„U koncentracijskim logorima, primjerice, u tim živim laboratorijima i na tim poligonima, gledali smo kako se neki od naših drugova ponašaju kao svinje dok su se drugi ponašali kao sveci. Čovjek u sebi ima obje mogućnosti; koja će se aktualizirati ovisi o odlukama, a ne o uvjetima.“ – Viktor E. Frankl
Nakon što smo se u prva dva dijela potrage za smislom patnje pozabavili dualitetom i jedinstvom, i podijelili patnju u četiri kategorije (znanstvena, mitološka, filozofska i duhovna kategorija), u zadnjem dijelu izložit ćemo filozofski i duhovni pogled na patnju.
Filozofija
Pathemata — mathemata (patnja je škola)
Kao što smo već naveli, ljudi su patnji dali stigmu negativne pojave čime je postala sinonim za zlo iako to nije ni blizu. Ljudi su još u starim vremenima promišljali o patnji i nastojali dokučiti njezinu tajnu. Pjesnici su opjevali patnju, veliki umovi filozofirali o njoj. Teolozi i duhovnjaci nastojali rasvijetliti njezine poruke. Unatoč tolikim ideja još uvijek nismo sposobni spoznati njezinu jednostavnu i univerzalnu pouku. Vjeruje se da je navodno Epikur bio autor sljedećih misli:
Ako Bog želi uništiti zlo, a ne može – nije svemoguć.
Ako može, ali ne želi – nije dobronamjeran.
Ako ni ne može ni ne želi – nije svemoguć ni dobronamjeran.
Ako može i želi – kako onda zlo postoji?
Postojanje patnje ljudi često povezuju s teologijom jer je umu teško dokučiva patnja kojoj uzrok nije vidljiv. Ali i bez uplitanja duhovnosti i teologije (ovdje ćemo se upustiti i u tu dimenziju), patnja se može smisleno objasniti do određenih granica, nakon toga patnju možemo demistificirati jedino iz domene duhovnosti. Filozofski gledano, patnja nastaje zbog neznanja jer čovjek svojim ograničenim čulima ima ograničeno znanje. Javlja se i zbog primitivnih nagona, ega, sebičnosti, gramzivosti, pohlebe, itd., ali i dalje ostaje misterija zašto se ona javlja ako je čovjek navodno civilizirano i napredno biće? Filozofski gledano mogu se objasniti uzroci globalnih katastrofa kao što je globalni rat, ali samo postojanje već spada u domenu duhovnosti jer umno objašnjenje je ograničeno znanjem koje je u ovom trenutku neznatno u odnosu na veličinu života.
Kant je tvrdio da je čovjek gospodar svojoj boli i patnji jer ima slobodnu volju i time mogućnost da izvršava svoju moralnu dužnost da ne uzrokuje drugom čovjeku bol i patnju pa čak i pod prijetnjom smrću. No, to je samo filozofija. Životna praksa je nešto sasvim drugo. Schopenhauer je tvrdio da je čovjek osuđen na patnju jer neprestano teži zadovoljstvima koja ga nikada ne mogu zadovoljiti (što je slično učenju Buddhe da je izvor ljudske patnje želja). On je pak negirao slobodnu volju, jer je čovjek živio pod njezinim diktatom (npr. nagona). Po njemu čovjek je osuđen na vječna zadovoljenja, što neupitno vodi u patnju jer nikada neće pronaći savršenstvo. Za njega je ljudski život manifestacija metafizičke i nadindividualne volje, i kao takav on je beskonačna patnja. Za razliku od pesimističnog Schopenhauera, Nietzsche je vjerovao da volja može odvesti čovjeka do stanja da nadraste patnju i postane nešto više (nadčovjek – što su određene ideologije krivo tumačile). Njegova genijalnost ukazala je da bi i sam Bog mogao patiti rekavši: „I Bog ima svoj pakao. To je njegova ljubav prema ljudima.“ Spinoza je vjerovao da je patnja uzrokovana nerazumijevanjem (čitaj neznanje). Sve su to misli i filozofije, ali što kada se čovjek doista nađe u centru patnje? Kako ju onda nadići, razumjeti, učiti od nje i u konačnici nadjačati?
Viktor Frankl, čovjek koji je preživio koncentracijske logore dao nam je neke odgovore na tražena pitanja. Na neprekidnu smrt, bol i patnju koju je proživljavao svaki dan gledao je kao na izazove vlastitom biću koje je moralo naći snagu da preživi i jednog dana da smisao prijeđenom putu bola. Svaki dan nastojao je uočiti pojavu koju mu je dala smisao. Za njega je to mogao biti cvrkut ptice, zrake sunca ili bivanje u trenutku. Kada nije bilo tih pojava, mislima se fokusirao na voljene osobe ili je zamišljao svijetlu budućnost sa svojim bližnjima. Ponekad je vizualizirao svoj život u budućnosti, život koji ima smisao kao što je pisanje knjige što je jednog dana doista i učinio. Frankl je shvatio da na izazove treba odgovoriti i biti ih svjestan. O tome kaže: „Čovjek je iz tih iskustava mogao izvući pobjedu pretvarajući život u unutarnji trijumf ili je mogao ignorirati izazove i jednostavno vegetirati, što je većina logoraša i radila.“
Nadalje, shvatio je da ponašanje čovjeka u situacijama patnje, nije uvjetovano vanjskim događajima nego vlastitim izborom. O tome kaže: „Mi koji smo živjeli u koncentracijskim logorima sjećamo se ljudi koji su hodali barakama tješeći ostale, dijeleći im svoj posljednji komadić kruha. Možda ih je bilo malo, no dovoljan su dokaz da se čovjeku može oduzeti sve, ali jedno ne: krajnja ljudska sloboda – izbor vlastitog stajališta neovisno o okolnostima, izbor vlastitog puta.“
Frankl je uvidio da je patnja veliki izazov, ispit naše ljudskosti, hrabrosti, mudrosti i srčanosti. Spoznaja da je smrt neizbježna nekim ljudima dala je snagu da u procesu patnje budu dostojanstveni. Najveća pouka koju je Frankl prenio svijetu jest da se patnji ne treba predati. Treba ju prihvatiti kada ju ne možemo izbjeći, ali ne se i predati nego svjesno tražiti novi put. Nadalje, patnja se pojavljuje kao izazov koji moramo nadrasti. Za usporedbu možemo patnju usporediti sa strahom i sljedećim pitanjem: Zašto ljudi vole ići u lunapark i tzv. vlakove smrti od kojih im se strah uvuče u kosti? Razlog je jednostavan – jer na kraju pobijede strah. Na kraju nadvladaju taj osjećaj i to nadrastanje straha je ono što nas tjera izazovu. Isto tako je i s patnjom. Kada ju transformiramo i nadrastemo postajemo jača osoba. Da bismo nadjačali patnju moramo imati smisao. Zato je Frankl postavio ključna pitanja kao temelj uzdizanja iznad patnje: „Opstanak je ovisio o dvjema stvarima – ‘radi čega’ i ‘radi koga’“. Bio je svjestan sveopće besmislenosti ljudskog života (što također spada u domenu patnje) i to stanje je nazvao egzistencija praznine. Unatoč paklu koji je prošao uvijek je gledao pozitivno što se vidi u njegovoj ostavštini:
„Ne smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguću humanost čovjeka zaslijepi pred činjenicom da su humana ljudska bića u manjini. Upravo ta činjenica svakoga od nas poziva da se pridruži manjini: stvari stoje loše; ne damo li sve od sebe da ih učinimo boljima, sve će postati još gore.“
Poruka patnje iz domene koronakrize, filozofski gledano (što ponekad graniči i s duhovnošću) vrlo je jednostavna. Budi nas i upozorava. Vadi nas iz okova iluzije hedonističke matrice nametnute potrošačkom čovjeku. Bez patnje nastavili bismo strmoglavo tonuti u ropstvo sve dok sustav ne bi stavio u okove naše tijelo, emocije, um i duh, a da toga ne bismo bili svjesni. Tijelo i emocije već imaju, sada se okreću umu i duhu. Bez patnje taj proces bio bi uskoro okončan. Zahvaljujući patnji, čovjek ima nadu jer sada konačno vidi da put vodi u provaliju. Dakle, patnja ukazuje na istinu života. Paradoks života jest taj da nam neće sreća ukazati na istinu nego patnja – svijet nije onakav kakav bi trebao biti. Ne živiš životom koji doista želiš. Ti nisi onaj koji misliš da jesi, živiš u iluziji i lažima…
Osim te jednostavne ali značajne poruke, patnja nas tjera da se zagledamo u sebe i propitkujemo život. Krešimir Mišak o tome kaže:
„Nekako sam tih dana shvatio da je svim ljudima suđeno mistično iskustvo, ako nikako drugačije onda kroz bol. Moj je zaključak i doživljaj da je iskustvo boli u svakom slučaju nekako veće i jače i dublje od iskustva sreće – mislim na onu pravu unutarnju euforiju kad smo onako zaista mirno sretni, u nekoj vrsti unutarnje ekstaze. Jednostavno sreća ide prema van, a bol ide prema unutra i zato je bol puno važnija za pitanje duše. Bol ima introspektivnu vrijednost, dok se osjećaj sreće širi svuda uokolo i sve izvana ti izgleda ljepše. I zato naravno da je bol puno mističnija. Jer čovjek pokušava dokučiti nedokučivo, dok se sreća samo doživljava i ništa ne pokušava dokučiti. Ona jednostavno jest, kao neko naše istinsko prirodno stanje, ali bez boli bili bismo malo više zombiji nego što jesmo. Bol je jednostavno jači psihodelik od sreće.“
Bol tjera ljude da se okrenu sebi, istinskim i pravim vrijednostima (o čemu je govorio i Frankl). Ukazuje nam na važnost introspekcije i traženje vlastitih snaga i resursa koje smo postavili postrani, u prašnjavom kutku naše ljudskosti uspavani materijalnim hedonizmom. Materijalni objekti, plitka i površna zabava, iluzije i laži kojima se čovjek truje već stoljećima uništile su mitskog junaka, smisao života i bit postojanja. Tom spoznajom smisao patnje dobiva novu dimenziju, i našem životu daje veliki prevrat. Spoznajom patnje shvaćamo da čovjeka oblikuje patnja, a ne sreća. Sreća je pravocrtna linija, put s kojeg ne skrećemo jer smo – sretni! Ako smo sretni ne tražimo nove putove i ne oblikujemo se. Patnja predstavlja pad te linije koji nas tjera da se uzdignemo, tražimo, jačamo, pronađemo nove i vlastite snage, resurse i životne spoznaje.
Duhovnost
„Ako egoistična zemaljska drama ima ikakvu svrhu, onda je ona posve neizravna: stvara sve veću patnju na planetu, a patnja na kraju razara ego iako ju je on uglavnom i stvorio. To je oganj u kojem sam ego sagorijeva sebe.“
Eckhart Tolle
Filozofija i psihoanaliza potiču nas da propitkujemo sebe i svoje postojanje. Smisao našeg života i smisao patnje. Kada zaronimo duboko u vlastitu nutrinu možemo otkriti dio sebe koji je onkraj materije i psihe. Tu zalazimo u prostor duhovnosti.
U pravilu svi duhovni učitelji tijekom povijesti prenosili su poruke koje možemo iščitati iz svih mitologija i legendi (vidi drugi dio teksta). Poanta je jednostavna: smrću ega (identiteta), nestaje i patnje. Smrt našeg identiteta započinje kada se prestanemo poistovjećivati s materijalnim svijetom koji je prolazan, nepredvidljiv, nestabilan i neupitno vodi u patnju. To je put junaka na koji čovjek mora kročiti da bi nadrastao patnju i spoznao sebe i svijet.
Iz svijeta religije (organizirane duhovnosti) najpoznatiji učitelj po pitanju patnje bio je Buddha. Prema njegovim učenjima postoje „Četiri plemenite istine“. Prva kaže je da je sav život patnja. Druga kaže da patnja nastaje zbog želja. Treća da patnja nestaje kada uklonimo želju. Četvrta govori o „Plemenitom osmeročlanom putu“. Ostali veliki učitelji isto tako su ukazivali na izlaz iz patnje na svoj način. Isus je rekao: Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? Muhamed je izjavio: „Umri prije nego umreš“, ukazujući na unutarnji put o čemu govore sve mitologije, legende i današnji životni učitelji – smrt lažnog ja – ega. Zato je i objavio sveti rat koje je naravno potpuno krivo interpretiran kao vanjski rat (čovjek je vezan za svijet oblika i nije mogao pojmiti da postoji bezobličan svijet. Stoga su sve poruke projicirane u vanjski svijet i krivo protumačene). U Bhagavad Giti stoji: „Onaj tko nalazi sreću u sebi, tko aktivno uživa u unutarnjem zadovoljstvu i teži za unutarnjim ciljem, savršen je mistik. Oslobođen je u Svevišnjem i na kraju dostiže Svevišnjeg.“
Ljudi su kroz povijest na svoj način tumačili riječi velikih učitelja i često ih zlorabili. Bez obzira na to kako ih tumačimo, i u čije riječi vjerujemo, poanta je da one budu vjetar u leđa, nosilac naših snaga, nada i vizija. One ne smiju biti oružje, nego oruđe kojima ćemo nadvladati patnju. Te riječi nikako se ne smije koristiti kao oružje za vlastiti ego da bismo drugima dokazali da su u krivu, a mi u pravu. Ljudi nisu svjesni poante poruka velikih učitelja i krivo ih interpretiraju jer ih tumače ograničenim znanjem i nedostatkom iskustva izvan materije. Ako svaki čovjek krene na unutarnje putovanje, spoznat će pravo značenje velikih učitelja.
Dalaj Lama kaže da za trajnu sreću treba prihvatiti da je patnja dio života. Kaže i da nam patnja može pomoći da utvrdimo stvarne uzroke nesreće. Ukoliko tražimo korijene patnje, imat ćemo veće mogućnosti da ju nadvladamo i rastemo kao ljudska bića. Prema budistima ako nestane lažno ja, nestaje i patnja, stoga u Zen budizmu kažu nema ja, nema problema. Ili bi rekli: Niti jedan čovjek ne može postići viši stupanj postojanja ako ne prestane postojati. Današnji životni učitelji isto tako govore o unutarnjem putovanju, nadrastanju ega, vezanosti za svijet i otpuštanju prolaznosti. Kada počnemo svjesno promatrati svoje ponašanje vidimo da smo puni patnje. Promatranjem prestajemo se vezati za svijet, patnju i bol. Nesvjestan čovjek (obrambeni mehanizam ega na djelu) odmah će iščitati između redaka da bismo mogli postati inertna i bezosjećajna bića, ljudi koji će se odreći svoje ljudskosti ako se prestanemo vezati za svijet.
Ne poistovjećuj se sa svijetom i nećeš patiti.
Sri Nisargadatt Maharaj
Dapače, odbacivanjem ega, tog „entiteta“ koji je vezan za svijet boli i tzv. „tijelo boli“ (E. Tolle), postat ćemo ljudska bića u pravom smislu. Eckhart Tolle kaže da kada se prestanemo vezati za predmete, ljude i svijet da tek tada možemo uživati u životu iz vrlo jednostavnog razloga: uživati u životu možemo tek tada kada se prestanemo vezati za svijet, jer ćemo znati otpuštati. Prava moć leži u otpuštanju, a ne držanju i čuvanju. Držanje i vezanje za objekte (svijet) koji su podložni raspadanju neupitno vodi u patnju. Tek kada imamo, nastaje patnja (naravno, govorimo o patološkoj potrebi imanja, a ne osnovnim stvarima potrebne za život). Kada naučimo otpustiti živjet ćemo punim plućima i moći ispuniti svoju svrhu.
„Patnja vas vodi u dubine. Paradoksalno je da patnju izaziva poistovjećivanje s oblikom, ali ona ujedno i otklanja takvo poistovjećivanje. Velik dio patnje uzrokuje ego, iako ga patnja na posljetku uništava, ali se to ne događa sve dok ne postanete svjesni patnje. Čovječanstvu je suđeno da preraste patnju, ali ne onako kako to misli ego. Jedna od mnogih pogrešnih pretpostavki ega, jedna od mnogih njegovih zabluda glasi: ‘Ne bih smio patiti’.“
Eckhart Tolle
Konačna spoznaja
Čovjek je učenik patnje koji mora nadmašiti svojeg učitelja. Patnja je most preko kojeg prelazimo, i kao svaki veliki učitelj ponosno se urušava nakon što ga učenik nadmaši i transformira svoj život.
Patnju možemo prihvatiti kao biološku i emotivno psihološku pojavu nastalu tijekom evolucije. Možemo na nju gledati kao na kozmičku pojavu više sile (Boga, energije, Izvora), stvorenu da uči čovjeka. Možemo ju promatrati iz neutralnog kuta gledanja, iznad svijeta dualiteta i vidjeti u njoj kozmički smisao nepojmljiv za običan um. Za razliku od životinje, čovjek ima mogućnosti pogledati u svoju nutrinu. Možemo zaviriti u nutarnji svijet i tamo pronaći dublji smisao. Možemo otići u područje kvantne fizike, područje morfogenetičkog polja, hologramskog svemira, arhetipova, kolektivnog nesvjesnog, implicitnog reda… i možda tamo nađemo povezanost između sveg živog. To implicira red, a on ukazuje na smisao. Patnja tjera čovjeka da se razvija, pronikne u sebe i suštinu života. Tjera čovjeka da bude bolji nego što jest, da shvati da nije važno imati nego biti. Današnji čovjek samo želi imati jer ga je sustav uvjerio da je to sreća. Nitko mu nije rekao da postoji i druga strana – strana bivanja. Kada čovjek uđe u tu domenu, sferu postojanja, tad shvati koliko malo mu treba da bude doista sretan. Nebrojeni učitelji tijekom povijesti govorili su o tim jednostavnim životnim „stvarima“, a samo su rijetki spoznali suštinu njihovih poruka – jednostavno biti. Sada postaje izvjesno da nema većeg učitelja u povijesti od patnje. Kada ona nastupa onda se cijeli svijet trese i otvora oči. Kojeg li povijesnog i kozmičkog paradoksa. Nije sreća ta koja će nas formirati jer je ona iskorištena da postanemo robovi. Upravo je patnja pojava koja će nadmašiti sve životne učitelje jer je jedino ona sposobna prodrmati cijeli svijet.
Možda je život jednostavno pomislio: Evo, ti čovječe nisi se promijenio već stoljećima i tisućljećima. Slao sam ti velike ljude i nisi ih slušao. Više nema smisla tako nastaviti. Poslat ću ti zadnju nadu za tvoj spas. Poslat ću ti najvećeg od najvećih učitelja – patnju.
Patnja od čovjeka rađa junaka. Omogućuje mu da umre njegov iluzorni ja koji je postao biološki robot zarobljen patvorenim vanjskim svijetom koji se pretvarao da mu je stalo do njega. Vanjski svijet pretvorio se u sistem koji crpi energiju od čovjeka, iskorištava ga i njime hrani svoju zvijer. Patnja otvara oči, budi čovjeka iz letargije i dubokog višestoljetnog sna. Patnja je učiteljica života, ona daje lekcije pod uvjetom da ih želimo prihvatiti i razumjeti. Ona omogućuje smrt lažnom i zastarjelom ja, i daje mjesta da se iz „porođajnih“ muka rodi novi čovjek koji će mudrost stečenu na putu pretočiti u život i cijeli svijet. Smrt i nije tako loša, ako umre iluzorni ja – višestoljetni spavač ljudskog roda.
Čovjek je prihvatio iluziju, a zaboravio na bit života. Ta bit nestala bi kao trag u pijesku dolaskom prvog vjetra, da nema velikog učitelja – patnje i boli.
U prvom dijelu naveli smo da ćemo povući paralelu sa koronakrizom, porođajem i patnjom. Sada stvari postaju jasnije. Život u materijalnom svijetu nastaje na mjestu koje je stvarano milijunima godina – u maternici. Biće se tamo nalazi u malom raju u kojem se formira. Ali takav čovjek nije ispunio svoju svrhu i misiju. Da bi doista živio, spoznao sam život i bit života on mora biti rođen, a to je moguće jedino rođenjem novog bića. Rođenjem on mora proći kroz proces patnje jer niti jedno biće se ne rodi s osmjehom na licu. Bez patnje on neće biti novorođeni čovjek, on neće ispuniti svoju svrhu i svijet. Nerođeni čovjek kroz patnju nikada ne bi ispunio svoju sudbinu: odlazak na put na kojem će pronaći junaka. Da čovjek ostane u mitskom raju, u blagostanju i vječnom hedonizmu on nikada ne bi postao ljudsko biće. Čovjek može postati ljudsko biće samo rođenjem, koji se odvija kroz proces patnje, jer bez nje ne bi niti postao ono što mu je suđeno – ljudsko biće. Patnja doslovno oblikuje čovjeka. Dapače odlazi još dalje od umne spoznaje jer ga transformira tjerajući ga da ode duboko u mistično iskustvo spoznaje svrhe života. To je proces koji je zapisan u biologiji, u genima, u umu i kozmosu. Patnja rađa junaka, a samo on će biti sposoban da se suoči sa svijetom koji se urušava. Samo njegova mudrost moći će iz pepela podići novi svijet. Samo će njegovo junačko srce moći će posijati sjeme za novi svijet.
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti…
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time…Herman Hesse
Literatura:
- „Čovjekovo traganje za smislom“ Viktor E. Frankl
- „O mudrosti života“ Arthur Schopenhauer
- „Kritika čistoga uma“ Imanuel Kant
- „Smrt transhumanizmu, sloboda narodu“ Krešimir Mišak
- „Nova Zemlja“ Eckhart Tolle
- „Paganizam u teoriji i praksi“ Iolar
- „Ja sam to“ Sri Nisargadatt Maharaj
- „Tako je govorio Zaratustra“ Friedrich Nietzsche
- „Bhagavad-gita Kakva Jest“
Citat A.M.Lobaczewski; Snovi o srećnom i mirnom životu tako daju podsticaj da sa vlada nad drugima: sila koja izopačuje um čoveka. To je razlog zašto se ljudski snovi o sreći nisu ostvarivali tokom istorije. Hedonistički pogled na „sreću“ sadrži seme nesreće i hrani čitav ciklus, tako da dobra vremena rađaju loša, što povratno uzrokuje patnju i mentalni napor, koji proizvodi dobro opažanje, umerenost i izvesnu količinu psiholoških znanja, sve one moći koje služe da ponovo izgrade srećnije uslove za život. Tokom srećnih vremena ljudi progresivno gube uvid u potrebu za refleksijom, introspekcijom, znanjima o drugima i razumevanjem za složene zakone života. Da li je vredno razmišljanje o ljudskim karakteristikama i slabostima, bilo sopstvenim ili nekog drugog? Možemo li razumeti kreativni smisao patnje koju nismo sami podneli, umesto da krenemo lakšim putem i optužimo žrtvu? Svaki suvišan mentalni napor izgleda kao besmislena borba, ako su radosti života lako dostupne. Pametan, liberalan… Čitaj više »
Ovakvi textovi su hrana za dušu.medjutim,ljudi nisu samo dusa.sha je sa materijom?onaj koji uzrokuje patnju se ne zamara filozofijom,on djeluje.mi smo eutanizirani,vegetiramo.vidimo Sha se desava,Sha nam se sprema i svejedno nema reakcije.dok imamo koricu kruha,spremni smo stajati na mjestu.nisam pesimist samo realno kazem da smo izgubili.ako su ljudi bili spremni svoju djecu slati u skolu sa maskom ili ne vidjeti svoje stare u starackim domovima mjesecima..tko smo mi onda da osudjujemo nekoga tko ima svoj plan i dugoročno ga promišlja.hvala.
Djaba mlatite praznu slamu. Dok god covjek sebi ne prizna da nije na vrhuncu lanca ishrane,on nece moc spoznati samoga sebe. Taj lanac ishrane seze cak i van naseg poimanja i percepiranja stvarnosti tako da se ne mojte puno zamarati. Nismo mi ovdje stvoreni za nesto veliko. Cisto radi obradjivanja baste zvane zemlja. Barem tako svi povijesni spisi kazu,a ja to i osjecam. Nismo mi punovrijedna bica i za nama nitko ne mari,osim ako mu ovo ne dodje ko neki kokosinjac da ubere koje jaje ili da zakolje koju kokos za supe. Nasa sudbina na ovoj zemlji je odavno zapecacena,a sve ostalo je laz.
Ima li tko slučajno saznanja da li su se Balašević i Saračević nedavno cijepili?
ne volim da patim…. u nikakvom smislu…. 🤔
Frankl je bio svjestan sveopceg besmisla ljudskog zivota, stoji u gornjem tekstu izmedu ostaloga. Znaci, usprkos cinjenici sveopceg besmisla trebamo raditi na tome da pronademo nepostojeci smisao. To bi bila otprilike poruka autora gornjeg teksta. Sta Budha kaze? Kad se odreknemo zelja, kad nadidemo svoj ego pobijedit cemo patnju. Samo tko je taj koji pobjeduje patnju nakon sto je ponistio svoj ego (samoga sebe)? Netko treci? Nitko? Zasto bi Netko treci ili Nitko trebao nasu patnju da bi na kraju mogao reci da je cilj postignut? Kakav cilj? Znaci, sve sto mozemo reci jest to da covjek nije u stanju razumjeti smisao zivota, a ako to nije u stanju onda zivot za njega niti nema smisla. Ako smisla nema onda nema smisla traziti smisao samo zato da bismo opet zakljucili isto : smisla nema. Moze li covjek zivjeti sadrzajno usprkos spoznaji da zivot nema smisla? Vjerojatno moze, nije to ono… Čitaj više »
Ma možemo mi filozofirati o nužnosti i svrsishodnosti boli ali je stvar vrlo jednostavna – svaka bol je simptom promjena ravnoteže a koje vode prema destrukciji. Bol je alarm da ne smiješ ići dalje na isti način i istim putem… …a za sreću je u prvo vrijeme dovoljno da bol stane, nestane… ali uskoro, čovjek zaboravi na bol i patnju pa u potrazi za većom srećom i zadovoljstvom, nerazumno se izlaže sve većim i većim podražajima tijela i misli, te uskoro opet pada u neravnotežu koja opet rezultira novom boli. Razuman čovjek zna da će ga bilo koje dužetrajno odstupanje od ravnoteže u mislima i aktivnostima odvesti i u neravnotežu tijela pa će tako kao posljedicu morati trpiti neku vrstu boli. Dakle, stanje bez boli bi već trebalo biti čovjeku najveća sreća i umjesto bjesomučne porage za srećom u materijalnom, treba se okrenuti misaonom (duhovnom) i tu pronaći spoznaje koje… Čitaj više »
Očeš nečeš ne može se ni u ovom eseju izbjeći ono “imati ili biti”.Autor navodi:”Držanje i vezanje za objekte(Svijet)koji su podložni raspadanju neupitno vodi u patnju.Tek kada imamo nastaje patnja(naravno govorimo o patološkoj potrebi imanja,a ne o OSNOVNIM STVARIMA POTREBNIM ZA ŽIVOT”.)Nekako slutim da u tom “grmu leži zec”koji bi nas mogao odvesti na bolji put.Kako pojedinačno tako i grupno,kolektivno trebamo si odrediti koje su to osnovne potrebe.
ne ocekuj od drugih nista i neces se razocarati, da, a od sebe pogotovo;)
Mala Bessie pomogla bi providnosti …”, iz djela Marka Twaina: Mala Bessie imala je gotovo tri godine. Bila je dobro dijete, i ne plitko, ne neozbiljno, već meditativno i promišljeno, te je bila predana razmišljanju o razlozima stvari i nastojanju da ih uskladi s rezultatima. Jednog dana rekla je: „Mama, zašto je toliko boli i tuge i patnje? Čemu služi sve? ” Bilo je to jednostavno pitanje, a mama nije imala poteškoća s odgovorom: „To je za naše dobro, dijete moje. U svojoj mudrosti i milosrđu Gospodin nam šalje te nevolje da nas disciplinira i učini boljima. ” “Je li to taj koji ih šalje?” “Da.” “Šalje li ih sve, mama?” “Da draga, svi oni. Nitko od njih ne dolazi slučajno. Samo ih on šalje, i to uvijek iz ljubavi prema nama i da nam bude bolje. ” “Nije li čudno?” “Čudno? Zašto ne, nikad nisam o tome razmišljao na… Čitaj više »
Sve ovo o patnji i nadvladavanju patnje je vrijedilo dok je život bio prirodan i dok Anunnaki ekipa (Vatikan – London – Washington) nije odlučila terminirati 90 % čovječanstva kroz trovanje, ratove i ekonomsko uništenje. Indijanci su prije dolaska bijelaca lako i prirodno živjeli, istraživali prirodu i duhovnost, a nakon dolaska kolonizatora je počela njihova neprirodna i nasilno nametnuta patnja. U 300 godina je pobijeno više od 110 milijuna Indijanaca i ta patnja se nikako ne može opravdati kroz filozofiju i duhovnost. Sada je cijelome svijetu nametnuta ta neprirodna patnja od koje se ne može ništa naučiti, jer nam tu patnju nameće nasilni vanzemaljski element koji nam hoće oduzeti planetu. Prirodna patnja zbog vlastite greške je kada se napiješ i kao posljedica toga se zabiješ autom u drvo i iz toga izvučeš lekciju da ne treba pijan voziti. Ali ako ti momci iz Kabale naprave neku diverziju u autu ili… Čitaj više »
Religije patnju “duhovno” eksploatiraju
“Filozofi”, kada pišu o njoj, natječu se i hrane vlastitu taštinu koju bi po opisu zanimanja trebali zatomiti.
Filozofi znaju da se o patnji, naročito kao posljedici, ne smije generalizirati
Psihijatri i psiholozi na njoj zarađuju
Sadisti u njoj uživaju
Sociopati joj se naslađuju
Psihopati je, vjerojatno nemaju niti u vokabularu, a kamoli da su je svjesni
Političari su od majstora plaćeni da je proizvode
Na ostalima od ljudske populacije i na svim drugim živim bićima je da svaki svoju patnju ispati na način na koji zna i umije
Uglavnom, ove priče, o nekakvoj koristi koju imamo od patnje, ne bi trebalo uzimati previše ozbiljno, a patnja se, meni osobno, čini “dobra” jedino kao pjesničko nadahnuće.
A po tebi hedonizam i pedofilija?
You may look at traditional readings of Job as variations on one or another of the friends’ replies. And they do not address what contemporary readers find compelling in the book: the apparent and absolute meaninglessness of Job’s suffering. Unlike earlier readers, we share Job’s rage. Just consider Job’s tirade, in Stephen Mitchell’s translation: God damn the day I was born And the night that forced me from the womb On that day ― let there be darkness Let it never have been created Let it sink back into the void Let chaos overpower it Let black clouds overwhelm it Let the sun be plucked from the sky. As the curse goes on it is easy to see this passage as an anti-Genesis, a demand to undo all that which has been created, almost in the order which is set out at the very beginning of the Bible. Though Job… Čitaj više »
“U se, na se i poda se.”
Kratko i jasno.
Iako znam da ne će imati učina na čitatelje, evo osvrta na tobožnji Epikurov tekst: “Ako Bog želi uništiti zlo, a ne može – nije svemoguć. Ako može, ali ne želi – nije dobronamjeran. Ako ni ne može ni ne želi – nije svemoguć ni dobronamjeran. Ako može i želi – kako onda zlo postoji?” Problem zapadnjaka koji su često nekritički oslonjeni na stare grčke filozofe (to je došlo od rimokatoličke skolastike koja je obožavala Aristotela) što smatra da je dijalektika rješenje za sve, što se očituje u tom citatu. Znači dijalektičar postavlja dvije pretpostavke – prva – Bog postoji koji je svemoguć i dobronamjeran, druga – postoji zlo (patnja). I onda slijedeći nemogućnost kontradikcije zaključuju kako Bog koji je dobar i svemoguć ne postoji. Tako dijelektički razmišljaju većina komentatora (od kojih su mnogi učili dijalektiku na satovima marksizma) i onda slavodobitno zaključuju – hvala dijalektici, Bog ne postoji, nastavimo… Čitaj više »
Predugo smo izloženi lažima da bi spoznali istinu, sljedeći lažne ideale većina nas je izgubila sebe postajući bjedni zombiji koji zadovoljavaju apetit nezasitne zvjeri. Postali smo robovi zvjeri i novca uljuljali smo se u lažnu sigurnost postali smo slabić, prvi korak u svakoj spoznaji prihvaćanje istine ma koliko ona teška bila.
Konačno smo evo danas spoznali da su HDZ-ovce druga rasa, koja se očito smatra vrijednijom od ostalih sitnozubih.
ZAMISLITE koliko u konacnici i na kraju pred zadnji izdah mora biti bijedno umirati masonima koji su za saku sekela i srebra prodali dusu sotoni i mocima ovoga svijeta prolaznog . Koliko su istovremeno zivota unistili u ratovima, krivoj medicini, sakrivanju istina, kocenju nauke, novih njima neprofitnih patenata i usmjeravanju protoka novca prema najbogatijima.
Rezultat imamo jadnu planetu gdje bill kill gateso prica da ce nove pandemije doci. Kako li zna covjek. Kad ih pusta? Zlo zla.
Samo je pitanje u šta ste povjerovali!!!
materijalno*duhovno*(f)čovjek*patnja
_______________________________ =ono što jest, što je bilo i što će biti.
reinkarnacija *n
Istinito i dubokoumno.
…”Patnja oblikuje covjeka…tjerajuci ga da ode duboko u misticno iskustvo spoznaje svrhe zivota…”Eh, sto da kazem na sva ta “duboka umovanja”nasih vrlih filozofa,osim: Hvala Bill Gatesu sto ce nam preko patnje dati uvid u dublju spoznaju nasih zivota.
PATNJA D.O.O.
Treći demonski princip: Zaboravi etička načela – Teži za znanjem – Podredi si Zemlju Treći princip demona glasi: Teži za razumskim znanjem, za intelektom. Zaboravi osjećaje i temeljna načela etike. Školuj svoj razum kako bi tvoj život postao uspješan. I obraćaj pažnju jedino na vanjštinu jer postoji samo materija. I nutrina čovjekova sastoji se: također samo od živaca, mišića, kostiju, tetiva, žila, krvnih sudova, organa, dakle sve u svemu – od stanica. Za svjetovno usmjerene vrijedi samo ono što se može vidjeti, odvagnuti i izmjeriti. Demoni su bili i jesu domišljati: Oni potiču – a njihovi saveznici i žrtve plešu. Oni “plešu oko zlatnog teleta”, oko ljudskog ja. Oni teže za novcem, imanjem i ugledom. Daljnja ubrizgavanja demona u potkomunikacije ljudi glase: Najbrže ćeš doći do novca, imanja i ugleda ako studiraš i analiziraš izvanjske stvari koje je tvoj prethodnik već istražio i uzvisio kao zemaljsko blago, te ih… Čitaj više »
NJEMAČKI PROFESOR FIZIKE PODIGAO VELIKU PRAŠINU, JER TVRDI DA VIRUS POTJEČE iz KINESKE LABORATORIJE U WUHANU Profesor fizike na Sveučilištu u Hamburgu, Roland Wiesendanger je vrlo renomirani znastvenik u Njemačkoj, bio je i kandidat za Nobelovu nagradu. Stručnjak je na polju nano tehnologije i ravnatelj kompetencijskog centra za nano tehnologiju, “HanseNanoTec” na tom sveučilištu. Međutim, sada je ovaj profesor podigao pravu veliku prašinu u javnosti i izazvao bijes sluganskih političara, njihovih sluganskih pseudo znanstvenika i njihovih sluganskih mainstreama medija. Zato što je on objavio vlastitu studiju na 100 stranica u kojoj kaže, da virus nije došao od šišmiša na tržnici, već da je, tako reći, procurio vani iz laboratorije poznatog insitituta u Wuhanu. I to tako, što se jedna suradnica tog instituta inficirala u toj laboratoriji i onda je tako iznjela virus vani,. Ustvari, nešto slično otprilike je već tvrdio i francuski nobelovac Luc Montagnier o kojem je ovaj portal izvjestio. Wiesendanger… Čitaj više »
Neka pati kome smeta billy je prvak svijeta
Nešto ćemo naučiti kada provedu genocid nad ljudskom vrstom?
https://www.youtube.com/watch?v=MKMG-FdCGtM
Pravo pitanje je : za potporu cega TOCNO, koje TOCNO tvrdnje? Da je patnja OK, da drugacije ne moze biti? Ali ako drugacije ne moze biti to znaci da Adam i Eva nisu mogli ne sagrijesiti ili da Adam i Eva nisu niti postojali vec je covjek izvorno stvoren smrtan i pun svakovrsnih mana tj. takav kakvi smo i mi sami. Ako je tako onda treba vidjeti kakve teoloske implikacije to povlaci za sobom s obzirom na krscanske temeljne doktrinalne postavke…
Ovo je tipican New Age pamflem. Bog, energija, jingjang, buda, brahma, muhamed, Isus sve je ispravno i dobro i blablabla. Cisti sinkretizam napisan od osobe bez identiteta i karaktera politicki korektnog, Zeitgeistkind.
Sve ste ugurali u ovo razmišljanje osim onog koji je patio iz ljubavi, a nije mazohist…Isus Krist. Bog je neograničen u svemu, jer se inače nebi zvao Bog, nek vam to bude poznanica u jednadžbi… pa će te dobiti sasvim neke druge rezultate.
“””VISE. SE. PATIS”. BIVAS”. JAC”I