Imena četiriju mora motivirana nazivima za boje

Dio imenoslovlja (onomastike) koji se bavi imenima oceana, mora, morskih tjesnaca, zaljeva, jezera, rijeka, potoka, izvora, ušća, bara, močvara, ritova, ribnjaka… naziva se hidronomastika. Ovdje ćemo se osvrnuti samo na imena morā koja su motivirana nazivima za boje, poglavito na ona u kojih se imena povezuju sa stranama svijeta (jug, sjever, zapad).

Na površini Zemlje postoji devedesetak mora: Alboransko m., Amundsenovo m., Andamansko m., Arafursko m., Arapsko m., Argentinsko m., Azovsko m., Baffinovo m., Balearsko m., Baltičko m., Bandsko m., Barentsovo m., Beaufortovo m., Beringovo m., Bijelo m., Billingshausenovo m., Bismarckovo m., Bohajsko m., Botnijsko m., Burmansko m., Celebesko m., Ceramsko m., Cortesovo m., Crno m., Crveno m., Čileansko m., Čukotsko m., Davisovo m., D’Urvielleovo m., Egejsko m., Filipinsko m., Floresko m., Grenlandsko m., Halmahersko m., Hebridsko m., Irmingerovo m., Irsko m., Istočnokinesko m., Istočnosibirsko m., Jadransko m., Japansko m., Javansko m., Jonsko m., Južnokinesko m., Kamotesko m., Karinsko m., Karipsko m., Karsko m., Keltsko m., Kooperacijsko m., Koraljno m., Koro m., Kretsko m., Labradorsko m., Lakadivsko m., Laptevsko m., Lazerovo m., Levantsko m., Ligursko m., Lincolnovo m., Mawsonovo m., Melvilleovo m., Mindanaosko m., Molučko m., More kozmonauta, More kralja Haakona VII., More princa Gustava Adolfa, Mramorno m., Mirtilovo m., Norveško m., Novigradsko m., Ohotsko m., pov. Panonsko m., Pečorsko m., Riiser-Larsenovo m., Rossovo m., Salomonsko m., Sargaško m., Savu m., Sibujansko m., Sjeverno m., Sjeverno ledeno m., Solomonsko m., Somovo m., Sredozemno m., Sulusko m., Škotsko m., Tasmanovo m., Timorsko m., Tirensko m., Tračko m, Unutarnje Seto m., Vendelsovo m., Weddellovo m., Visajansko m., Žuto m.

Unutarnja mora, jezera: Aralsko j., Bajkalsko j., Balhaško j., Čad, Galilejsko j., Kaspijsko j., Mrtvo m., Saltonsko j., Titicaca, Velika jezera (Superior, Michigen, Ontario, Huron, Erie).

More je slana akumulacija vode koja je izravno ili neizravno povezana s jednim od pet oceana: Antarktički (Južni) o., Arktički (Sjeverni) o., Atlantski o. (Atlantik), Indijski o. i Tihi o. (Pacifik). Mora mogu biti sredozemna (između kontinenata), rubna (uz rubove kontinenata), unutarnja (u okviru kontinenta) i zatvorena (jezerske akumulacije). Iako postoje morske struje u morima i oceanima morska voda naizgled ne teče. Netečenje je obilježje i jezerskih akumulacija pa je ovdje u popisu i jezero Mramorno more kojemu je to službeno ime. Kaspijsko jezero i još neka veća jezera (Aralsko, Bajkalsko, Galilejsko, Saltonsko…) ponekad se nazivaju morima iako nemaju kontakt s oceanom ili nekim morem. To je zato što je izvorno značenje riječi more ‘golema vodena akumulacija’.

Drevna indoeuropska riječ *mori ‘more’ ima danas ekvivalente u brojnim jezicima što upućuje na njeno zajedničko podrijetlo i na činjenicu da su u prošlosti mnogi narodi boravili blizu nekoga velikoga mora, vjerojatno Crnoga mora, na svojem selidbenom putu s jugoistoka na zapad. U svim slavenskim jezicima postoji riječ u značenju ‘more’: npr. prasl. mor’e, stsl. mor’e i more, hrv. more, slv. mộrje, češ. moře, luž. mor’o, polj. morze, slč. more, srp. more, cg. more, bug. moré, mak. more, rus. móre, ukr. móre, brus. móra… Isto tako i u svim romanskim jezicima: lat. mare, tal. mare, sard. mare, rum. mare, furl. mar, prov. mar, kat. mar, šp. mar, port. mar, retorom. mer, fr. mer, veljot. mur… U manjega broja jezika riječ s korijenskim morfemom /mor/, /mar/ i /mir/ znači ‘jezero’, ‘zaljev’, ‘močvarno područje’, ‘morska obala’…

Imena mora su većinom motivirana zemljopisnim položajem, a njih nekoliko pak nazivima za boje. Žuto more (kin. Huang hai, kor. Hwanghae) je dobilo ime po žućkastoj boji vode koju donosi Žuta rijeka (Huang ho, 5.464 km) koja utječe u to more. Žuto more je sjeverno rubno more Istočnokineskoga mora.

Ime Bijeloga, Crnoga i Crvenoga mora motivirano je nazivima za boje (bijela, crna i crvena) kojima su neki drevni narodi označavali strane svijeta. Dakle, ime tih mora nije motivirano bojom vode nego nazivom za stranu svijeta.

Antički narodi su strane svijeta označavali bojama pa su tako crnom bojom označavali sjever, bijelom – zapad, crvenom – jug i plavom, odnosno zelenom – istok. Označavanje strana svijeta bojama bilo je poznato u prednjoj i srednjoj Aziji sve do Indije na istok, zatim u južnoj Europi i sjevernoj Africi. U tom dijelu svijeta bila su i tri velika mora, Crno, Crveno i Sredozemno, koja su npr. antički narodi Male Azije imenovali prema stranama svijeta pa im je Crno more bilo na sjeveru, Crveno na jugu, a Sredozemno na zapadu. Od naroda prednje Azije to su: Asirci, Hajki, Harahuaiti, Hetiti, Huriti, Luvijci, Medijci, Palajci, Parsi i dr. koji su zaslužni za takvo imenovanje. Kad su Turci osvojili maloazijski poluotok (13. st.), preuzeli su od domicilnoga stanovništva imenovanje mora nazivima za boje pa su sjeverno more nazvali Karadeniz (tur. kara – ‘crn’, deniz – ‘more’), dakle Crno more, zapadno su nazvali Akdeniz… (tur. ak – ‘bijel’), dakle Bijelo (Sredozemno) more, a južno Kızıldeniz (tur. kızıl – ‘crven’), dakle Crveno more. Jedino je Turcima Crno more na sjeveru, ostalima je na zapadu (Armenci, Gruzijci, Azeri…), na jugu (Abhazi, Oseti, Rusi, Ukrajinci…) ili na istoku (Rumunji, Gagauzi, Moldavci, Bugari…). Ni Turcima, kojima je Crno more na sjeveru, motivacija crnom bojom za  Karadeniz nije jasna kao ni motivacija bijelom bojom za Akdeniz i crvenom za Kızıldeniz. Turci su jedini narod koji je Sredozemno more nazvao hidronimom Akdeniz jer im je to more na zapadu, dakle Bijelo more. Za Egejsko more, koje se nalazi zapadno od Turske, Turci su grčko ime toga mora (Aigaíon pélagos, Aıγαίον πέλαγος) prilagodili sustavu svojega jezika (Ege denizi ili Adalar denizi). Bugari i Makedonci, kojima je Egejsko more na jugu, nazvali su to more Bijelo more (bug. Bjálo moré, Бялo мope), odnosno mak. Bélo moré (Бeлo мope), iako se ono ne nalazi zapadno nego južno od njihovih država. To je zato što su motivaciju imena toga mora još u doba naseljavanja prostora jugoistočne Europe bugarska i makedonska plemena preuzela od maloazijskih priegejskih Grka kojima je to more bilo na zapadu.

Između poluotokā Kole i Kanina na sjeverozapadu Rusije nalazi se također Bijelo more (rus. Béloe móre, fin. Vienanmeri, lit. Dvina moru, tal. Mar Bianco, šp. Mar Blanco, slv. Belo morje, češ. Bílé moře, polj. Morze Białe, brus. Belae mora, engl. White Sea, njem. Weisses Meer, fr. Mer blanche, rum. Marea Albă, tur. Beyazdeniz…) koje je zapravo prostrani južni zaljev Barentsova mora. Budući da je to more južno od Barentsova s kojim je povezano, očekivali bismo oznaku crveno za jug. U doba carske Rusije na obali toga mora postojala je luka Holmogory iz koje su u doba kad more nije bilo zaleđeno isplovljavali trgovački brodovi prema Škotskoj i Norveškoj, te prema Danskoj i Engleskoj nakon 1533. god. kad je bila izgrađena luka na južnoj obali toga mora. Uglavnom se je trgovalo ribom i krznima. U odnosu na zemljopisni položaj grada Novgoroda ta je luka bila zapadno pozicionirana, točnije sjeverozapadno od toga važnoga ruskoga trgovačkoga središta pa je tako nastalo ime toga mora, dakle motivirano je bijelom bojom kao oznakom za zapad. Ime toga mora je potvrđeno u jednoj kronici iz 11. stoljeća. To je more u prošlosti imalo nekoliko imena (Mirno, Solovecko, Studeno…). Kad je utemeljen Petrograd 1703. god., trgovina je preusmjerena na Baltičko more, ali je Bijelomu moru ostalo ime. U literaturi se mogu pronaći različita domišljanja, ponekad i maštovita, o motivaciji imena Bijeloga mora. Tako npr. na jednom internetskom tekstu piše da je to sjeverno more dobilo ime prema tomu što je više od pola godine zaleđeno. Budući da je to more pola godine bez leda, što omogućuje plovidbu trgovačkim brodovima, nastanak imena se ne može vezati za led i njegovu sivkastu boju. Ta hidrološka pretpostavka nastanka imena nije uvjerljiva. Postoji i domišljanje da je more dobilo ime zbog odraza neba na morskoj površini. Kad je oblačno, toga odsjaja nema. Kad je more zaleđeno, takva motivacija još manje dolazi u obzir. Na jednom mjestu ja čak navedeno da je ime toga mora motivirano bijelom, božanskom bojom. Zaključno, Bijelomu moru ime su dali novgorodski trgovci, koji su se, prateći svoje karavane, orijentirali prema zapadu, mjestu zalasku sunca.

Crno more je golema akumulacija vode smještena između Azije i Europe. U dalekoj prošlosti u doba postojanja Panonskoga mora Crno more je bilo upola manje. Ime tomu moru su dali drevni narodi prednje Azije i Bliskoga istoka kojima je to more bilo na sjeveru. Brojni narodi diljem svijeta preveli su engleski pridjev black (Black Sea) pridjevom u značenju ‘crn’ izgubivši izvorno značenje ‘sjeverno more’ (hrv. Crno more, slv. Črno morje, češ. Černé moře, slč. Čierne more, polj. Morze Czarne, bug. Černo more, brus. Čornae mora, ukr. Čorne more, rus. Čërnoe more, abh. Amšin Eića, tur. Karadeniz, gruz. Shavi zghva, laz. Ucha Zuğa, tal. Mar Nero, kat. Mar Negra, šp. Mar Negro, rum. Marea Neagră, fr. Mer Noire, njem. Schwarzes Meer…).

Ostaje nam prihvatiti prethodno izneseno stajalište da je Crno more dobilo ime zato što je pozicionirano sjeverno od drevnih maloazijskih i bliskoistočnih naroda. Nemamo podatak kako su to more nazivali Hetiti i Huriti kojima je bilo na sjeveru. Bez obzira na to u literaturi je općeprihvaćeno da je ime za Crno more nastalo u Perziji iako je to more u odnosu na zemljopisni položaj obitavališta Parsa  sjeverozapadno, a ne sjeverno od njih. U perzijskom jeziku postoje riječi koje znače ono što je crno (tamno), npr. axšaina – ‘tamne boje’, avestan axšaēna – ‘tamno obojena’, u stperz. axšaina – ‘tirkizne boje’, u srednjoperzijskom axšēn (xašēn) – ‘plav’, u novoperzijskom xašīn – ‘plav, modar’, te u osetskom œxsīn – ‘tamnosiv’. Grci su pridjev áxenos, kad je o Crnom moru riječ, promijenili u áxeinos i dobili ime Póntos Áxeinos – ‘Negostoljubivo more’. Pindar je ime toga mora zabilježio ne samo kao Póntos Áxenios nego i kao Póntos Eúxeinos – ‘Gostoljubivo more’. Takva motivacija je plod pogreške zbog nejasne motivacije i postojanja sličnih riječi jer Grcima Crno more nije bilo na sjeveru nego na sjeveroistoku. Strabon je u svojoj Geografiji za to more napisao da ga Grci najčešće nazivaju samo izrazom Póntos – ‘More’. Nadalje, Strabon je obrazlagao izraze negostoljubivo i gostoljubivo more  tako da mu je to more bilo negostoljubivo dok Grci nisu kolonizirali crnomorske obale, potom je bilo gostoljubivo. To dovoljno govori o Strabonovoj proizvoljnosti u objašnjavanju motivacije nastanka imena toga mora. U Velikom Bundahišnu, srednjoperzijskom zoroastrijskom spisu, Crno more se zove Siyābun. Nadalje, u Hudud-al-‘Alamu, perzijskoj zemljopisnoj knjizi iz 10. st., Crno more se naziva Gruzijsko more (daryā-yi Gurz). Gruzijske pak kronike to more nazivaju Zğua sperisa (More Speri) prema imenu plemena Sperisa (Saspersa). Rusi to more od 13. st. nazivaju Čërnoe more. U doba osmanskoga carstva od 13. st. Turci su to more nazivali Bahr-e Siyah, odnosno Karadeniz – ‘Crno more’. Na karti Asia, nova descriptio Abrahama Ortelia to je more 1570. god. nazvano Mar maggior – ‘Veliko more’. Suvremeno grčko ime za to more je Mávri Thálassa (Mαύρη Θάλασσα).

Budući da već stoljećima mnogima nije bio poznat sustav imenovanja mora bojama kao oznakama za strane svijeta, u brojnim tekstovima pojavljuju se i pretpostavke koje su više plod domišljanja nego istine. U brojnim tekstovima se navodi da je Crno more dobilo ime po vrlo tamnoj boji čemu je navodno razlog visok sadržaj sumporovodika u njegovim vodama. U “Hrvatskoj enciklopediji” u članku Crno more također se ističe da je to more dobilo ime zbog neprozirnosti što je vidljivo iz sljedećega navoda: “Neprozirnost (odatle ime mora) uzrokovana je golemim količinama suspendiranih čestica što ih donose rijeke. Boja je mora tamnozelenkastoplava, na ušćima rijeka sivozelena, uz obalu zelena i žutozelena.” Činjenica je da se u Crno more ulijevaju četiri velike rijeke koje s vodom donose i goleme količine zemljanih čestica pa je morsko dno muljevito. Iz prethodnoga navoda je razvidno da veći dio morske površine nije crn nego tamnozelenkastoplav. Obalno stanovništvo nije moglo sagledati cjelinu takvoga golemoga zemljopisnoga objekta nego je to more lokalno nazivalo samo morem, pogotovu mjesni ribari.

Crveno more je rubno more Indijskoga oceana, smješteno je između sjeveroistočne Afrike i Arapskoga poluotoka (arap. Baḥr al-Aḥmar, al-Baḥru l-’Aḥmar ili Baḥr al-Qulsum, hebr. Yam Suph ili Hayam Haadom (‘trščano more’), kopt. Phiom Enhah ili Phiom Nšari, tigr.  Qeyyiḥ Baḥri…), somal. Badda Cas, slv. Rdeče morje, češ. Rudé moře, slč. Červené more, polj. Morze Czerwone, brus. Čirvonae mora, rus. Krasnoe more, ukr. Červone more, bug. Červeno more, kat. Mar Roja, šp. Mar Rojo, tal. Mar Rosso, fr. Mer rouge, engl. Red Sea, njem. Rotes Meer, tur. Kızıldeniz… Ime Crveno more izravni je prijevod grčkoga imena Erythrà thálassa (Ερυθρὰ Θάλασσα ). Rimljani su Crveno more nekoć nazivali Eritrejskim morem (Mare Erythraeum), zatim imenima Mare Rubrum, Mare Mecca i Sinus Arabicus (Arapski zaljev) te Pontus Herculis (Herkulovo more). Strabon (grč. Στράβων) za to more naizmjenično rabi pridjeve crveno i južno u svojoj Geografiji pa nam je tako na primjeru toga mora zapravo otkrio sustav imenovanja velikih prirodnih objekata nazivima za boje kao oznake za strane svijeta. U prošlosti su neki geografi južnim morem nazivali ne samo Crveno more, nego i Arapsko more pa i cijeli Indijski ocean.

Grcima, Rimljanima i narodima Bliskoga istoka Crveno more je bilo na jugu. Zbog pridjeva crven u imenu mora u enciklopedijskim i internetskim tekstovima mogu se pročitati vrlo neobična domišljanja o motivaciji imena. Tako npr. u jednom tekstu piše da je ime motivirano očaravajućim izlaskom i zalaskom sunca, u drugom da je ime mora nastalo od crvenkaste boje obalnih litica gore Harei edom koje su bogate željeznom rudom, u trećem da vjetar donosi crvenkasti pijesak iz pustinje. Budući da se to more nalazi u području nedostatnih oborina, dani su većinom vedri, a sunce na izlasku i zalasku je rumeno. Takva meteorološka obilježja nigdje na planetu ne motiviraju zemljopisna imena. U Crveno more se ne ulijevaju rijeke pa zbog toga to more ima visoku slanost i plavetnu (azurnu, tirkiznu) boju morske vode. Dakle, ni hidrološka tumačenja ne daju odgovor zašto Crveno more ima takvo ime. Kad bi uz to more postojalo gorje poput Karpata, onda bi to moglo motivirati ime mora. Harei edom je jedna gora poznata samo malobrojnomu lokalnomu stanovništvu. Crveno more je dugo 2.350 km pa ime jedne gore nije imenotvorni orijentir. Ni geološko tumačenje nastanka imena toga mora ne pruža uvjerljivu motivaciju. Pustinjski vjetar ponegdje donosi prašinu, a ne pijesak i kad to padne na dno mora, izgubi boju. Najčešće se kao motivacija navodi cvjetanje crvene alge (lat. Trichodesmium erythraeum). Cvatnja te alge je ograničena na priobalni prostor i godišnje doba, inače ta cvatnja nije intenzivna i ne daje opće obilježje tomu moru. Tako npr. u Hrvatskoj enciklopediji (mrežno izdanje) navode kao motivaciju imena Crvenoga mora cvjetanje alga (“Ime vjerojatno potječe od crvene boje alga, koje se ondje često u masama pojavljuju.” Te alge rastu u priobalnom području, sezonski cvjetaju i boje morsku vodu crveno-smeđom bojom u priobalju, a malo dalje, što je more dublje, ta se boja gubi. Ni ovo biološko tumačenje imena mora nije prihvatljivo iako ga u svim tekstovima autori  ponavljaju. Uz arapsku obalu rastu ponegdje koralji pa voda na njihovim staništima izgleda crvenkasto. U južnoj Palestini zemlja je crvenica pa su neki autori tu činjenicu povezali s imenom mora (hebr. edom – ‘crven’). Nadalje, neki pak autori ime mora povezuju s imenom semitskoga plemena Himijarita koje je živjelo u primorskom dijelu južne Arabije od 2.000 pr. Kr. pa sve do 6. st. pos. Kr. Budući da se u imenu toga plemena nalaze suglasnci mhr neki su u tom imenu prepoznali arapsku riječ aḥmar – ‘crven’. Nisu pretpostavili da taj arapski pridjev može imati dodatno značenje juga u imenu toga najjužnijega semitskoga plemena. U Bibliji se Crveno more naziva Trščano more iako trska u moru ne raste. More je tako nazvano po plitkom Suezkom zaljevu na čijim obalama je rasla trstika čak i u Mojsijevo doba. Crveno more je grčki povjesničar Herodot, kao i geograf Agatharhid, nazvao Eritrejskim morem dovodeći ime Eritreje i njihova kralja Eritreja s grčkim pridjevom erythros – ‘crven’. Kad motivacija nastanka imena nekoga zemljopisnoga objekta postane nejasna, onda se ovisno o njegovu značaju pojavljuju brojne pretpostavke kako je neko ime nastalo. Dok nije bio prokopan Suezki kanal 1869. god., Crveno more je imalo značaj samo za lokalne ribare koji su ga nazivali samo morem, a to je zato što nisu mogli vidjeti cjelinu objekta koji im kao takav nije bio orijentir.

U literaturi je navedeno da sustav imenovanja strana svijeta nazivima za boje potječe iz Perzije. Od naroda prednje Azije još su tri naroda mogla biti tvorci toga sustava: Hetiti, Harahuaiti i Huriti jer su svi prije nekoliko tisuća godina imali višestoljetne vojno i gospodarski moćne države: Hetitiju, Harahuatiju i Mitaniju (Asiriju). Tako je npr. Hetitija bila toliko moćno carstvo da je zajedno s Egiptom uvela trgovinske sankcije Mitaniji kojom su dvije i pol tisuće godina vladali zapadni Harahuaiti, Huriti. Hetitsko carstvo je obuhvaćalo središnji dio Male Azije. Središte hetitske carevine bilo je u gradu Hatuši gdje su nađene brojne glinene pločice pisane na nekoliko jezika klinastim pismom. Još je vjerojatnije da je sustav imenovanja strana svijeta bojama nastao u Mitaniji koja je imala izlaz na Sredozemno more. Toj je carevini Crno more bilo na sjeveru, Sredozemno na zapadu, a Crveno na jugu. Poznato nam je perzijsko ime za Crno more koje su mnogi narodi prednje i srednje Azije preveli na svoje jezike iako mnogima to more više nije bilo na sjeveru. Kasnije su i drugi narodi koji su na svojem selidbenom putu dolazili u doticaj s Crnim morem, prolazeći pored njega, od maloazijskih naroda preuzimali ime i prevodili ga pridjevom u značenju ‘crn’ i s vremenom zaboravili motivaciju da taj pridjev ima dodatno značenje za ono što je na sjeveru.

Karte četiriju mora: