Oblik jedne špilje može poslužiti kao zapis o tome kako se magma kretala pod zemljom.
Špilja od 300 metara na Etni pokazala da je magma 1971. zadnje metre prošla za sekunde do minuta
Lavna špilja Serracozzo na Etni, duga oko 300 metara, nastala je u erupciji 1971., a nova studija na temelju njezina oblika zaključuje da se magma tada dizala u naletima. Posljednjih nekoliko metara do površine prošla je, prema procjeni autora, za nekoliko sekundi do nekoliko minuta.
Špilja leži na sjeveroistočnoj padini vulkana, na oko 1.840 metara nadmorske visine, uz sjeverni rub doline Valle del Bove, na području općine Milo kod Catanije. Erupcija iz 1971. tada je ugrozila selo Fornazzo. Lavno polje oko špilje dugo je do 7 kilometara i spušta se do približno 600 metara nadmorske visine. Površina mu je pretežno troskasta i hrapava.
Od ukupne duljine oko 40 metara otpada na samu erupcijsku pukotinu, visoku oko 8 metara i široku 2 do 3 metra. Ostatak je lavni tunel prosječne visine oko 2 metra, nizvodno djelomično zatrpan naplavljenim sedimentom. Iznad glavne cijevi nalaze se dvije uske razine, srednja duga oko 50 i gornja oko 15 metara.
Rad kojemu je prva autorica Sonia Calvari objavljen je u časopisu Frontiers in Earth Science. Potpisuje ga jedanaest autora iz catanijskog odjela talijanskog Nacionalnog instituta za geofiziku i vulkanologiju (INGV), napuljskog Sveučilišta Federico II i kalifornijskog Sveučilišta Berkeley. O studiji je 20. studenoga pisao Salvatore Giammanco na blogu INGVvulcani.
Istraživači su špilju i okolni teren snimili površinskim i podzemnim topografskim mjerenjima te dronovima. Izračunali su obujam šupljine, a rekonstruirali su i vanjsku površinu lavnog polja iz 1971. Oslonili su se i na zapažanja Alfreda Rittmanna, Carmela Sturialea i Romola Romana iz vremena erupcije.
Prema rezultatima, magma se nije dizala ravnomjerno nego isprekidano, izmjenjujući okomito i bočno kretanje. Magmatska žila najprije se širila u stranu, a tek onda prema gore. Kad je izbila na površinu, njezino napredovanje niz padinu također se izmjenjivalo između bočnog širenja i probijanja naprijed. Tragove toga čuvaju hrapava vanjska površina pukotine i okomite valovite izbočine na unutarnjim stijenkama, koje svjedoče o naizmjeničnom stezanju i širenju.
Iz 1971. nema instrumentalnih podataka, pa je brzina posljednje faze izvedena usporedbom s novijim erupcijama koje su praćene mjernim uređajima. Procjena od nekoliko sekundi do nekoliko minuta zato je zaključak autora, a ne izmjerena vrijednost.
Pukotinske špilje poput ove obično sežu desetke do stotine metara u dubinu i rijetko se mogu istraživati. Serracozzo je iznimka jer ima lako dostupan ulaz na sjevernoj stijenci, pa su znanstvenici mogli ući izravno u kanal kojim je prije 55 godina tekla magma. Kroz otvor u stropu ulazi i sunčeva svjetlost.

0 komentara
Komentari ovih korisnika vam se ne prikazuju.
Još nema komentara. Budite prvi.