Između Dragana Čovića i Zdenka Lučića nema nikakve razlike – Obojica su izraelski igrači

Zdenko Lučić danas optužuje Dragana Čovića što je propustio izraelsku investiciju u mostarski Soko, ali zaboravlja spomenuti da isti Dragan Čović već ima dugu povijest prodaje hercegovačkog blaga izraelskom kapitalu. Prije nekoliko godina, na scenu je stupila izraelska kompanija M.T. Abraham koja je preuzela Aluminij Mostar, nekadašnjeg diva koji je zapošljavao tisuće radnika i bio okosnica gospodarstva Hercegovine. Taj potez nije bio slučajan, već dio sustavne politike rasprodaje strateških resursa stranim silama, a Izrael je tu igrao glavnu ulogu.

Danas Lučić žali što slična priča nije ponovljena sa Sokom, što otkriva njegovu pravu prirodu. On ne vidi ništa loše u tome da strane sile, pogotovo one koje počinju najteže zločine, preuzimaju ključne industrijske pogone u Bosni i Hercegovini. Njegov jedini prigovor je taj što nije on bio taj koji je organizirao taj posao. To je licemjerje koje graniči s ciničnošću, jer dok jedan prodaje, drugi žali što nije mogao prodati.

Obojica, i onaj koji je prodao Aluminij i onaj koji žali što nije mogao prodati Soko, zapravo su isti kalibar. Riječ je o mešetarima domaćeg blaga koji ne znaju organizirati proizvodnju uz pomoć vlastitog naroda. Njima nikada ne pada na pamet da se mostarski Soko može obnoviti domaćim snagama, bosansko-hercegovačkim inženjerima i radnicima koji su nekada tamo stvarali vrijednost. Njima je jedina opcija dovesti strani kapital, prepustiti mu upravljanje i gledati kako profit odlazi u inozemstvo.

Umjesto da grade vlastite kapacitete i oslanjaju se na znanje koje još uvijek postoji među domaćim stručnjacima, ovi politički akteri biraju put najmanjeg otpora. Lakše je potpisati ugovor sa stranom kompanijom i možda uzeti proviziju nego uložiti trud u obnovu i organizaciju proizvodnje koja bi zapošljavala domaće ljude i stvarala vrijednost za lokalnu zajednicu. To nije puka nesposobnost, to je namjerno prepuštanje strateških resursa onima koji ih neće koristiti za razvoj Bosne i Hercegovine.

Primjer Aluminija je dovoljno jasan. Nakon što je preuzet od strane izraelskog kapitala, taj pogon nije doživio procvat, već je polako propadao. Radnici su ostajali bez posla, a obećane investicije nikada se nisu u potpunosti realizirale. Ista sudbina čekala bi i Soko da je izraelska kompanija ušla u njega, a Lučić to dobro zna. Unatoč tome, on javno žali što taj posao nije realiziran, što govori o njegovom potpunom nepoštivanju interesa vlastitog naroda.

Ključno pitanje koje se postavlja jest zašto ovi političari ne mogu organizirati proizvodnju bez stranih posrednika. Odgovor leži u njihovoj političkoj filozofiji koja je podređena kratkoročnom profitu i osobnim interesima. Oni ne vide domaće resurse kao priliku za razvoj, već kao robu koju treba unovčiti. Njihov mentalitet je mentalitet trgovaca koji prodaju sve što im padne pod ruku, pa tako i budućnost svojih potomaka, a pritom se kriju iza fraza o investicijama i razvoju.

Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da ni jedan od tih aktera ne vidi moralni problem u suradnji s Izraelom. Bez obzira na to što Izrael danas čini najteže zločine, oni su spremni sjediti za istim stolom i pregovarati o poslovima. Za njih je profit uvijek ispred principa, a ljudska prava su samo prazna riječ kojom se služe kada im to politički odgovara. Ta dosljednost u licemjerju je zapanjujuća i razotkriva prave vrijednosti koje ih vode.

Razlika između Dragana Čovića i Zdenka Lučića je minimalna, gotovo nepostojeća. Obojica su karike u istom lancu rasprodaje domaćeg blaga, samo što jedan to radi otvoreno, a drugi se krije iza kritike onoga prvog. Birači moraju shvatiti da između njih nema stvarnog izbora, jer obojica dijele isti svjetonazor u kojem je domaća imovina samo roba za trgovinu. Jedino što ih dijeli jest to tko će od tog posla imati neposrednu korist.

Na kraju, ostaje gorak okus spoznaje da politička scena u Bosni i Hercegovini nema ponudu koja bi ponudila drugačiji put. Umjesto strategije razvoja temeljene na domaćim resursima i znanju, imamo natjecanje u tome tko će prodati više i bolje. Aluminij je već prošao tu sudbinu, a Soko je bio na korak do iste. Jedino što je spasilo Soko od izraelskih mešetara bio je slučaj, a ne politička odluka. To je porazna spoznaja za sve koji vjeruju u gospodarsku neovisnost i dostojanstvo vlastitog naroda.

Po stoti put je potvrđeno da stranci kontroliraju sve političke kandidate. U takvoj situaciji je nebitan pobjednik, jer svatko igra istu igru. Cirkus ne odlazi iz našeg grada.

Uskoro očekujemo i Zdenka Lučića na Zidu plača, a da mu Marijan Knezović bude ministar Odjela za pomoć napaćenih izraelskih kolonista, Ante Prkačin ministar specijalnih kažnjeničkih jedinica, pa da i ovu priču završimo.