fbpx

Zavičaj

Ficibajer - Almir Džanović

Čudan je i lijep osjećaj kada neku dragu osobu, koju niste vidjeli dugo, nenadano sretnete. Sličan je osjećaj i doći na neko mjesto iz djetinjstva nakon mnogo godina. Recimo, vidjeti školu u koju ste išli, a niste je vidjeli godinama.

Radost u nama izazove i kada nađemo neki crtež koji smo nacrtali ko zna kada, nešto što smo svojim krivudavim slovima zapisali dok smo bili dijete, ili bar mnogo mlađi nego sada. Ili nađemo igračku na koju smo već bili zaboravili. A meni je posebno drago kad nađem neku svoju pjesmu koju sam zagubio. Moram priznati da sam u tom smislu vrlo neodgovoran i da ih ima mnogo zagubljenih, ali to je druga priča.

Danas sam po Internetu tražio nešto drugo, i tako nabasah na svoju pjesmu koja je sačuvana na jednom lokalnom portalu. Potpuno sam bio zaboravio da ova pjesma i postoji. Vjerujem da mi je, kad sam je napisao, bila samo obična pjesma, ali novi susret s njom mi je bio kao susret s dragim prijateljem koga nisam odavno vidio. I odjednom na tu pjesmu gledam drugim očima – čini mi se ljepšom nego prije, jer da mi se nekada prije ovoliko dopadala, ne bih je sigurno zaboravio. Ali sad mi je divna, a svjestan sam da je to samo zato što sam je „poželio“ i vjerujem da će mi uskoro opet biti samo obična, kao i nekada.

Bilo kako bilo, ova pjesma me podsjetila na zavičaj, a zavičaj je neka čarolija koja čovjeka zna omađijati više nego najdraži hobi, više nego najzavodljivija žena. Na zavičaj se možeš i naljutiti, ali to ne može trajati dugo. Možeš ga izbjegavati, zaobilaziti, pokušavati zavoljeti neku drugu sredinu i njome zamijeniti zavičaj, ali sve to ostaje samo na pokušaju. Ma koliko ti tražio razloga i argumenata da se odmakneš od zavičaja, on ih uvijek nađe više da te privuče. Možeš otići gdje god hoćeš, ali zavičaj ne može otići iz tebe. I kada povjeruješ da si uspio otarasiti ga se, samo u nekom trenutku, zbog banalne sitnice, osjetiš kao on iz tebe izbije kao vulkan i uništi sve one prepreke koje si između njega i sebe postavljao.  Zato – manite se Sizifova posla, i ne pokušajte izagnati zavičaj iz sebe, to nikome nije pošlo za rukom, ma kako se pretvarao da jest. Ne bježite od njega i ne krijete se, jer taj će vas uvijek naći, ako vas već ne namami da vi tražite njega.

Evo na kraju i nađene zavičajne pjesme koja je „kriva“ za ovaj tekst:

 

VAPAJ MAJKE

Napustila djeca majku,
a ona ih željno čeka
u daljinu gledajući,
da se vrate iz daleka.

Nema djece na vidiku.
Tek ponekad neko svrati
s majkom na tren zagrli se,
progovori, pa se vrati.

Ipak, nada majku drži,
(Samo nada, drugo ništa!),
da će jednom djeca doći
i ostati kraj ognjišta.

Jer bez djece – ko je majka?!
Niko! Ništa! Tek praznina!
„Vratite se, djeco moja!“,
vapi majka – Posavina.

2 1 vote
Ocijenite članak
Sviđa li vam se Logično? Ako niste već lajkali, učinite sada: ❤
Pretplati se
Obavijest
guest
17 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
otpisani
Gost
otpisani
3 godine prije

Još prije genetske intervencije, dok su nas stvarali od nekih ranije stvorenih čovjekolikih primata, stanište je bilo životno važno.
Kada pogledamo svijet, sva gostoljubiva područja (voda, plodna zemlja, šume) su nastanjena raznim bićima sa kojima dijelimo teritorij i naravno, postali smo dominantni.
Lijepe osjećaje koje imamo u vezi sa zavičajem možemo zahvaliti instinktu naših predaka kojima je stanište osiguravalo život i za kojega su se međusobno borili, jer svaki uljez bi značio manje hrane za već nastanjene.
Kako vidimo kod ljudi nakon toliko tisućlijeća od svog nastanka i borbe za očuvanje i proširenje svog teritorija (zavičaja) doživjeli smo -globalizaciju, gdje vladari nekih mnogoljudnih naroda raznim smicalicama i ratovima zauzimaju tuđe zavičaje sa namjerom da im otmu životno važna prirodna bogatstva i istovremeno ih porobe i natjeraju na napuštanje svojih “ognjišta”.
Paradoks je u tome da se ugroženi i opljačkani više ne bore za očuvanje svog teritorija, već djeluju poput ovaca i pristaju na zatvaranje u torove gdje nema zelene trave i svježih potoka, gdje će pod vedrim nebom živjeti na sjenu i zagađenoj vodi.

Alerik
Gost
Alerik
3 godine prije

Mora postojati razlog radi kojega smo rođeni baš na tom i tom mjestu, a ne negdje drugdje. Jer…nismo maslačak kojeg je vjetar nanio, nismo sjemenka koju je ptica ispustila u letu. Od dvoje smo. Bilo ljubavi u činu sjedinjenja tih dvoje ili ne, na staničnoj razini je bilo prepoznavanja i odluke da se jedna spoji s drugom i počnu s djelidbom.
Tu smo s razlogom. Bio nam on jasan ili ne. Zavičaj je trajniji od nas prolaznih. ako i odemo drugdje, ne vratimo li se s bogatstvom (znanja, iskustva) skupljenih po svijetu, u smrti ćemo ostati dužni zavičaju.Najljepše pjesme o rodnom kraju pišu oni koji su otišli i koji ga gledaju iz daljine. Tugu i melankoniju smjenjuju preuveličavanja, to se pjesnici pokušavaju iskupjeti za grijeh iseljenja, zbog napuštanja svojega, zamjene za tuđe.
Velika Brankica Bečejac bi rekla “Ich bin so wenig von hier wie von dort”

Alerik
Gost
Alerik
3 godine prije
Reply to  Alerik

Jednu od najljepših pjesama o domovini iz vizure iseljeništva je ona Dobriše Cesarića i kad jednom dođete u Pariz, čim vidite Seinu, na pamet će vam pasti ova pjesma, kao i Goran Bregović, Darko Rundek. Evo pjesme
Trubač sa Seine (Matoš u Parizu) – Dobriša Cesarić

Moja je soba tako jadno mala
ja ne bih u njoj izdržati mogo
da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. sudbini velim: hvala,
jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
i moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
al vlažna blagost sja u mome oku:
ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
sa keja mjesto Seine čujem savu,
i Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena –
ne čuje, majko, niko tvoju riječ!
šumori, diše more, teče Drava,
a između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
koliko puta tuga me je srela
u vrevi Etoilea, Ssaint-Michaela!
O bože moj, tu treba biti jak!
u tome svjetlu još me više boli
rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
slobodnu dušu, ali ja sam sin,
a mojoj majci sve su rjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? samo jezik svoj
u koji život svoga srca spremam

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenom mnoštvu
daleko negdje stičem sebi ime.
i muku mučim samca dezertera,
što zabranjenu domovinu sanja
na hartiji, u potezima pera.

Pero…ta mala, ta obična stvar,
a kako živa, kako puna snage!
kad iz njeg teče novih riječi čar,
omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru,
što pod njmi niče, smije se i plače,
i sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino
ti moja bajko, ti moja davnino!
ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
bogatiji no kraljevi ga daju,
i sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
ja neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
a kada umor svlada duše lijene,
na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Šta mi je plaća? mržnja gmizavaca,
što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?
https://www.youtube.com/watch?v=U-QAaCqxgCw

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije

Zavičaj jest jedna od čovjekovih identifikacijskih karakteristika, no radi se o privremenoj materijalnoj karakteristici, koja nema apsolutnu vrijednost, te se stoga ne može smatrati temeljnom. Uostalom, zavičaj u materijalnom svijetu je samo refleksija koja je modelirana prema originalu, koja podsjeća na original, na pravi, duhovni zavičaj, onaj koji ima apsolutnu vrijednost i to je onda ono što se može smatrati temeljnim.
Čovjek koji živi u materijalnoj iluziji pravi pogrešku kada se previše veže za privremene vrijednosti poput materijalnog zavičaja, što ga sputava u duhovnom napretku. To je problem desničara i ekstremnih desničara. S druge strane se nalaze ljevičari i ekstremni ljevičari, koji se opet premalo vežu za taj zavičaj, supstituirajući ga za neki drugi, recimo, globalni zavičaj, iako su oba navedena zavičaja opet materijalni, te tako nisu temeljni. Pogreška obje strane je dakle prevelika vezanost za materijalne zavičaje, a premala veza s istinskim duhovnim zavičajem, koji je temeljni, apsolutan, te na taj način zajednički i jednima i drugima.
Tako onda izgleda efekt materijalne iluzije, gdje ljudi trče za pogrešnim vrijednostima, zbog nepoznavanja vlastitog istinskog identiteta, te se onda vežu uz specifičnosti materijalnog svijeta, poput lokalnog ili globalnog zavičaja. Ključ rješenja njihovog internog sukoba i međusobnih sukoba drže vjerodostojne religije, čija sveta učenja imaju ispravno shvaćanje ljudskog identiteta i moralno-etičkih vrijednosti, pogodnih za idealan način života na Zemlji. To su ispravni putevi prema osvještavanju čovjeka, odnosno višim nivoima duhovnosti i svjesnosti, odnosno prema Bogu.

Alerik
Gost
Alerik
3 godine prije
Reply to  Hari1

Hari, nema te ljepote koju ti nećeš upropastiti s duhovnim piz.arijama.

otpisani
Gost
otpisani
3 godine prije
Reply to  Hari1

Hari1
Kako vidim i “desničari” i “ljevičari” (po tebi) zaglibiše u krajnjim suprotnostima materijalne iluzije, ali opet, za “ljevičare”kažeš da se premalo vežu za svoj zavičaj a vežu se za neki novi zavičaj (?)

Dakle oni treći (“duhovno osviješteni”) mogli bi se zvati “srednjičari”, kojima je svejedno da li su u “toru ili na zelenoj livadi” bitno da im je iluzija blaženog ništavila u glavi i da im nitko to ne remeti osim u vrijeme obroka, koji im naravno, treba biti donešen ??

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije
Reply to  otpisani

otpisani,
potrebno je postići zlatnu sredinu. Bez desne devijacije nema lijeve, pravi centar je idealna kombinacija desnog i lijevog, desnog u smislu provođenja vjerodostojnog shvaćanja tradicije i staroga, lijevog u smislu vjerodostojnog prihvaćanja progresa i novoga. Religija je opći etalon vjerodostojnosti, prema kojem se ravnaju desni i lijevi u idealnom slučaju. Sve ostalo je korupcija. Danas ljevica odbacuje ovaj etalon, desnica se njime ne ravna, a središnjica ga nedovoljno razumije (nedostatak božanske inspiracije religioznih autoriteta zbog njihovog niskog nivoa duhovnosti), te kao rezultat imamo ovakvo stanje opće degradacije, stanje izgubljenosti u iluziji, stanje zalutalih ovčica.

Alerik,
samo ispravna duhovnost može riješiti frustracije koje te tište. Treba pronaći (apsolutnu) ljepotu koju ti ne može netko drugi svojim komentarom uništiti. Kad budeš mogao vidjeti pravu (božansku) ljepotu, znati ćeš da je ona neuništiva, na njoj se lomi sam zub vremena, a kamoli zubići ljudskog neznanja i taštine.

otpisani
Gost
otpisani
3 godine prije
Reply to  Hari1

Potrebno je držati se sredine… slažem se.
… ali zar ti nisi nikad preispitao svoj stav i poziciju? Pa, ti si toliko ekstremno zabrazdio u duhovnost da se to ni u kom slučaju ne može nazvati “zlatnom sredinom” . To se komotno može usporediti sa ekstremno lijevim ili desnim, sa time da tvoje teze teže prema gore (u nebesa). Najgore je to što ni sam nisi siguran u to što reklamiraš (moje mišljenje). Ako stvarno vjeruješ u to što govoriš, riskiraš da ti život proteče uzalud.

Predlažem da ovdje na zemlji proživiš život otvoren za sve opcije negdje pri “sredini”, držeći se glavnih Božjih zapovjedi, onih koje ti odgovaraju kako bi mogao ostati u centru a kada se približi smrtna ura, učini ono što će ti tada biti potrebno. Ako je vjerovati religiji Bog će k sebi primiti sve duše koje nisu griješile za života.

Čak i ne moraš biti religijozan kako ne bi griješio – jednostavno, poštuj prirodu i njene zakonitosti, učini sve drugima kako bi htio da i drugi tebi čine i ne učini ništa drugome što ne bi želio da ti drugi učini).

Prema tome, mislim da je nepotrebno za svog života upropastiti svoju Bogom danu produktivnost (ipak glavna zadaća je održati i produžiti materijalni život dok ti je duša u tijelu). Dakle, sve u svoje vrijeme, slažeš se ?

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije
Reply to  otpisani

otpisani,
uzaludan život bi bio onaj koji prođe gotovo bez postizanja ikakve relevantne duhovne spoznaje. To je analogija školskoj jedinici. Ovo što predlažeš je negdje u rangu dvojke. Tko želi biti odlikaš ili čak više od toga, mora se dobro potruditi. Vrhunski život je život duhovno samospoznate osobe.

otpisani
Gost
otpisani
3 godine prije
Reply to  Hari1

OK, daj si malo truda pa mi (nam) opiši i obrazloži u čemu bi se mogao očitovati “vrhunski život” duhovno samospoznate osobe, kako izgleda takav život??
Nadam se da si ti duhovno samospoznat pa ti neće biti teško opisati kako ti proživljavaš svoj život i koje su to aktivnosti i osjećaji koji te diferenciraju od npr, mene?

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije
Reply to  otpisani

otpisani,
primjere kako izgleda takav život imaš u opisima raznih duhovnih učitelja koji su imali takva iskustva. Onaj tko to postigne često i sam postane takav učitelj. Radi se o spoznaji transcendentalne vječnosti, znanja i blaženstva, o svjesnoj spoznaji potpune ispunjenosti istima. Isus je također takva osoba i zato nije imao problema žrtvovati se za boljitak kršćana (u užem smislu) i čovječanstva (u širem smislu).

Ja očigledno nisam samospoznata osoba, inače ne bih provodio vrijeme pišući po internetskim forumima koji se bave banalnim materijalnim temama.

otpisani
Gost
otpisani
3 godine prije
Reply to  Hari1

Hari1
Koliko sam shvatio, razlike između tvog i mog života u materijalnom smislu nema. Razlika je samo u obimu, intenzitetu i vrsti obmane.
Pripadam kršćanstvu, išao sam i na vjeronauk kao dijete, ali iskreno, već jako dugo mi ta “priča” oko Isusa ne “drži vodu” zato što mi nikada nije bilo jasno kako je to on svojom smrću i uskrsnućem spasio svijet i onima koji vjeruju u njega otvorio put u kraljevstvo nebesko, drugo, uopće nama zapisa o njegovom djelovanju, životu, postupku protiv njega i njegovom smaknuću u vrijeme kada se to zaista trebalo događati ? Mislim da kada bi on stvarno bio povijesna ličnost tih, u bibliji opisanih kvaliteta, itekako bi bio zapažen i opisan u starim zapisima onoga vremena, jer se na tim prostorima i u ono vrijeme nađu zapisi o puno beznačajnijim osobama ?

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije
Reply to  otpisani

otpisani,
Isus je za vrijeme boravka u materijalnom svijetu izložio učenje koje ima cilj spasiti ljude od propasti u iluziji, odnosno stanju neznanja i korupcije u materijalnom svijetu. Pravilno shvaćanje i primjena učenja u praktičnom životu dovodi osobu u stanje duhovne čistoće (čista vjera) i bliskosti Isusu, kao jednom od duhovnih apsoluta. Takva osoba nakon smrti odlazi u Kraljevstvo nebesko u područje koje mu je Isus pripremio, dakle u područje za koje je dostojan prema nivou vlastite postignute duhovnosti. Smrt (tijela) na križu i uskrsnuće (duše) simboliziraju ove događaje.

Što se tiče zapisa, NZ je najvjerodostojniji (iz prve ruke), bez obzira na minorne varijacije u prijevodima ili prijepisima. Sve ostalo ovisi o ljudima i politici onog vremena, te o ljudima i politici kasnijih vremena, jer je poznato da postoji manipulacija povijesnim činjenicama, osobito od vremena jačanja moći globalista, kojima je jedan od ciljeva uništiti vjerodostojnost bilo kakve relevantne religije, kako bi mogli lakše vladati korumpiranim osobama i kontrolirati razvoj globalnih događaja. Kvaliteta samog učenja u smislu uvida u prirodu stvarnosti je dovoljan dokaz vjerodostojnosti sadržaja, tako da dodatni dokazi o spominjanju takve osobe uopće nisu potrebni, odnosno nisu relevantni u smislu sadržaja.

otpisani
Gost
otpisani
3 godine prije
Reply to  Hari1

Hari1
Iskreno, očekivao sam više.
Još uvijek nema neke logike i smisla… bojim se da neću nikada dobiti jasan i prihvatljiv odgovor.

Slažem se da ni 2 tisućljeća ljudima nije bilo dovoljno da se izdignu na viši nivo i to je još jedan dokaz više, da je uloga Isusa u povijesti, čak i kršćanskih naroda bila beznačajna ili minorna u smislu obogaćenja ljudske duše ili pameti. Gledano daleko u prošlost pa do danas, upravo oni koji su nosili raspelo oko vrata ili u džepu, činili su najgora i masovna zvijerstva nad ljudima druge vjere pa čak i na onima iste ili slične vjere.
Moj je zaključak; bio on stvarno povijesna ličnost, ili samo obmana, njegova misija nije postigla cilj i nikada neće, barem ne onako kako ljudima tumači i nalaže vjera.

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije
Reply to  otpisani

otpisani,
čovjek je aktivni sudionik te priče svojim odlukama (slobodna volja). Koliko se on odluči potruditi oko prihvaćanja i shvaćanja tog učenja, toliko će napredovati. Napredovanje ne ide nasilu, ono mora biti iskreno i istinsko. Samo zato što netko nosi raspelo i naziva se vjernikom ne znači nužno da je bitno napredovao. Oni koji čine zločine su redom slabi ili korumpirani vjernici i nevjernici.

Čovjek bez takvog učenja nema nikakve šanse izvući se iz stanja korupcije ili iz materijalnog svijeta jer ne zna kako, niti može “slučajno” doći do takvog znanja. Bez toga on s vremenom degradira na nivo životinje ili zvijeri, sebičnog predatora na vrhu prehrambenog lanca, vuka koji vreba na stado (poput današnjih globalista).

Drugi razlozi lošeg stanja u društvu su izrazita nepogodnost današnjeg doba za duhovno napredovanje (živimo u najlošijem od 4 doba unutar jednog ciklusa). Treba uzeti u obzir da je svakog novorođenog čovjeka potrebno poučiti takvom učenju, ali mnogi to danas ne rade, niti se nešto oko toga brinu, niti su sami kvalitetni vjernici. Samo kvalificirana učenja su relevantna, sve ostalo sadrži brojne greške u shvaćanju i time pridonosi korupciji.

Isus je vječan duhovni apsolut pa je njegov cilj već postignut od kada On postoji, a to je oduvijek. Dakle, nema trenutka ili situacije u kojoj njegov cilj nije postignut. Isto vrijedi za ljude, kao svjesne duhovne jedinke (duše). I naš je cilj već postignut od kada mi postojimo, a to je oduvijek. Isto vrijedi za Boga. Njegov cilj je već postignut od kada On postoji, a to je oduvijek. No to u ovom stanju iluzije ne razumijemo i ne možemo spoznati, pa zato lutamo poput izgubljenih ovčica, poput gusaka u magli. Izlaz iz takvog stanja objavljen je u obliku kvalificiranih učenja. Ako želimo izaći iz tog stanja, na nama je prihvatiti učenje, primijeniti ga i napredovati u duhovnom uzdizanju koje proizlazi iz navedenoga. U suprotnom ostajemo u stanju iluzije ili padamo još dublje u nju.

HEKPCT
Gost
HEKPCT
3 godine prije

Ja se potpuno prepozno u ovom tekstu.

Ive
Gost
Ive
3 godine prije

Mene je kao Hrvata iz mog zavicaja otijero HDZ

POVEZANE VIJESTI

Izbornik