Hvata nas jeza – Političari ne znaju pokazati Iran na karti – Tko odlučuje o našim životima?

Kada smo navikli na činjenicu da američki kongresmeni traže države na karti kao da igraju nagradnu igru, pomislili smo da je to samo njihov problem. Međutim, snimka iz Europskog parlamenta otkriva zastrašujuću istinu o obrazovanju onih koji donose zakone o našim životima, ratovima i budućnosti. Dok dijete iz Švarkinog sela bez problema prstom pokaže Iran, francuski ministri i zastupnici nakon nekoliko godina mandata ne znaju razlikovati Iran od Saudijske Arabije.

Diplomati bez zemljopisa

Francuska javna televizija TMC u svojoj emisiji Quotidien objavila je prilog koji bi trebao biti smiješan, ali je zapravo jeziv. Novinari su u hodnicima Europskog parlamenta u Strasbourgu zaustavljali visoke uzvanike, ministre i eurozastupnike te ih pitali jednostavnu stvar. Pred njih su stavili kartu s jasno vidljivim granicama Bliskog istoka i zamolili ih da pokažu gdje se nalazi Iran.

Ovo nije bio kviz za maturu, ovo je bilo testiranje elementarnog znanja ljudi koji glasaju o sankcijama, vojnim intervencijama i vanjskoj politici. Rezultat je porazniji od bilo koje dječje zadaćnice.

Prvi je na redu bio Macronov Benjamin Haddad, francuski ministar zadužen za Europu. Umjesto da jednostavno pokaže državu koja je posljednjih četrdeset godina u središtu svjetske pozornosti, ministar se odlučio za političku akrobaciju. Počeo je objašnjavati nešto o tjesnacima i regionalnoj politici, pokušavajući skrenuti pažnju s činjenice da nema pojma gdje se Iran nalazi.

Zbunjeni zastupnici pokazuju Bugarsku

Kada ministar ne zna, tko bi tek znao. Pripadnica Socijalističke partije Emma Rafowicz, koja inače voli držati lekcije o moralu i obrazovanju, pokazala je Bugarsku. Da, Bugarsku. Država koja je od Irana udaljena tisućama kilometara, smještena na drugom kontinentu, postala je slučajni kandidat za bliskoistočnu silu.

Fabienne Keller, zastupnica Macronove stranke Renaissance i politehničarka, nije puno bolje prošla. Ona je u prvom pokušaju pokazala Tursku. Iako su Turska i Iran susjedi, zamijeniti jednu s drugom je kao da ne znate razliku između Hrvatske i Slovenije. Tko ne poznaje osnovne zemljopisne činjenice, kako može donositi odluke o migracijskim politikama koje uključuju upravo te zemlje?

Ekolozi u potpunom mraku

Zelena politika danas diktira ekonomske tokove, a eurozastupnici iz redova ekologa trebali bi biti stručnjaci za globalna pitanja. No Marie Toussaint, nakon duge i mučne pauze u kojoj se vidjelo da pokušava izvući iz sjećanja bilo što, stavila je prst na Afganistan. Netko tko ne razlikuje Iran od Afganistana vjerojatno ne razumije ni razliku između talibana i ajatolaha, što je poprilično važno kada se odlučuje o financiranju mirovnih misija.

Njezin stranački kolega David Cormand, koji je u Europskom parlamentu punih sedam godina, pokazao je Saudijsku Arabiju. Sedam godina donosi odluke o Bliskom istoku, a ne zna osnovnu konfiguraciju terena.

Obrana nesposobnih

Kada su novinari suočili Cormanda s činjenicom da je pogriješio, uslijedila je obrana koja je možda i gora od samog neznanja. Rekao je da nitko nije enciklopedija na dvije noge i da se puno toga mora naučiti. Istina, nitko ne očekuje da političari znaju sve, ali očekuje se da znaju osnove. Nitko ne traži od ministra da recitira broj stanovnika svake iranske pokrajine, ali pokazati državu na karti je vještina koju savlada prosječno dijete od deset godina.

Problem nije u tome što je netko zaboravio geografiju. Problem je u tome što ti ljudi upravljaju vanjskom politikom. Oni glasaju o trgovinskim sporazumima sa zemljama koje ne mogu pronaći na karti. Oni odlučuju o slanju vojnih promatrača u regije čije granice ne prepoznaju. Oni sankcioniraju režime čiju poziciju na zemljovidu ne znaju.

Obrazovanje političke elite

Ova snimka nije samo zabavni prilog za društvene mreže. Ona je dijagnoza stanja u kojem se nalazi zapadna demokracija. Ljudi koji su prošli kroz najbolje škole i fakultete, koji su platili najskuplje kampanje da dođu na pozicije moći, ne posjeduju znanje koje se nekada podrazumijevalo kod pismenog čovjeka.

Postavlja se pitanje što još ne znaju. Ako ne znaju gdje je Iran, znaju li tko njime vlada? Znaju li kakav je politički sustav u toj zemlji? Znaju li zašto je ta država toliko važna za globalnu stabilnost? Ako ne poznaju geografiju, kako razumiju geopolitiku?

Istu tu ekipu gledamo svaki dan na televiziji kako nam objašnjava što trebamo misliti o Ukrajini, Rusiji, Kini i Americi. Istu tu ekipu slušamo kada propisuju kako trebamo živjeti, raditi i trošiti. Istu tu ekipu šaljemo u Bruxelles da nas predstavlja i štiti naše interese.

Strah za budućnost

Ako su francuski ministri i europarlamentarci ovako nesnalažljivi s kartom, kako tek stoje stvari s drugim, kompleksnijim pitanjima? Kada netko tko ne zna pronaći Iran glasa o produžetku sankcija toj zemlji, na temelju čega donosi odluku? Na temelju osjećaja? Na temelju onoga što su mu rekli savjetnici? Ili jednostavno prati stranačku liniju bez razumijevanja posljedica?

Ova nesposobnost nije više smiješna. Postaje opasna. Europska unija se suočava s najvećim sigurnosnim izazovima od Drugog svjetskog rata. Na istoku Ukrajina krvari, na jugu Bliski istok gori, a naš predstavnici ne znaju tko je kome susjed. Dok se Iran i Izrael direktno sukobljavaju, dok se odlučuje o sudjelovanju u mirovnim misijama i vojnim intervencijama, naši izabrani dužnosnosi pokazuju prstom u prazno.

Ovo nije problem samo Francuske. Ovo je problem cijele Europe. Ako najveća sila Unije šalje ministre koji ne poznaju osnove, kakvo je stanje u manjim zemljama? Tko su ljudi koji vode našu vanjsku politiku i smiju li oni uopće izaći pred razred u osnovnoj školi?

Odavno Zoran Milanović ismijava propalice koje su postali ministri. Odavno starlete u Srbiji postaju elitne političarke. Odavno u BiH krkani drže predavanja na fakultetima. Došli smo do kraja.

Da zaključimo

Hvata nas strah kada vidimo tko nas vodi. Hvata nas strah kada shvatimo da naše živote oblikuju ljudi koji bi pali na ispitu iz geografije u petom razredu osnovne škole. Hvata nas strah kada shvatimo da dijete iz Švarkinog sela, koje možda nema pristup najboljim školama, zna više o svijetu oko sebe od ministara i zastupnika.

Nismo tražili enciklopedije na dvije noge. Tražili smo ljude koji znaju osnove. Tražili smo predstavnike koji razumiju svijet u kojem žive. Tražili smo odgovorne osobe koje neće sramotiti sebe, svoju zemlju i sve nas pred kamerama.

Iznenađeni smo, ali ne bismo trebali biti. Ovo nije izolirani incident, ovo je sistemski problem. I dok se oni smiju i pravdaju, dok nas tjeraju u ratove i reforme, dok kroje naše živote iz svojih fotelja, pitanje ostaje. Tko će njih natjerati da nauče barem onoliko koliko zna prosječno desetogodišnje dijete? Jer ovako, nemamo pravo na optimizam.

Sada shvatete zašto se drže fotelja. Shvatate zašto ne rade u interesu naroda, već u interesu lobija koji ih je postavio. U realnom životu, mi bismo ih poslali kupiti kruha ili krumpira. I to je pitanje, jer bi usput zaboravili po što su otišili ili bi pola ukrali. Na drugi način se ne neznaju najesti.