja konstrukcija ne drzi vodu kakva bi to bila taktika da dozvolis da te u potpunosti skoro uniste a onda se u zadnji cas spasavas i vadis iz pepela rusi nista ne rade proaktivno vec reagiraju kad je problem vec velik pocevsi od bespotrebnog rata u afganistanu poceo je raspad ruskog carstva koji je u zadnji cas putin zaustavio zakasnjelom intervencijom u siriji a ono sto je bilo izmedju je tragedija pa mi nikako nije jasno gdje si tu uspio naci dobro planiranje inace imas odlicne komentare ali ovo kao da nisi ti pisao zaista mi nije jasno

1.komentar
Gost
1.komentar
3 godine prije
Reply to  logo

dobro pitanje.Nije to moja konstrukcija.Gledao sam na netu predavanje nekadasnjeg Ruskog generala.Ta platforma je od tad, medjutim nisu imali izvrsnu vlast, niti su ista mogli da urade tad.Dakle, videli su sta ce se desiti i u cemu je problem.Snimano je 2004(mislim za neku tv produkciju, posle su postavili na youtube), i prica izmedju ostalog i o novoj vlasti o putinu, gde kaze otprilike moramo da vidimo da li je on zapadni covek.Rusija tad nije bila u situaciji da se usprotivi tom sistemu.Tek nekoliko godina kasnije, tacnije 2007. na cuvenoj minhenskoj konferenciji, kad su vec vratili dug mmf-u i svetskoj banci, Putin jasno stavlja do znanja zapadu na kakvim principima ce se zanivati ruska politika.
Nasao sam link:
https://www.youtube.com/watch?v=WtYu-LwT0qg

Platforma je zvanicno formirana 1991. godine.

davor
Gost
davor
3 godine prije

Učiti ili tjerati Ruse kako se ophoditi sa svojim susjedima je isto kao učiti ili tjerati SAD kako da se ophodi s Kanadom – i jedno i drugo je osuđeno na propast. Nema tu neke posebne filozofije, Putinova jednostavnost je nenadmašna i zato je trn u oku svih zagovaratelja kaosa.

Ogi
Gost
Ogi
3 godine prije

Legenda.Bog da mu da dug zivot i zdravlje.

davor
Gost
davor
3 godine prije

vrlo dobar članak osim onog da al-assad ima nedostatke…..u usporedbi sa kerempusima i klaunovima sa zapada i zaljevskih monarhija al-assad je gospodin i gentleman,oatali mu nisu ni do koljena

nema imena
Gost
nema imena
3 godine prije

Babiću osim hvalospjeva može li malce objektivnosti, šta rade američke, turske, njemačke, engleske trupe na teritoriju Sirije? nekoliko kilometara od Assadove palače žive i ratuju protivnici Assada, pjeva se Assad ujedinitelj a 60% teritorija van Assadove kontrole, smiješno

logo
Gost
logo
3 godine prije
Reply to  nema imena

amerikanci turci izraelci i veliki gazde dali su mandat rusiji da rjesi predimenzioniranu islamsku drzavu taj posao je pri kraju i sigurno je da sada nece nastati mir vec ce se zakuhati neko novo sr nje pa ipak sto rusija igra pozitivnu ulogu i spasava svijet od diktature jednopolarnog svjetskog poretka potrebno je realno sagledavati situaciju bez navijackih strasti

Ive
Gost
Ive
3 godine prije

Strategija Rusa daje rezultate diljem planete, a kada uskoro pukne ljubav izmedju USA i EU slijedi rasulo USA i razbijanje na niz samostalnih nepovezanih drzava. Uostalom negdije je ne tako davno pisalo da ce Trumpet biti zadnji predsjednik cjelovite USA. Kaze ona stara: “Ne cackaj rusku mecku za pi*ku”, a amerikenjci to rade desetljecima i sada stize racun na naplatu.

Ive
Gost
Ive
3 godine prije

Dakle raspade se USA, ali mi Hrvati po tko zna koji puta u povijesti u preslagivanju biramo krivu stranu, poceli smo sa Ugarskom, pa Austrijom, pa sa ujkom Adijem i svaki puta su popusili. Jedino je Tto ima viziju o potencijalnom preslagivanju pa je formirao NESVRSTANE, A amerikenjci su razbili YU najvise zbog nesvrstanih koji su nestali nakon sloma YU, dakle usla lakoma kurvanjska politika. Rusi ce se naplatiti a mi Hrvati cemo opet biti trinajesta rupa na sviralu. Umijesto da smo se barem potrudili balansirati izmedju. Toliko o politicko diplomatskoj strategiji Kujalinde i Plenkija.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik