UZNEMIRUJUĆE – Odabir djece poput pasmina pasa – razgovor koji otkriva najmračniju stranu genetike

Razgovor koji je Tucker Carlson vodio s osnivačem tvrtke Nucleus otvorio je Pandorinu kutiju suvremene bioetike. Dok se svijet divi napretku genetike, malo tko postavlja pitanje imamo li zaista pravo birati osobine vlastite djece poput opreme u trgovini.

Osnivač Nucleusa bez dlake na jeziku priznaje da njegova tvrtka roditeljima nudi uvid u više od dvije tisuće čimbenika, uključujući inteligencijski kvocijent, visinu i sklonost kroničnim bolestima poput raka ili Alzheimerove bolesti. Tvrdi kako samo pružaju informacije, a odluka je na roditeljima.

Carlson je odmah prepoznao slon u sobi. To nije ništa drugo nego eugenika, samo zamotana u modernu tehnološku terminologiju. Osnivač pokušava izbjeći taj naziv, ali priznaje da roditelji doslovno biraju koji će embrij postati osoba.

Povijest nas uči da su eugeniku zagovarali najmračniji režimi dvadesetog stoljeća. Razlika je samo u metodama, ne u cilju. Tada su to bile prisilne sterilizacije, a danas je to fini izbor roditelja koji žele najbolje za svoju djecu.

Tko određuje što je najbolje? Osnivač tvrdi da je biologija moralno neutralna i da ne postoji univerzalno najbolje biološko svojstvo. No Carlson ga pogađa gdje najviše boli što ako svi bogati roditelji počnu birati iste osobine?

Odgovor je zastrašujuće jednostavan. Bogati već sada žele iste škole za svoju djecu, iste stilove života, iste karijere. Dati im moć biranja genetskih osobina znači stvoriti društvo u kojem je različitost genetski iskorijenjena.

Primjer Indije, gdje su zabranjeni pobačaji na temelju spola, pokazuje da ljudi ne biraju mudro. Kada su suočeni s izborom, mnogi biraju ono što društvena norma diktira, a ne ono što je etički ispravno.

Carlson postavlja ključno pitanje koje nitko u Silicijskoj dolini ne želi čuti postoji li išta što ova tvrtka ne bi napravila? Osnivač izbjegava izravan odgovor, skrivajući se iza filozofije i duhovnosti.

Problem je dublji od same tehnologije. Riječ je o tome tko ima moć odlučivati kakva će buduća generacija izgledati. U svijetu gdje središnje banke tiskaju novac bez kontrole, gdje korporacije kroje politiku, tko jamči da ta moć neće biti zloupotrijebljena?

Povijest genetskog testiranja pokazuje da je odabir spola već desetljećima uobičajena praksa. Ono što je nekad bilo nezamislivo danas je rutina. Granica se stalno pomiče, a društvo nema mehanizam da kaže dosta je.

Carlsonov je zaključak jasan. Tehnologija nije neizbježna. Ljudi donose odluke koje oblikuju tehnologiju, a ne obrnuto. Silicijska dolina voli prodavati priču o nezaustavljivom napretku jer ih to oslobađa moralne odgovornosti.

Najveća je ironija u tome što su najgore stvari uvijek one koje su na prvu izgledale najbolje. Benzodiazepini su čudo dok ne unište živote. Društvene mreže su revolucija dok ne unište obitelji. Genetski inženjering je napredak dok ne uništi ono što nas čini ljudima.

Osnivač Nucleusa priznaje da ne vjeruje kako embrij ima dušu jer priroda ionako odbacuje mnogo embrija. To je opasno klizavo tlo. Ako embrij nema dušu, gdje je granica? Kada duša ulazi u tijelo? O tim pitanjima znanost šuti.

Carlson je na kraju zahvalio sugovorniku na iskrenosti, ali ostavio je gorak okus. Mladi poduzetnik ima golemu moć koju, kako sam priznaje, ne razumije u potpunosti. Povijest nas uči da moć bez mudrosti uvijek vodi u katastrofu.

To nije napad na pojedince ili tvrtke. To je poziv na buđenje. Dok Europska unija i Sjedinjene Države guraju agende koje nisu u interesu vlastitih naroda, dok se globalno zagrijavanje koristi kao izgovor za kontrolu, tko pazi na one koji oblikuju samu bit ljudske budućnosti?

Potrebna je politička lustracija svih koji donose takve odluke bez demokratskog legitimiteta. Svaka veća odluka mora biti potvrđena referendumom. Narod ima pravo znati tko se i zašto igra Boga.

Dok čitavu priču gledamo iz perspektive nacionalnih interesa, jasno je da Hrvatska mora razvijati vlastitu znanstvenu autonomiju. Ne možemo prepustiti Silicijskoj dolini da odlučuje kakva će buduća generacija Hrvata izgledati.

Pitanje nije hoćemo li koristiti tehnologiju, nego tko je kontrolira i prema kojim se vrijednostima to čini. Ako izgubimo sposobnost postavljanja granica, izgubit ćemo i ono što nas čini ljudima.