Altmanov pokušao običnim ljudima oduzeti pristup memoriji, a time i tehnologiji

Sam Altman pokušao je ugasiti požar koji je sam zapalio, ali pritom je priznao upravo ono što je pokušao zanijekati.

Čelnik OpenAI-ja u nekoliko je objava na mreži X u četvrtak tvrdio da su njegove riječi o globalnoj raspodjeli radne memorije izvučene iz konteksta. Tvrdi da je samo htio reći kako svijet treba proizvoditi više RAM-a i kako bi svatko trebao moći u svoje računalo ugraditi koliko god želi. Uz to se nakratko na istoj mreži preimenovao u „Ram Altman”, prihvativši tako podrugljivi nadimak koji mu je dodijelio jedan korisnik.

No problem nije u tome što je rečenica izvađena iz cjeline. Problem je u cjelini.

Altman je ovih dana ustvrdio da je, gledano s razine globalne raspodjele, „prilično strašno” što svatko ima dio ograničene svjetske ponude DRAM-a u vlastitom računalu koje radi pet posto vremena. Uz to je dodao da u uvjetima velikih opskrbnih ograničenja treba maksimalno optimizirati iskorištenje. To nije izjava o proizvodnji. To je izjava o tome kome memorija treba pripasti.

Tko je kome konkurencija

Kontekst koji Altman prešućuje nije teorijski nego novčani. Cijene radne memorije eksplodirale su u posljednjih nekoliko godina upravo zbog industrije umjetne inteligencije, a proizvođači svoje kapacitete radije ugovaraju podatkovnim centrima nego tržištu krajnjih kupaca, jer su ti ugovori daleko unosniji. Kad čelnik tvrtke koja je jedan od glavnih pokretača tog vala kaže da bi bilo pametnije da RAM iz vašeg računala stoji u njegovim halama, to nije promišljanje o efikasnosti. To je opis poslovnog modela.

Altman sada obećava da će se proizvodnja povećati. Ali povećanje kapaciteta samo po sebi ne rješava ništa ako se ta proizvodnja unaprijed rezervira za iste one koji su cijene i gurnuli u nebo. Nije riječ ni o istoj vrsti memorije: moduli za poslužitelje i moduli za kućno računalo nisu zamjenjivi, pa obećanje o „hrpama RAM-a za sve” zvuči uredno dok se ne pogleda što stvarno izlazi iz tvornica.

Ovo nije prvi put da se tehnološki divovi predstavljaju kao dobrotvori koji brinu o zajedničkom dobru. Isti obrazac vidjeli smo kod besplatnih digitalnih usluga koje su se na kraju plaćale podacima i ovisnošću, i kod „zelene” tranzicije u kojoj su troškove na kraju platili građani, a zaradu pokupili isti oni koji su pravila pisali. Uvijek je ista struktura: prvo se stvori oskudica, pa se ponudi rješenje — pod uvjetima onoga koji je oskudicu stvorio.

Umjesto da raspravljamo je li Altman dobro shvaćen, trebamo postaviti pitanje koje njegova obrana zaobilazi: zašto o raspodjeli strateških resursa poput proizvodnih kapaciteta za memoriju odlučuju isključivo privatne tvrtke, bez ikakvog javnog nadzora?

Država koja vlastitu industriju, vlastito znanje i vlastite rezerve prepusti tuđim lancima opskrbe dočekat će ovakve izjave kao gotovu činjenicu. Isto vrijedi i za naš novac: dok god je monetarna politika pod kontrolom institucija koje ne odgovaraju građanima, a banke u stranom vlasništvu, domaće gospodarstvo nema instrument kojim bi amortiziralo udare poput ovog.

Altman je na kraju dana odradio ono što svaki dobar menadžer u njegovoj poziciji radi: izjavu je zamotao u šalu, nadimak i obećanje o budućoj proizvodnji. Ali rečenica o tome kako je „prilično strašno” da vi imate RAM u svom računalu ostaje zapisana. I ona govori više od svih njegovih ispravaka.