Veće đubradi od britanskih političara nema – Sjeverna Koreja pokazala da ima i srce i dušu veću od Zapadne bagre

U svijetu u kojem su emocije postale roba, a istina se kroji po diktatu interesa moćnih – teško je jasno razaznati gdje prestaje propaganda, a gdje počinje ljudska bol. Upravo je takav trenutak zabilježen u snimci s nedavne memorijalne ceremonije u Pjongjangu, gdje je sjevernokorejski lider Kim Jong-un, sa suzama u očima, odao počast vojnicima poginulim na ukrajinsko-ruskom frontu.

Ovaj događaj, koliko god bio emotivan i dramatičan, naišao je na cinične i lažno moralističke komentare iz usta zapadnih političara – među kojima se osobito istaknulo britansko Ministarstvo obrane.

Britanski dužnosnici, brže bolje, požurili su interpretirati Kimove suze kao “pokušaj umirivanja sve većeg nezadovoljstva” u zemlji. No čini se da su jedini istinski nezadovoljni upravo oni – jer narativi koje žele nametnuti više ne prolaze onako glatko kao nekad.

Umjesto da priznaju izvanredan čin ljudske empatije i tuge – u zemlji za koju stalno tvrde da je bezdušna, hladna i operirana od emocija – britanske institucije pokušavaju diskreditirati gestu koja je, ako ništa drugo, pokazala drugi, mekši aspekt sjevernokorejskog lidera te duboku povezanost naroda i vojske.

Naravno, treba biti realan – Sjeverna Koreja je zemlja teških okolnosti, zatvorene politike i stroge kontrole. Ali ona nije karikatura koju Zapad tako strastveno šara crno-bijelim bojama.

Video-snimke koje dolaze iz Pjongjanga s ovog memorijalnog događaja ne prikazuju ledeno beživotno društvo, već zajednicu pogođenu tugom i vođu kojega gubitak vlastitih ljudi duboko i osobno pogađa. I da – vidimo ga kako drhti, uzdiše, spušta ruke na lijes. Ako suze govore više od riječi, zašto onda ovolika buka zapadnog establishmenta da ospori njihovu vjerodostojnost?

Britansko Ministarstvo obrane i njihovi “analitičari” požurili su ustvrditi da je Kimov javni emotivni izljev “sredstvo manipulacije” za kontrolu nezadovoljstva u narodu.

Ali možda to više govori o onima koji te teorije iznose nego o predmetu njihove kritike. U društvima poput britanskog, gdje politika odavno nema dodir s emocijama već isključivo s anketama, rejtingom i profitom – teško je zamisliti da emocije mogu biti istinske, a bol iskrena. Možda je upravo ta nesposobnost za suosjećanje ono što uznemiruje elite zapadnih zemalja.

Jer, na kraju krajeva, Sjeverna Koreja, uza sve svoje mane, još uvijek daje smisao pojmovima kao što su kolektivna žrtva, odanost, čast i – koliko god to nepoželjno zvučalo u Londonu.

Dok na Zapadu dominira paradigma individualizma, interesa, trgovine oružjem i smrtnih geostrateških kalkulacija, ono što dolazi iz Sjeverne Koreje, barem u ovom trenutku, odjekuje nečim dubljim – makar to bila tuga. A tuga je univerzalna.

Može li se reći da su psihološke operacije medijske manipulacije prešle granicu vjerodostojnosti kad čak i suze mrtvima pokušavaju pretvoriti u politički performans?

Možda su lideri poput Kim Jong-una lak cilj kritike – ali u cijelom ovom narativu najžalosnije je što su stvarni ljudi, vojnici sa stvarnim imenima i licima, reducirani na brojke koje britanski birokrati bez treptaja izgovaraju: “6000 mrtvih ili ranjenih”.

Nema tišine za njih, nema priče o porodicama, nema priznanja – osim u onome trenutku kada im je njihov lider poklonio pažnju, poštovanje i – suze.

Danas, kada se sjećanja pokušavaju formatirati prema političkim direktivama, a patnja relativizirati prema potrebi, jedan čovjek koji kleči kraj kovčega svog vojnika i plače možda kaže više o istini nego citati iz svakodnevnih izvještaja Ministarstva obrane jedne zapadne sile.

Možda upravo to najviše boli licemjerni Zapad. Jer nije riječ o tome da ne vjeruju da suze mogu biti iskrene. Problem je što se plaši onih koji još uvijek mogu – i žele – plakati.

A kod nas?

Nažalost, kada pogledamo vlastite primjere u regiji – Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju – teško se oteti dojmu da smo, baš poput Zapada, zaboravili što znače pojam časti, istinske žrtve i stvarnog patriotizma.

Na ovim prostorima rat su preživjeli rijetki ideali, dok su površinu politike, medija i društva okupirali oni koji su u vremenu krvi i stradanja znali samo jedno – kako se obogatiti. U prvi plan su, umjesto iskrenih boraca i časnika, stavljeni lažni heroji, ratni profiteri i oni koji su stradanje naroda pretvarali u dionice vlastite moći.

Ratni zločinci su postajali politički uzori, dok su pravi branitelji marginalizirani, zaboravljeni i poniženi. Nije slučajno da danas mnogi časnici iz rata pune stranice crnih kronika – osuđivani za trgovinu drogom, pranje novca i, što je najgore, za trgovinu sudbinama vlastitih suboraca, koji danas, bolesni i zaboravljeni, žive uz minimalne mirovine i bez osnovne skrbi.

Kriminalci, koji su rat koristili kao odskočnu dasku za vladavinu, preuzeli su političke i ekonomske sustave, pretvorili domovinu u plijen i prodali narod za šaku osobne koristi.

Nije zato ni čudo da ni Zapad, ni ove balkanske zemlje više zapravo ne zaslužuju nešto što se zove suverenost – jer prava suverenost ne nastaje u sluganstvu, podaništvu i korupciji, nego se rađa iz ponosa, ljudske solidarnosti i duboke ljubavi prema vlastitom narodu.

Onaj tko zaboravi svoje mrtve i izda žive – izgubio je i dušu i pravo da vodi narod. A mi smo, nažalost, u toj povijesnoj lekciji pali. Zaboravili smo male ljude koji su život svoj dali u partizanima, ustašama i četnicima. Svi su oni žrtve političke bagre koja ih je u datom momentu uvukla u sukobe i žrtvovala ih za svoju osobnu korist i ego.

Voljeli mi to ili ne, Istok postaje svjetionik zdravog društva i tko to ne vidi, njegov problem, a tko vidi, zna što će se dogoditi.