Uđemo li u kakav moderni supermarket, odjel za voće će nas posebno oduševiti. Voća svih vrsta, svih boja, iz svih krajeva svijeta. Samo čekaju na te, tvoj odabir (samo moraš zapamtiti šifru za vagu) i voćno putovanje po svijetu može započeti.
Uistinu, unatoč tom izboru, na cijelom svijetu postoje samo dvije vrste voćki – one koji si sam zasadio, tvoj otac ili djed i one koju se zasadili drugi. Druge mogu biti (i u pravilu jesu, zbog pesticida, herbicida, kemija svih vrsta) ljepše za oko, slađe, veće i uvijek nam je na korist umjesto nečeg zapakiranog, industrijskoga kupiti takvo voće. Barem je vidjelo zemlju. Ali to voće se razlikuje od tvoga. U našem hiper materijalnom svijetu biljke pa tako i voćke ne vide, ne čuju, ne znaju. Oni koji su s voćkama rasli znaju da to nema veze s istinom. Voćke vide, čuju, znaju, osjećaju i najbitnije – pamte! Pamte naše vragolije, pamte ljeta i zime, svjedoci su naših života. Poznaju nas i čak ako ih i ne vidimo, ne primjećujemo kao bitne, mi smo njima bitni i u svom podzemnom i nadzemnom internetu će pronaći za nas, naše zdravlje upravo ono što nam treba, nedostaje.
U nepoštovanju voćki nasljednika imanja (plus titule i porodičnog bogatstva, kao bi u šali rekla jedna prijateljica postavljajući naše seljaštvo u pravi okvir) možemo prepoznati obijest, ali to je tek površno zapažanje. Obijest je način na koji se izražava prekid s tradicijom. Voćke se ne uništavaju jer smetaju – smeta upravo naslijeđe. Danas je netko čiji je otac, djed u znoju svojih ruku preživljavao stoljeća – gospodin. U mercedesu, u odijelu, s nježnim i njegovanim rukama. Zemlja mu je prljava, gnojivo smrdljivo, kora voćki mu je gadljiva. A nije. Nije mu kriva voćka. Krivi su mu preci. Krivi su zato što nisu bili građani, što nisu bili bogati, što nisu bili slavni, što su bili siromašni.
Rezanjem voćke koju je zasadio otac, djed se režu spone s precima. Nerijetko se odstranjivanjem voćke ‘odstrani’ i najstariji član obitelji. Možda onaj u staračkom domu. Osamljen, napušten, višak, smetalo u tijesnoj kući od 200 kvadrata.
Ne iščupa li se bagerom (neće valjda motikom, krampom pa trošiti snagu!?) korijenje. otpilana voćka će nagodinu opet izbaciti mladice. Bez ljutnje, bez prijekora dati drugu šansu. Podsjećati. Sjećati se u ime tvoje svega što želiš otpilati u sebi.
Ne moraš je uzgajati iznova. Ništa ne moraš. Ti si gospodin i imaš novca na računu, svoju štednju i izglednu mirovinu. Ni voćka ništa ne mora. Neće se uplitati u tvoje izbore. Preživjet će na nekom drugom mjestu ona. Preživjet ćeš valjda i ti. Ukorijeniti se negdje drugdje. Ili nigdje. Tvoja djeca? Misliš da će te poštovati? Kako? Jesi li im ostavio koju voćku u dvorištu da bi te se mogli sjećati? Nisi. Bit ćeš višak u zabačenom staračkom domu, smetalo u još većoj kući. Ostavljen. A korijeni tvoje loze sve plići. Svaki vjetar ih iščupa. Nestaješ. Nema te. Ubio si pretke ubijanjem njihove ostavštine, tebe ubijaju nasljednici. Možda negdje u DNK se probudi, postane dominantno sjećanje iz prohujalih stoljeća. Možda te tvoji unuci eskulpiraju za grijehe, iako si davno tamo na drugoj strani. Ostavio si im teške terete.
….ostavština nije u voćki već u tvom srcu – duši…spone koje vežu čovjeka nisu u zemlji već u tradiciji tvojih predaka…ne kaže se uzalud može čovjek u grad otići ali selo iz njegovog srca nikako ili rijetko….pogledaj hazare…ono što ih je vezivalo nije tlo niti voćka već izgovorena riječ i prepričana predaja.
svako treba imat zemlju na selu da može cijepat drva.
i da ne umre od straha kad rus zatvori plin ili amerikanac struju.
Karma??
jeli to nastavak od one kruške ? opet ste mi izmamili suze 🙂
Dobar tekst Alerik. Pre radija, televizije, interneta mladi su se vaspitavali pričama starijih. Kroz te priče su mladi oblikovani da budu što više uklopljeni u društvo u kome žive. Evo jedne od takvih priča sa sličnom temom kao ovaj tekst. Iako to nama danas izgleda neverovatno surovo nekada su ostarele, iznemogle članove porodice odvodili u neku zabit i ostavljali ih da umru jer je u oskudici hrane bilo teško hraniti usta koja ne doprinose (a doprinosom se gotovo isključivo smatrao fizički rad). Narodno predanje se prenosi vekovima tako da je i ova priča iz tog nekog davnog vremena. Poveo sin ostarelog oca da ga ostavi negde u divljini a otac mu kaže: “Ostavi me gde hoćeš, samo nemoj u onoj klisuri.” Pita sin: “Kakve veze ima koja je klisura?” “Ima, tu sam ja mog oca ostavio” Sin shvati da i njega isto čeka pa vrati oca kući i postavi ga… Čitaj više »
“Ostavio si im teške terete.”….koliko roditelja misli na svoju decu, koliko djedova misli na svoju unucad, koliko ljudi misli na svoje naslednike kada čine kojekakava sranja!!?
REAKCIJE NA TEKST (mogucnost razumjevanja)
Nekim citateljima software jednostavno nije kompatibilan sa ovim file-om. Drugima pak, software je zastareo, tako da moze obraditi file ali sa greskama. Ima i onih kojima pravi problem i stari procesor (greje se i blokira).
Sve u svemu dobra tema i zanimljiv tekst.
SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU !!!!!
Ovaj tekst nekako kazuje o ovome : Dobrocinstvo prema roditeljima = najbrzi put ka Allahovom zadovoljstvu i garancija dobrocinstva tvoje dijece prema tebi ! Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem nas je obavjestio da : “Oni su tvoj dzennet ili dzehenem“. Takodje je rekao: “Roditelj je srednja vrata dzenneta pa ako hoces, pusti ih a ako hoces sacuvaj ih!“ el Isra: “Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu robujete i da roditeljima dobrocinstvo cinite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: „Uh!“ – i ne podvikni na njih i obracaj im se rijecima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: „Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali“! Allah dželle šanuhu postavlja roditelje na mjesto odmah poslije sebe pa tako i duznosti i obaveze prama njima dolaze odmah nakon robovanja Njemu. “Ako tvoj roditelj uradi nešto… Čitaj više »
Ono što ljude veže za jednu zajednicu su jezik i običaji.Možemo govoriti stranim jezikom i sporazumjeti se,ali sigurno nećemo do kraja moći izraziti svoje JA koje u sebi pamti fore,”fazone” priče,predaje svojstvene našem podneblju. “Biblija kaže da je u Babelu Bog pomiješao jezik ljudima(jer su se pobunili protiv njega) kako ne bi razumjeli jedni druge . Zato su oni “prestali graditi grad” Babel te su se rasijali “po svoj zemlji. Jezik oblikuje čovjekov način poimanja i opisivanja svijeta koji ga okružuje. Tako se u različitim jezicima na različit način opisuju boje, mjere, smještaj u prostoru i smjer kretanja. Nije dovoljno samo znati riječi nekog stranog jezika nego treba razumjeti i način razmišljanja onih koji njime govore. Možemo zamisliti kolika je pomutnja nastala u Babelu nakon što je Bog ljudima pomiješao jezike. Nije ni čudo što graditelji Babilonske kule nisu bili u stanju dovršiti svoju građevinu.Nekad davno svi su ljudi živjeli… Čitaj više »
Kakvih zadrtih vucibatina ima na našim prostorima (vidi samo 90-te), raskid sa obiteljskim vjerovanjima i običajima u nekim slučajevima je odlična stvar. To se onda zove i civilizacijski napredak.
A sto kada netko unisti oporuku i sebi pokusava prisvojiti cijelokupno materijalno naslijedje, ne ostavljajuci ostalima nista pa ni fotografije sa zida, ostalima ostavlja samo uspomene??
Oduvek sam sumnjala da iza nicka SOA stoje uredjivaci portala. SOA je tu da “raspiri” diskusiju. Otuda mnostvo komentara SOA koji su kontradiktorni sto su primetili i drugi komentatori.
Da…npr. u mojoj kasabi je potomak partizana bio jedan od glavnih kad je trebalo rušiti spomenik istima.
Izgleda da nam dolazi na naplatu. Hvala autoru za tekst i odabir teme.
iskreno i istinito
Tko si Ti koji si napisao ovaj tekst? Da nosim kapu, bilo bi – kapa dolje! Ovako, bez kape, svaka čast. Nije Te progutala globalizacija koja, u rukavicama, onako podmuklo, čupa korijene, oduzima ime, nacionalnu pripadnost i vjeru, iliti – pretvara pojedince u zombije koji slušaju samo Velikoga Brata. Sve to u ime nekakvoga komoditeta: abortiraj, rastavi se, eutanaziraj, prezri, odbaci, a kad te zahvati osjećaj opustošenosti onda bježi u Svetu Meditaciju, bježi u Ništa jer i ti si ništa, jer i tebe samo što nisu bili abortirali, ali će te sigurno spratiti u dom za otpisane. Tamo ćeš biti Niškoristi, neproduktivna biljka koju nitko ne treba pa … vidiš… najpraktičnije je – eutanazirati, da ne trošiš državni proračun jer te ta država ne treba, ne poznaje, ti nisi njezin, jer si bezimeno i nepotrebno Ništa… Je li to život o kome si sanjao? A ja se sijećam kad je… Čitaj više »
Jako dobar članak, hvala Son!
Tuga me neka uhvatila..koliko je voćaka neobrano i koliko li ih propada pod neobranim plodom a imanja opustjela..O vrijednosnom aspektu tek ne mogu a da mi se ne place, cijeli sustav vrijednosti nestaje na ocigled
Son of Alerik, hvala !! Uživaš kad svi ne misle isto, he he, ali to je i bit svega ili da palim motorku .. ? 🙂
pa, son of alerik dopada mi se tvoj tekst, naime, ja sam jedan koji je silom prilika otisao sa svoje djedovine, ocevine il kako to nazvati, povremeno sam se vracao na pustu i zaraslu zemlju koja je vec prakticki postala suma, no prosle godine sam je odlucio iskrcit i za chuda, u toj sumi sam nasao par stabala oraha koji su nasljednici oraha koji je nekad rastao pored kuce. No, jos vece iznenadjenje mi je bila jabuka slatkica, koja se rascvjetala cim sam joj dao zraka sasjekavsi ostalo drvece oko nje, Jesenas sam ubrao oko pola tone jabuka i dobio izvrstan sok i pekmez, Inace jabuku je zasadio moj pradjed i ja kao djete je se sjecam kao ogromnog stabla koje me je hranilo par mjeseci u godini jer hrana u mojoj kuci nije bila nesto svakodnevno, Jesenas sam posadio nekoliko stabala jabuka i na proljece cu ukalemit slatkicu na… Čitaj više »
Sve je moguće , ja sam prodao kuću s apartmanima i bazenom od 200 m3 vode , kupio mali stan i komad zemlje cc3000 m2 zemlje uz more , nikad sretniji dok sjedim i uživam u miru . Posadio voćnjak pa netko će ga brati ako ne ja vjerovatno kćerka i unuka , sretno im bilo , Hvala !
Ja to stalno govorim.Narodi koji zaborave svoje KORENE brzo nestaju.Takvi narodi brzo gube svoj identitet ,tradiciju,običaje,kulturu i pismo.Brzo se stapaju sa drugim narodima.To je čest slučaj sa Srbima.Srbi su živeli u svim susednim zemljama i mešali se sa drugim narodima.Mnogi su Srbi bili promorani da menjaju svoju nacionalnost zbog opstanka a ima i primera kada su to radili bez primoravanja, kao što je to slučaj kod novonastale crnogorske nacije.Imamo primer mađarskog pesnika Šandora Petefija,koji se zvao Aleksandar Petrović i koji je rođen od oca Srbina Stevana Petrovića i majke Slovakinje, Marije Hruzove (to su podaci iz matične knjige u Kiškerešu).Zatim kada su Srbi iz Austrije 1750 g otišli u Rusiju i osnovali dve pokrajine Slaveno Serbijui Novo Serbiju,pretopili su se u Ruse itd.itd.