Staračke šetnje

Od kako sam u mirovini, skoro svakog dana idem u šetnju, pogotovo ako tog dana nemam drugih fizičkih aktivnosti. A dok se šeta, razmišlja se o raznim stvarima i vide se svakakvi ljudi i događaji.

Vidim da šetaju i mnogi mladi, da veliki dio njih izvodi pse u šetnju, ali šetači su većinom stariji ljudi. Oni su vani, pretpostavljam, iz istih razloga kao i ja. Obično su u paru, djed i baba, i neki hodaju još uvijek čvrstim korakom, a neki baš onako starački. Njihovo držanje za ruke ili hodanje „ispod ruke“ sada nisu motivirani samo bliskošću, ljubavlju, nego i sigurnošću. Ravnotežu održavaju sve teže i sigurniji su kad se oslone jedno na drugo.

Razmišljam dok ih posmatram, kako sam nekada na njih gledao iz ugla mlađeg, nekoga ko ih simpatizira, ali ne razumije dovoljno. Sad sve više postajem dio njih. Sjećam se kako mi je nedavno jedan drugar pričao da je na sahrani čuo sljedeći dijalog: „Primjećuješ li ti kako sad na sahrane više ne dolaze stari ljudi? Prije su bili na svakoj sahrani, a sad, čini se da su i oni već pomrli?“ „Kako ne dolaze, i sad su tu!?“ „Gdje su, ne vidim ih?“ „Pa mi! Mi smo sad ti stariji ljudi!“ Da, tako se neprimjetno prijeđe u kategoriju starijih, da to i ne osjetimo.

Sve ovo mi pade na um sada, dok sam preuređivao svoje rukopise i naišao na ovu pjesmu koju sam nekada davno napisao, nekada kad nisam ni razmišljao o prelasku u „višu“ kategoriju:

ŠETAČI

Svakoga jutra

još zorom ranom

dvoje se starih

u šetnju kreću.

Stari su, spori,

al mi se čini

da im na licima

vidim sreću.

 

I svakog jutra

usput, u žurbi,

mahnem im rukom,

nekako sjetno.

A oni živnu,

osmjehnu mi se,

i pogledaju se,

s nježnošću, sretno.

 

Potom danima,

dok k poslu hitam,

to dvoje starih

više ne srećem.

„Što se desilo?

Na odmoru su?“,

u glavi, tako,

misli premećem.

 

Nedostaju mi

ti dobri ljudi.

U duši mi neka

praznina, tama.

Kad jednog jutra

spazih staricu

gdje tužno, sporo,

korača – sama.