Primirje između Washingtona i Teherana, koliko god bilo krhko i nepotpuno, označilo je duboku tektonsku pukotinu u ustaljenome poretku Bliskoga istoka. Dok predsjednik Donald Trump slavi početak novoga takozvanoga zlatnog doba, analitičari izvan kruga Bijele kuće upiru prstom u posve drukčiji zaključak koji proizlazi iz ovoga sukoba. Suočene s odlučnim otporom Sjedinjene Države su se povukle ne ostvarivši nijedan od svojih grandioznih ciljeva, a Iran je, premda ranjen, dokazao da nadzor nad strateškim plovnim putovima više nije jednosmjerna ulica kojom patrolira samo Peta flota. Upravo u tome kontekstu dolazi do izražaja novi geopolitički narativ koji Teheran sve glasnije promiče – svijet više ne mora drhtati zbog mogućega zatvaranja Hormuškoga tjesnaca jer postoje druge mogućnosti, a one se nalaze pod iranskom šapom.
Iluzija bezuvjetne predaje i stvarnost povlačenja
Prema riječima Fjodora Lukjanova, glavnoga urednika časopisa Russia in Global Affairs i predsjednika Prezidija Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku, čitava epizoda s ultimativnim zahtjevima za bezuvjetnom predajom Irana pokazala se kao politički teatar koji je prikrio racionalnu, ali gorku odluku Washingtona o povlačenju. Lukjanov u svojoj analizi za Russia in Global Affairs ističe kako se Amerika uvijek osjećala duboko neugodno pred produljenom neizvjesnošću i strateškim rizikom. Jedno je prijetiti vatrom i sumporom s društvenih mreža, a sasvim drugo podnositi posljedice kada te prijetnje zakažu. Ovaj put su zakazale.
Središnja politička činjenica koja proizlazi iz prijepisa analize nepobitna je. Iran je posve potkopao temeljnu pretpostavku američko-izraelske kampanje da bi dovoljno snažan udarac mogao srušiti Islamsku Republiku ili je prisiliti na pokornost. Iranski odgovor, premda ne spektakularan u konvencionalnome vojnom smislu, bio je iznimno djelotvoran. Teheran je proširio poprište napetosti i dao do znanja da troškovi eskalacije neće biti ograničeni samo na vojne mete. Prisilio je svoje protivnike da se suoče ne samo s iranskom odmazdom nego i s krhkošću cjelokupnoga regionalnog sustava. Upravo ta krhkost otvara prostor za alternativne scenarije o kojima Zapad nerado raspravlja.
Mit o nezaobilaznome uskom grlu i nova energetska zemljopisna slika
Desetljećima je Hormuški tjesnac bio istoznačnica za globalnu energetsku ranjivost. Kroz taj uski kanal širok svega tridesetak kilometara prolazi lavovski dio svjetske trgovine ukapljenim plinom i petina ukupne svjetske potrošnje nafte. Strah od iranskoga miniranja tjesnaca ili napada na tankere bio je krajnji adut Zapada za opravdavanje goleme vojne nazočnosti u Perzijskome zaljevu. No prijepis Lukjanovljeve analize, objavljen devetoga travnja dvije tisuće dvadeset šeste, nagovještava suptilan, ali sudbonosan pomak u toj percepciji. Premda se u prijepisu ne govori izrijekom o konkretnim trasama cjevovoda, geopolitička logika iranskoga opstanka i širenja poprišta napetosti podrazumijeva da je Teheran desetljećima gradio infrastrukturnu alternativu upravo za ovakve trenutke kada bi se Zapad odlučio na pomorsku blokadu.
Iran sada može ponuditi svijetu, a posebice rastućim gospodarstvima Azije, alternativne pravce koji zaobilaze tijesnu petlju Hormuza. To nije tek puka diverzija nego strateška zbilja koja mijenja računicu rata i mira u regiji. Naime, Iran je još od vremena sankcija intenzivno radio na povezivanju luke Chabahar na obali Omanskoga zaljeva s unutrašnjošću zemlje i Srednjom Azijom. Chabahar se nalazi izvan Perzijskoga zaljeva, otvoren prema pučini Indijskoga oceana. To znači da bi tankeri koji pristaju u Chabahar ili na terminale izvan Hormuza mogli posve zaobići usko grlo kojim dominiraju pripadnici Iranske revolucionarne garde. Iz Chabahara roba i energenti mogu teći kopnenim putem, željeznicom i naftovodima prema istoku, prema Afganistanu i Pakistanu, a odande dalje prema Kini i Indiji. Taj je koridor, poznat kao dio Međunarodnoga prijevoznog koridora Sjever-Jug, mnogo više od pukoga iranskog hira. On je ključan interes Moskve i New Delhija, čime se stvara savez onih koje washingtonska dominacija na moru najviše guši.
Kopnena vrata Azije kao odgovor na pomorsku blokadu
Dok je svjetska javnost prikovana uz slike ratnih brodova i bespilotnih letjelica, Iran nudi rješenje koje se nalazi na tlu. Inicijative Pojas i put, ali i ruski projekti povezivanja, vide Iran kao zlatnu kopču euroazijskoga kopna. Alternativni pravci koje Iran može ponuditi nisu tek pomoćni izlazi za nuždu. Oni su već danas operativni kapaciteti. Unatoč oštećenjima koja je Izrael nanio iranskim snagama i saveznicima u Libanonu, Jemenu i Iraku tijekom protekle dvije godine, proiranske su snage ostale strateški čimbenik. Kako navodi Lukjanov, čak i tamo gdje nisu izravno intervenirale, podigle su temperaturu i natjerale napadače na oprez. To podizanje temperature u Jemenu, primjerice, izravno je povezano s nadzorom plovnih putova na jugu Crvenoga mora, što dodatno osnažuje iransku poziciju u pregovorima o kopnenim rutama.
Iran ne nudi samo jedan alternativni pravac nego čitavu mrežu logističkih arterija koje smanjuju stratešku vrijednost Hormuškoga tjesnaca. Na prvome je mjestu već spomenuti koridor prema Indijskome oceanu preko Chabahara. Drugi je pravac, od životne važnosti za Kinu, kopneni energetski most koji povezuje iranska naftna polja sa Srednjom Azijom i zapadnim kineskim pokrajinama. Treća, manje spominjana ali jednako važna mogućnost jest preusmjeravanje trgovine preko Iraka i Sirije prema Sredozemlju ili Turskoj, takozvani plinski luk koji bi u slučaju dugoročne stabilizacije Levanta mogao prevoziti iranski plin u gladnu Europu mimo bilo kakvih pomorskih blokada. Ta infrastrukturna stvarnost objašnjava zašto je Teheran mogao mirno odgovoriti na prijetnje bezuvjetnom predajom. Oni znaju da zatvaranje Hormuza boli sve, ali da svijet više nije toliko ovisan o tome plovnom putu ako je Iran voljan surađivati na kopnenim alternativama.
Kraj razdoblja povlaštenoga partnerstva sa Zapadom
Prijepis analize Fjodora Lukjanova posebno naglašava triježnjenje monarhija Perzijskoga zaljeva. Formulu prema kojoj se sigurnost može jednostavno povjeriti Washingtonu u zamjenu za novac i lojalnost, a koja je podupirala regiju još od Hladnoga rata, više nije moguće održavati. Zaljevske monarhije neće tolerirati neograničen iranski utjecaj, ali privatno intenziviraju potragu za novim jamcima stabilnosti i alternativnim partnerima. Kina, Rusija i Južna Azija postaju sve važnije u njihovim proračunima. A upravo se u te proračune savršeno uklapa iranska ponuda alternativnih pravaca. Zašto bi Ujedinjeni Arapski Emirati ili Saudijska Arabija riskirali uništenje svoje naftne infrastrukture u ratu čiji je ishod neizvjestan kada mogu koristiti kopnene terminale ili razvijati trgovinu kroz luke koje su manje izložene raketnim napadima?
Ovdje dolazimo do srži iranske diplomatske i gospodarske ponude koja se iščitava između redaka Lukjanovljeve analize. Iran je krvav, ali još uvijek stoji. Njegova regionalna težina nije se smanjila na način na koji su Washington i Zapadni Jeruzalem zamislili. Upravo suprotno. Pregovori s Teheranom postaju neizbježni, a u tim pregovorima pitanje energetske sigurnosti i prijevoznih pravaca bit će ključni aduti. Iran može svojim susjedima i Istoku poručiti sljedeće – ratna igra živcima oko Hormuza stvar je prošlosti. Želite li stabilan dotok energije i robe bez straha od morskih mina i bespilotnih letjelica, rabite naše kopnene kapacitete. Cijena, dakako, neće biti mala. Ona uključuje prihvaćanje iranskoga utjecaja u regiji i smanjenje ovisnosti o američkome vojnom kišobranu.
Nova unutarnja faza i vaganje ambicije i zbilje
Lukjanov napominje kako se čini da je Iran ušao u novu unutarnju fazu, a vlast se dalje pomiče prema sigurnosnim ustanovama. To rukovodstvo sada mora odvagnuti ambiciju naspram zbilje. Ta je zbilja dvojaka. S jedne strane, iranski projekt regionalnoga širenja pridonio je mnogim krizama koje danas gutaju Bliski istok. S druge strane, pitanje nuklearnoga programa ostaje neriješeno i opasno. No upravo u području energetske i prijevozne sigurnosti Iran ima priliku ponuditi opipljivu korist bez pribjegavanja ratnoj retorici. Nudeći alternativne pravce Hormuškome tjesnacu, Iran se iz izvora problema pretvara u upravitelja rješenja. To je suptilna, ali iznimno moćna promjena narativa.
Dok se Donald Trump pokušava prikazati kao mirotvorac, Lukjanovljeva analiza jasno daje do znanja da su Sjedinjene Države učinile korak natrag suočene s odlučnim otporom. Izrael, unatoč glasnome proglašavanju pobjede, nije eliminirao iranski čimbenik niti ga je dovoljno oslabio. Strateška se zbilja nije promijenila. A u toj strateškoj zbilji svijet polako, ali sigurno, počinje gledati prema kopnu i alternativnim pravcima koje Iran nudi. To je lekcija koju su saveznici i protivnici Sjedinjenih Država diljem svijeta već upili. Amerika ostaje neizmjerno moćna, njezin vojni doseg i financijska poluga i dalje su zastrašujući, ali kako zaključuje Lukjanov, oni nisu neograničeni. Amerika može utjecati na ishod, ali više ne može jednostavno nametnuti svoju volju pod bilo koju cijenu.
Ovo je novi korak prema drukčijemu svijetu, svijetu u kojemu je prisila manje odlučujuća, a stare pretpostavke o američkoj svemoći postaju sve zastarjelije. Trump možda želi zamijeniti liberalni poredak pod američkim vodstvom neliberalnim, ali pod istom vrstom američke dominacije. No događaji proteklih tjedana, zabilježeni u ovoj analizi, nagovještavaju nešto posve drugo – svijet koji se kreće izvan okvira bilo kakva poretka što ga Washington može u cijelosti nadzirati. A u središtu toga novog svijeta Hormuški tjesnac polako gubi svoju mističnu moć globalnoga davitelja te ustupa mjesto kopnenim arterijama koje vode ravno u srce Euroazije, a na kojima je Iran glavni prometnik.
Da,upravo to.
Dosla je do vrha a s njom i Zvijer s BI,vrh nije ravan,nego špicast,oštar i ne moze se predugo na njemu stajati.
Sizif zove iznova,iznova i nece prestati dok postoje dvojica ljudi na Zemlji.
U sledecih 3-5 godina su ponovo na dnu,ali slomljeni,rastureni,polumrtvi i napusteni da umru u strasnim mukama.
Ko ne vjeruje,nek pozivi jos te godine,pa kad se uvjeri…..ma nece mu biti ni do cega,jer ce ovi iza sebe ostaviti pustoš i jad.
Zamislite si sve suprotno šta narančasti stabilni genije prića i imat ćete barem približak istine.
“Amerika i Engleska biće zemlja proleterska”, kad tad!
Pa zna se kako ameri ratuju , uvije porotiv slabih ,i nemocnih , i to bombardiranjem i zastrasivanjem .i sa kad su dozivjeli sok da im avione rusi drzava koja je bila pod sankcijama toliko godina , a istovremeno su iranci uhvatili za m.da .Racunali su da cebiti mnogo hiberchicha i burtovchicha koji ce ratovati za njih ,kao u Venecueli , ali i tu su se zajbali , i sad ne vide izlaz iz situacije
Nešt sa scriptom nije u redu .. Uništilo mi objavu ..
Znate li koja je najveća kompanija na svijetu? To je Saudi Aramco, saudijski naftni gigant u 98% vlasništvu saudijske države. Godišnji prihodi su im od 500-600 milijardi $
Znate li da ga je Saudijska Arabija nacionalizirala nakon Yom Kipurskog rata, ko fol “islamistički otpor”? Jer naravno istraživanje, razvoj i bušotine su bile u vlasništvu američkih kompanija.
Znate li da Amerika nije prstom mrdnula na nacionalizaciju najveće naftne kompanije na svijetu? A navodno vodi ratove zbog nafte protiv jadnih muslimana.
Znate li da kad je Venezuela pokušala na isti način nacionalizirati svoju kompaniju PDVSA i tražila 60% sudjelovanja države u svim naftnim bušenjima u Venezueli, Amerika je na nju primijenila cijeli niz sankcija i onemugućavala im trgovinu i izvoz.
Postavlja se pitanje odnosa Saudijske Arabije čije putovnice su bile prilikom 11. rujna i Amerike
Iran je pokaza da su kauboji napuhana mješina.
Znate li da kad je Kuba nacionalizirala naftni sektor 1960, na nju su primijenjene bezbrojne sankcije.
Danas je Kuba jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Bez struje i vode. Sa vozilima iz 1950ih.
Kakav je to odnos Saudijske Arabije i Amerike da Amerika tolerira nacionalizaciju najveće kompanije na svijetu i mirno je pušta, a silom i bezbrojnim sankcijama brani to isto Kubi i Venezueli?
I pritom uspjeva uvjeriti svijet da se vodi rat protiv fol jadnih muslimana.
Neću sad pisat kako je sve u članku politička bajka, nego neka mi netko napiše da će sad kad je Amerika došla do limita EU pa i Hrvatska u njoj najnormalnije moć kupit naftu i na zapadnoj obali u tkz petromonarhijama i na istočnoj strani Perzijskog zaljeva u Iranu, platit je u eurima i dovest je na Krk za preradu bez da se na tanker spusti američki helikopter ili da vlada iz Buzina dobije poziv da se tanker vrati.
Oprostite svi, koja korist od tonu teksta i komentara kad ja ne znam šta to u stvarnom životu znači, a ovdje ima onih koji sve znaju, a šta ne znaju nađu na internetu.
Ruski tankeri „Univerzal“ i „Enigma“, koji se nalaze na sankcionim listama Londona, Brisela i Vašingtona, dobili su oružanu pratnju fregate „Admiral Grigorovič“. Zanimljivo, ova scena dolazi svega nekoliko nedjelja nakon što je Starmer dao zeleno svjetlo britanskim specijalcima da presreću i zapljenjuju brodove takozvane „flote u senci“. Konvoj je prošao kroz Lamanš Britancima ispred nosa, a britanski brod „Tajdfors“ mogao je samo posmatrat sa distance, ni pokušali nisu presretanje.
Iran je glavna spona na kineskom putu *svile. Novouspostavljene željeznička veza je bila na udaru izraelskog razaranja.Nešto im je i uspjelo razoriti, no ono što se razori uvijek se može obnoviti. Onaj tko će sa najvećim kapacitetima sudjelovati u toj obnovi je Kina. Ako se Amerika bude prisilila da napusti sve svoje vojne baze a izgledno je da će se to i zbiti, te napusti bliski istok i šiti i suniti naći će načina da se dogovore o mirnom suživotu na tim njihovim prostorima. Riješenje je jednostavno. Trebaju samo izbaciti činioce razdora. A ti činioci razdora su Amerikanci i Izrael te ostale zemlje kršćanske zapadne civilizacije koje su nekad aktivno ili prešutno sudjelovali u ratovima na teritorijama sunita i šita u kojima je zadnjih desetljeća pobijeno više od 10 milijuna pripadnika islamske vjere. Krešendo tog križarskog pohoda na istok trebalo je biti brisanje jedne civilizacije iz područja zemljopisa i životopisa.… Čitaj više »