Sava

Nije lako pisati o rijeci Savi. To ti je kao pisati o nekome najrođenijem, gdje trebaš birati riječi i paziti da ne pretjeraš ni u pohvalama ni u pokudama; da kažeš sve bitno, a da ne kažeš nešto suvišno.

Da navedeš sve dobre osobine rijeke, ali i njene prekršaje i podmuklosti. Da sve što je potrebno kažeš, ispričaš, tako da na kraju svima bude jasno zašto tu rijeku, baš takvu kakva je, sa svim njenim dobrim i lošim stranama, toliko voliš i zašto je ona dio tebe, tvog identiteta, načina razmišljanja, životne filozofije i stila življenja. Pisati i pričati o Savi, znači pričati o ljudima iz njene blizine. O sebi. I tu priču će lako razumjeti svi Posavci, ali i ljudi koji žive pored drugih rijeka, pa i oni kojima nedostaje upravo takav život.

Sava je velika i značajna rijeka. Ako je promatramo kao granicu, ona je, u ovom trenutku, prvo ona vidljiva granica između dvije države, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Granica je i Europske Unije i granica je Balkanskog poluotoka. Granica je između Južne i Srednje Europe. Ona je granica koja dijeli i koja spaja ljude. Koja ih udaljuje, ali i približava. Koja priječi ljude da povezuju njene obale, ali ih i mami da to čine. Da, Sava je velika i značajna granica.

Sava je rijeka koja je sinonim za opasnost. Ubojica. Uništavač ljetine koja je iščekivana s puno nade. Rušitelj domova koji su građeni s puno truda i znoja. Groblje mnogih čamaca i lađa; drveća i cijelih njiva; divljih i domaćih životinja i, naravno, ljudi.

Ali Sava je i sreća. Svojom ribom nahranila je mnogo gladnih usta. Njenom maticom prevezli su brodovi mnogo tereta i pomogli ljudima. Mnoga ljeta su se ljudi osvježavali u vodama Save i mnogi su naučili plivati u njenim vodama. Mnogi su se spasili preplivavajući Savu, nalazeći slobodu iza njenog vodenog zaštitnog pojasa.
Sava je kao ljudsko biće. Ima dušu, ćud, različita raspoloženja. Nekada je brza, puna snage, bučna i neobuzdana, a nekada lijena, tiha, slaba. Zna biti tako blagodarna, ali i tako osvetoljubiva. Zna se lijepo obući i okititi zelenim vrbama ljeti, ili bijelim od snijega zimi. Zna obale ukrasiti bujnom travom ili debelim pokrivačem snijega, a nekada se sasvim sakriti ispod debelog sloja leda. Nekada se ukrasi jatima ptica na vodi, a nekada su one istovremeno u zraku iznad rijeke, dok se drugo jato ogleda u njenim dubinama. Ako joj se suprotstavljaš, ako joj staješ na put, već si unaprijed izgubio bitku. Ali ako se sprijateljiš s njenom maticom, moći ćeš brda pomjerati, jer „tiha voda brijege nosi“. Onaj tko voli Savu, sretan je, a onaj tko je ne voli, nesretan je. Oni koje Sava voli, najsretniji su. Oni su sretni i u stihovima, kao na primjer ovima:

„Posavina Semberiju ljubi,
a obje ih zagrlila Sava.
S visine ih Majevica gleda
i tu ljubav zdušno podržava.“

A ja sam sretan što volim Savu i što mislim da i ona voli mene. Tek obostrana ljubav je prava. Zato sam joj i napisao ovu pjesmu. Sava zaslužuje da joj se napiše pjesma, jer ljubav je najljepša u pjesmama:

SAVA

Vijuga mi kroz djetinjstvo,
krivuda kroz moje snove,
rijeka Sava, mirna, blaga,
i k sebi me stalno zove.

Ušla je u moje misli,
ne znam kako, niti kada.
Ušla mi u srce, dušu,
cijelim bićem mojim vlada.

Sad kroz život putujemo
svuda skupa Sava i ja.
Od izvora pa do ušća,
među nama – harmonija.

Ivo Kobaš

Neka Sava i dalje teče i živi, jer rijeke žive tako što teku. Neka i dalje bude takva kakva je, jer samo kao takva će nam biti putokaz. Upućivat će nas i podsjećati kako se svoje korito može povremeno i privremeno napustiti, ali se u njega uvijek treba vratiti.

---

Zahvaljujemo se našem prijatelju i fotografu Almiru Džanoviću, koji je nesebično ustupio svoje prekrasne fotografije.