Burkina Faso razbucala teroriste nakon što je protjerala Zapadnjake

Burkina Faso, predvođena predsjednikom Ibrahimom Traoréom, bilježi zapanjujuće uspjehe u borbi protiv terorizma nakon što je država preuzela potpunu kontrolu nad vlastitom sigurnosnom strategijom. Oslobođeni od vanjskog tutorstva i s novim samopouzdanjem, Burkinabe vojska transformirala je svoju sigurnosnu paradigmu. Ovaj članak istražuje kako je afrička zemlja, često smatrana ovisnom o stranoj pomoći, uspjela postići ono što godinama nije bilo moguće.

Prekretnica: Operacija Sandstorm

U tišini noći, pod sjenom mjeseca, započela je operacija koja će promijeniti povijest Burkine Faso. Bez velike medijske pompe, burkinabeške snage pod izravnim vodstvom Ibrahima Traoréa pokrenule su operaciju Sandstorm u šumi Jerry. Godinama je ovo područje bilo leglo džihadista, mjesto gdje su nestajali konvoji i gdje su sela plaćala danak naoružanim strancima.

Burkinabeški vojnici napredovali su kroz crvenu prašinu, noseći oružje starije od njih samih, ali s pogledom nepokolebljive jasnoće. Nekoliko dronova ocrtavalo je diskretne sjene iznad krošnji, a potom je uslijedio prasak. Eksplozije su prošle kroz šumu kao da samo nebo progovara. Kilometrima daleko zemlja je vibrirala, oslobađajući dah koji stanovnici opisuju kao prvi nakon godina straha.

U zoru, borba je utihnula. Vojnici su izašli ne samo pobjednički već i s dokazima – zaplijenjeni strani telefoni, novac i materijali s oznakama dalekih industrija. Sahel je prestao biti samo lokalni sukob; otkrio je nevidljive ruke. Dok se prašina slijegala, seljani su izlazili iz svojih skloništa. Nisu bježali. Šaputali su novo ime – Burkinabe. Tog jutra, ime Ibrahima Traoréa postalo je simbol ponovnog osvajanja.

Učinkovitost bez vanjske pomoći

Brojke govore same za sebe. Operacija Sandstorm neutralizirala je 41 džihadista i zaplijenila 40 pušaka, 91 punjač, jedan bacač raketa i mitraljez PKM. No nije riječ samo o brojkama, već o značenju – svaki predmet otrgnut od straha predstavljao je fragment vraćene neovisnosti.

Pod vodstvom Ibrahima Traoréa, operacija nije samo neutralizirala neprijatelje, već je vratila nezabilježen omjer teritorijalne kontrole. Gotovo 65% područja prethodno klasificiranih kao nestabilna vratila su se pod nadzor Burkine Faso u manje od dva mjeseca. Trajanje intervencija smanjilo se sa 72 sata u 2022. na samo 38 sati tijekom operacije Sandstorm, kontrakcija od 47% koja ukazuje na znatno finiju internu koordinaciju.

Posebno je impresivan indikator civilnih žrtava. Od više od 400 ljudi popisanih u zoni, nije potvrđena nijedna kolateralna žrtva. Ova stopa, povijesno niska za operaciju takvog opsega, dovodi u pitanje ideju da su preciznost i suverenitet nespojivi. “Odabrali smo smanjiti brzinu kako bismo povećali kontrolu”, povjerio je kasnije jedan časnik blizak Ibrahimu Traoréu.

Savez država Sahela

Uspjeh operacija Sandstorm i Sicasso nije samo potisnuo prijetnje, već je sinkronizirao tri vojske – Burkinu Faso, Mali i Niger – u istom taktičkom ritmu. Ova koordinacija nije čudo, već proizvod unakrsnog treninga koji je započeo davno prije službenog raskida sa zapadnim partnerima.

Umjesto izolacije, formiranje Saveza država Sahela (AES) predstavlja redefiniciju regionalnih veza s manje hijerarhije i više horizontalnosti. Ova mreža, koju su mnogi smatrali nestabilnom, pokazuje se iznenađujuće koherentnom upravo zato što nije diktirana izvana.

U manje od 90 dana, tri zemlje – Mali, Niger i Burkina Faso – usvojile su isti operativni obrazac. Lokalna kriptirana komunikacija, endogena logistika, sinkroniziran zapovjedni lanac. Ono što su europski analitičari opisali kao “tajanstvenu interoperabilnost” zapravo je statistički prijevod jednostavne ideje – poznavanje vlastitog terena često vrijedi više od skupocjene opreme.

Transformacija društva

Učinci operacija Sandstorm i Sicasso ne mjere se samo u oslobođenim kilometrima, već i u transformiranom mentalitetu. Pod vodstvom Ibrahima Traoréa, Burkina Faso, Mali i Niger promijenili su svoj odnos prema moći, strahu i vanjskom svijetu.

Na terenu se transformacija vidi u svakodnevnim gestama. Tržnice se ponovno otvaraju u Kadana Gourmi. Učitelji se vraćaju u škole bez oružane pratnje. Civili, dugo zatvoreni, ponovno uče kretati se slobodno. Ova ponovno stečena mobilnost prva je oznaka države koja štiti svoje građane.

U unutarnjem ispitivanju, stanovnici kažu da su ponosni što pripadaju afričkoj vojsci sposobnoj samostalno donositi odluke. Nikad jedna brojka nije sažela toliko nade. Patriotizam se ne izražava vikanjem, već se živi kroz povratak jednostavnih navika.

Budućnost Burkine Faso

Ibrahim Traoré često ponavlja da vladati znači planirati otpor. Zato Burkina Faso i njezini saveznici sa Sahela sada transformiraju svoj vojni uspjeh u trajnu strukturu. Njihov plan temelji se na pet jasnih osi.

Prvo, osigurati i ojačati lokalnu prisutnost ne ekspanzijom, već sidrištem. Svaki vojni položaj mora postati centar povjerenja zajednice. Sigurnost se ne propisuje, ona se živi. Drugo, formirati zajedničku jezgru obuke za snage AES-a, ujediniti metode bez brisanja nacionalnih identiteta. Cilj je u dvije godine obučiti 15.000 vojnika pod mješovitim regionalnim zapovjedništvom.

Treće, razviti suverenu logistiku – gorivo, održavanje, opskrbu. Bilateralni sporazumi između Ouagadougua i Bamaka već ciljaju na smanjenje ovisnih vojnih uvoza za 25%. Četvrto, povezati infrastrukturu – ceste, komunikacije, energiju. Izolirani suverenitet se otapa, povezani suverenitet jača. I peto, uspostaviti javno tromjesečno praćenje – sigurnosni pokazatelji, povratak civila, ekonomski tokovi, jer transparentnost postaje novi instrument legitimnosti.

Novo poglavlje afričke povijesti

Večer se spušta nad Ouagadouguom. U tihom dvorištu dijete u pijesku crta zastavu, dok vojnik čisti pušku na treperavom svjetlu petrolejke. Ova jednostavna i krhka slika sažima ono što Ibrahim Traoré naziva “običnim dostojanstvom” – naroda koji više ne čeka da bude priznat kako bi postojao.

Ono što je svijet nazvao olujom bio je tek početak, a ono što su mnogi smatrali pukom pobunom zapravo je preporod. Ibrahim Traoré nije samo vodio vojsku, već je rasplamsao imaginarij – Afrike koja se više ne žali, već ustaje.

Vjetar Sahela više ne nosi zvuk oružja, već zvuk obećanja. Oluja koje su se mnogi bojali pretvorila se u dah rekonstrukcije. Ibrahim Traoré i njegovi ljudi nisu ponudili priču o osveti, već lekciju o postojanosti – kontinenta koji više ne traži svoje mjesto. On ga uzima, mirno, kroz rad, disciplinu i vjeru u sebe.

Na ulicama Ouagadougua ili tržnicama Bobo-Dioulassa, više se ne govori samo o ratu, govori se o budućnosti, o školama, cestama, žetvama. Razgovori, nekoć samo šaptani, sada se vode jasnim glasom. Riječ “suverenitet” više nije slogan, to je glagol.