Već imamo Kugu, sada imamo Rat i prijeti nam Glad. Ukrajinska žitna ucjena ima za cilj omekšati srca javnog mnijenja i ujedno umnožiti profite svih onih koji su zainteresirani za produljenje ovog rata.
Hijerarhija vazalnih država
Tijekom ovog ljeta Poljska, Mađarska, Slovačka, Rumunjska i Bugarska, uz suglasnost Europske zajednice, uvele su privremenu zabranu ukrajinskih žitarica, uključujući pšenicu, kukuruz, sjemenke uljane repice i suncokreta. Kijev prijeti pravnim postupkom protiv Europske unije ako se ograničenja žitarica produže, tražeći ne samo pravo na uvoz i potpuno ukidanje carina, već i jamstvo ukrajinskog žitnog monopola u Europi.
Ukrajina, koja ne pripada EU (i ne plaća doprinose), ne samo da bi dobivala subvencije za svoj izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, već bi se u EU stvarale žitnice isključivo za ukrajinsko žito, koje bi imalo prioritet na europskom tržištu. Naravno, cjelokupnu investiciju financirale bi zemlje EU. Ono što je vrlo značajno jest da u Poljskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, kao i u baltičkim državama, postoje američke marionetske vlade, ali Bijela kuća i Westminster ne podržavaju svoje ‘saveznike’ u njihovim makar i tobožnjim pokušajima da zaštititi vlastita tržišta od ukrajinske konkurencije. To je važna lekcija ne samo za istočnu Europu: jednostavno se ne isplati biti britansko-američka vazalna država.
GMO trik
U međuvremenu, javnom mnijenju se ne govori brutalna istina o poljoprivredi i prehrambenoj industriji u Ukrajini. Potpuna kontrola nad tim dijelom ukrajinskog gospodarstva sada je prenesena na globalne prehrambene korporacije, poput Bayer-Monsanta, DowDuPont/Corteve i BASF-a, a kijevska ucjena žitarica samo je trik, dopuštajući tim tvrtkama da preuzmu kontrolu i nad europskim tržištem. Organizacije ukrajinskih poljoprivrednika već su potvrdile sadnju genetski modificirane (GM) soje u Ukrajini, koja predstavlja razornu prijetnju usjevima u susjednim zemljama i zemljama koje kupuju stočnu hranu i proizvodnju mesa iz Ukrajine.
Kad Afrika huči…!
Kao što se sjećamo, glavni argument u korist crnomorskog sporazuma bila je situacija s hranom u Africi. Međutim, većina ukrajinskog žita prolazi kroz Poljsku u Europu, dok je Rusija izvezla više od 11 milijuna tona žitarica u Afriku prošle godine i gotovo 10 milijuna tona u prvih šest mjeseci 2023., unatoč nezakonitim sankcijama nametnutim ruskom izvozu. U nadolazećim mjesecima Rusija će isporučiti po 50.000 tona pšenice u Burkinu Faso, Zimbabve, Mali, Somaliju, Srednjoafričku Republiku i Eritreju, bez naknade. Dakle, tko onda zapravo hrani Afriku i zašto SAD i UK to pokušavaju blokirati?
Drugi rusko-afrički summit održan od 27. do 28. srpnja u St. Petersburgu prepoznat je kao veliki uspjeh, čime je konačno potvrđena smrt atlantsko-eurocentrizma. Pobjednički val anti-neokolonijalnog otpora u zapadnoj Africi još je jedan veliki udarac imperijalizmu koji dovodi do uvjerenja da je Afrika konačno zauzela svoje pravo mjesto u stvarnosti multipolarnog svijeta koji nastaje na ruševinama američke hegemonije i globalističkog neoliberalizma.
Nacističke laži i imperijalističke strategije
Neoliberalizam se, međutim, brani kao i uvijek, pozivanjem fašizma u pomoć. Propaganda ukrajinskih nacista jednom je koristila slogan “glad” kako bi sakrila vlastite zločine protiv čovječnosti. Lažni “Holodomor”, mit o “velikoj ukrajinskoj gladi” koji podržavaju anglosaksonski imperijalisti i antikomunisti, jedna je od velikih povijesnih i političkih laži našeg vremena. Taj se slogan i danas koristi za antikomunističku i antirusku propagandu.
U međuvremenu, tijekom Drugog svjetskog rata, njemački nacistički okupatori prevozili su čitave vlakove pune černozema, najplodnijeg tla, iz Ukrajine na Zapad. Danas se suočavamo sa sličnom situacijom. Rusofobijom se želi prikriti gigantska pljačka zemlje i imovine u Ukrajini koju provode neoliberalne globalne korporacije i lokalni oligarsi.
To je također dio strategije da se zaustavi buđenje Afrike. Nestašice hrane i kontrola nad distribucijom hrane služe održavanju neokolonijalne kontrole nad ovim kontinentom. No, Afrika se budi i Europa i ostatak svijeta trebaju slijediti njezin primjer. Totalitarna kontrola nad prehrambenim lancem bit će jedna od posljednjih faza konačnog porobljavanja čovječanstva, procesa koji je značajno ubrzan tijekom COVID-a, energetske tranzicije i rata u Ukrajini. Suprotstavljajući se ukrajinskoj ucjeni žitom i interesima koji stoje iza nje, branimo ne samo svoj stil života, već i svoja osnovna prava. Tko kontrolira opskrbu kruhom, odlučuje o slobodi i životima drugih.
Mir, zemlja i kruh! – to je ono za što se još treba boriti.
Autor: Konrad Rękas
A to je tako kada jedna zemlja u disoluciji upadne u ruke grabežljivaca … U biti .. Vrlo se lako boriti protiv tih k takovih usjeva … Potrebno je samo kanistra benzina i žigice 🤗 ak u Britaniji valja za CCTV cameras , kud neće za 😉…..?!
Znate li ko je izmislio Gladomor?
MI6 poslala je u SSSR jednog svog agenta kao novinara. Jedno vrijeme bio je dopisnik iz Moskve i plasirao je “veliko otkrice” – gladomor. Njegove brojeve prenijela je sva stampa, a istoricari se i dalje oslanjaju na njih. To se ne dovodi u pitanje jer je agent bio i clan nekoliko tajnih drustava (fabijanci, masoni i sl.). Kasnije je ovaj agent postao pisac i napisao 1984 i Zivotinjsku farmu.
I dan dans se ekspolatise ta njegova prica. A istina je da je za vrijeme suse vise ljudi pomrlo po Rusiji i Kazahstanu nego u Ukrajini. To mitomanima ne smeta, cak su i Gladomor preimenovali u Hlodomor.
Plenković se busa u prsa i kune kako će dio tog ukrajinskog žita sumnjive kvalitete biti samo u tranzitu kroz Hrvatsku ( pitaj boga prema kamo) i kako se neće ugroziti domaća proizvodnja. Time želi odagnati sumnju da će domaći odabrani hrčci dobar dio tog žita spremiti u vlastite jazbine. Bilo bi zanimljivo čuti od ministrice poljoprivrede “pigy Bill” koliko je ili koliko će tog žita ostati u Hrvatskoj za domaće potrebe.
Kijevskom režimu koji je marioneta tih krugova uskratiti svu pomoć i blokirati sve njihove proizvode.
Glavna premisa članka se nažalost nadovezuje na pretencioznost i preuveličavanje značaja ukrajinske pšenice koji pumpaju anglosaksonski propagandni predstavnici. Čak i prije sukoba Ukrajina je izvozila tek 8% svjetske pšenice, taj izvoz se već prošle godine prepolovio i za sadašnjost nema ni podataka. Tako da pričati o gladi i ucjenama anglosaksonskih vlasnika Ukrajine zbog 4% pšenice nema jaku podlogu u stvarnosti. Rusija zbog rekordnih prinosa drma tržištem i obrušila je cijenu na dugo neviđene razine. Mešetarima nije ostalo puno prostora za manipulaciju i tako treba biti.