Niz izjava s ovogodišnje obljetnice Oluje jasno je pokazao kako su tri političara, Aleksandar Vučić, Andrej Plenković i Milorad Dodik, unatoč naizgled suprotstavljenim državnim interesima, zapravo ista ekipa koja se služi istim prljavim trikovima.
Tijekom svečanosti u Kninu i Mrkonjić Gradu oni su ponovno aktivirali stare ratne narative kako bi kod svojih birača izazvali strah i nacionalni ponos, a sve kako bi skrenuli pozornost s gomile korupcijskih afera koje ih progone i pripremili teren za nadolazeće izbore. Ova psihološka manipulacija nema veze s istinom ili pomirenjem, već isključivo s golom borbom za fotelje i vlast, koja im je važnija od bilo kakve budućnosti građana koje predstavljaju.
Dok je u Kninu premijer Andrej Plenković slavio Oluju i najavljivao podizanje 200 tisuća braniteljskih mirovina, istovremeno je svojim biračima servirao priču o zajedništvu i nepobjedivosti, što zvuči gotovo ironično u svjetlu njegovih ranijih izjava o dijalogu. S druge strane, Aleksandar Vučić je iz Mrkonjić Grada, navodno po posljednji put kao predsjednik Srbije, širio teze o urotama, lažima i nepravdama, tvrdeći kako Hrvatska obmanjuje cijeli svijet i kako mu se brani posjet Jasenovcu. Treći u ovoj nečistoj igri, Milorad Dodik, nadodao je svoj ekstremistički pečat optužujući Hrvatsku da želi dovršiti posao ustaške NDH i pozivajući na jačanje Srbije kao jedinog oslonca za pobjeđivanje Hrvata i Bošnjaka, jasno pokazujući da su mu granice međunarodnih sporazuma potpuno nevažne.
Da bi ludilo bilo potpuno, tu se pojavi i Keleminec, nešto kako Šešelj u Srbiji, ali još puno gora verzija. Ovaj ima dijagnozu.
Poveznica između ove trojice nije slučajna, jer svi oni koriste isti scenarij koji izgleda kao da je prepisan iz istog priručnika za održanje vlasti nad svim svojim građanima. Njihova strategija je krajnje cinična i podrazumijeva podizanje nacionalnih tenzija do vrelišta neposredno prije izbora, čime se birače tjera u dva tabora i potpuno poništava mogućnost bilo kakve racionalne rasprave o stvarnim problemima poput inflacije, iseljavanja mladih ili nesposobnosti zdravstvenog sustava.
Svi oni svjesno biraju najgore ratne teme, vrte stare uvrede i prijetnje, a cilj im je jedno te isto, natjerati ljude da glasaju iz straha od povratka u prošlost, umjesto da glasaju za boljitak u sadašnjosti.
Ono što ove političare čini posebno identičnima jest činjenica da ih doslovno progone stotine korupcijskih afera, od sumnjivih ugovora do nezakonitog bogaćenja bliskih suradnika i obitelji, no oni sve to uspješno prekrivaju galamom o nacionalnim interesima.
Građani Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine tako gotovo svakodnevno svjedoče skandalima, no zahvaljujući ovakvoj jeftinoj psihološkoj manipulaciji, ti isti građani zaboravljaju na lopovluk i usmjeravaju svoj bijes prema susjedima. Istovremeno, ono što dodatno brine jest podatak da svi oni, prema istim stranim nalogodavcima, marljivo kupuju naoružanje, stvarajući vojne potencijale koji ne služe obrani, već se pripremaju za moguće nove pokolje i sukobe koje sami najavljuju svojim govorima mržnje.
Njihove riječi o žrtvama i miru su stoga potpuno prazne i predstavljaju samo drski pokušaj da se vlastita odgovornost prebaci na povijest i tuđe agresore, dok su oni navodno jedini istinski čuvari nacionalnih interesa.
Plenković tako diže mirovine, ali zaboravlja na milijune eura koje je njegova vlada potrošila na skupe projekte i da me većina ministara smijenjena zbog korupcije, dok Vučić veliča svoje iskustvo, iako je njegov režim poznat po gušenju slobode medija i nasilju nad opozicijom. Dodik pak prijeti raspadom države i poziva na ujedinjenje, ali njegova stranka pljačka proračun entiteta do temelja, što je dokaz da je nacionalizam za njih samo najprofitabilniji biznis.
Nije slučajno što se Vučić već poziva na vojsku i što spominje neke koji čekaju drugo poluvrijeme, jer time otvoreno šalje poruku kako je spreman na sve kako bi ostao na vlasti, pa makar to podrazumijevalo i oružani sukob.
Slično tome, Dodik ne skriva svoje planove o integraciji Republike Srpske sa Srbijom, dok Plenković šutke promatra i tiho gradi svoju priču o jakom vođi koji će zaštititi Hrvatsku od svih neprijatelja.
Zajednički nazivnik sve trojice je strah, i to strah od vlastitog naroda koji bi ih bez ovakvih manipulacija davno izbacio na cestu, a oni taj strah koriste kao svoj glavni i zapravo jedini politički adut.
Tragično je što su žrtve ovog ciničnog filma uvijek obični ljudi koji vjeruju u te priče, dijele se na svoje i tuđe, i spremni su jedni druge mrziti zbog interesa političara za koje glasaju.
Ovaj trojac zapravo ne mari za stradanja u prošlosti, jer ona su im samo zgodan alat za ostvarenje ciljeva u budućnosti, a taj cilj je vječna vlast i punjenje džepova uz pomoć stranog oružja i domaćeg nacionalizma.
Svi oni rade isti posao na različitim stranama terena, dijele iste metode i istu etiku, a kad se malo bolje pogleda, jasno je da su samo tri lica istog novčića kojim se plaća nesloga balkanskih naroda.
Washington i Tel aviv gledaju i smiju se. Upravo su ova tri igrača apokalipse njihove produžene ruke. Kupuju od njih oružje i rasprodaju svoju zemlju, dok strani faktor u isto vrijeme financira lažnu opoziciju u sve tri zemlje. Znaju oni kako treba igrati igru s ruljom.