Netanyahuov savez s ultraortodoksima puca pred izbore

Dok se Izrael priprema za izbore koji bi mogli preoblikovati političku kartu zemlje, dosadašnji čvrsti savez premijera Benjamina Netanyahua s ultraortodoksnim strankama pokazuje prve ozbiljne pukotine nakon gotovo tri desetljeća.

Spor oko vojnog novačenja ultraortodoksnih Židova, koji je eskalirao tijekom rata u Gazi, doveo je u pitanje budućnost koalicije koju čine stranke United Torah Judaism (UTJ) i Shas, dva najpouzdanija Netanyahuova saveznika još od 1996. godine.

Dok stotine tisuća pričuvnika služi u vojsci, ultraortodoksni muškarci povijesno su oslobođeni obveznog vojnog roka kako bi se posvetili vjerskom studiju u ješivama. Rat je pojačao pritisak na ukidanje te iznimke, a Netanyahuova koalicija više je puta neuspješno pokušala donijeti zakon o njihovom novačenju.

Rascjep unutar desnog bloka

Prošle su godine ministri iz obje ultraortodoksne stranke podnijeli ostavke na vladine dužnosti u znak prosvjeda zbog neuspjeha koalicije da donese zakon o novačenju, iako su nastavili surađivati s vladom o ključnim zakonima. Pitanje je također produbilo podjele unutar samog Netanyahujeva Likuda, gdje nekoliko zastupnika smatra napore za donošenje novog zakona o regrutaciji nedopustivim ustupkom ultraortodoksima.

Zastupnik Dan Illouz, koji je prošlog mjeseca napustio Likud zbog tog pitanja, izjavio je da je desni blok “postao idolopoklonstvo” koji “potkopava našu sposobnost da unaprijedimo desnu ekonomsku i sigurnosnu politiku”, uključujući osiguravanje dovoljnog broja vojnika.

S druge strane, ultraortodoksni čelnici sve glasnije dovode u pitanje dugogodišnje partnerstvo s Netanyahuom. U svibnju je rabin Dov Lando, duhovni vođa Degel HaToraha, jedne od dviju stranaka koje čine UTJ, izjavio da “više nemamo povjerenja u Netanyahua” te da stranka više nije “predana njemu”.

Dublje ideološke podjele

Spor oko vojnog novačenja otkrio je i dublje ideološke razlike u stavovima prema izraelskim vojnim kampanjama. Rabin Lando, 96-godišnji duhovni vođa, prošlog je mjeseca pokrenuo neuobičajeno oštar napad na pokret Religioznog cionizma, čiji su pristaše igrali istaknutu ulogu u ratu u Gazi i širenju naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.

“Vode ratove ne radi spašavanja, već samo radi časti države”, rekao je Lando, optužujući religiozne cioniste da su “zli” i da su ubojice. Njegove su riječi naišle na osudu širom izraelskog političkog spektra, uključujući i samog Netanyahua, koji je rekao da odbacuje “grozne primjedbe”.

Pnina Pfeuffer, direktorica organizacije Ultra-Orthodox Public Organisation, ističe da Landove komentare ne treba promatrati kao izravan politički izazov Netanyahuovoj koaliciji, već kao odraz dugogodišnjeg ultraortodoksnog svjetonazora koji se distancira od državnog vojnog etosa. “Ultraortodoksni ne doživljavaju rat kao svoj”, kaže Pfeuffer, napominjući da je tijekom gotovo tri godine rata život u ultraortodoksnim zajednicama “tekao prilično normalno”.

Učinak Ben Gvira

Političke računice ultraortodoksnih čelnika dodatno komplicira prodor ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben Gvira među tradicionalne birače Shasa i UTJ-a. Dio Shasovog biračkog tijela “ne živi ultraortodoksni život” i mogao bi glasati za Ben Gvira ili Likud, pa stranka mora pokazati da je dio desnog bloka, objašnjava Pfeuffer.

Povjesničar Avi-ram Tzoreff tvrdi da je Shas od smrti svog osnivača, rabina Ovadije Josefa 2013. godine, postupno skretao udesno, prolazeći kroz proces “Ben Gvirizacije”. Dok je rabin Ovadija bio “klin protiv pomicanja udesno”, stranka se sada “bori da postavi crvene linije”, a njezino vodstvo “ne djeluje kao vodstvo, već nastoji zadovoljiti javno mnijenje”.

Unatoč rastućim vezama između ultraortodoksnih i izraelskog naseljeničkog pokreta te sve većem prihvaćanju nacionalističke retorike unutar ultraortodoksnih zajednica, istovremeno postoji snažan pokret protiv vojnog novačenja. Upravo ta proturječnost, smatra Tzoreff, predstavlja priliku za izraelske oporbene stranke.

“Uloga centra i ljevice je podijeli pa vladaj unutar desnog bloka”, kaže Tzoreff, sugerirajući da bi protivnici Netanyahua trebali pragmatično razmotriti partnerstvo sa strankama UTJ i Shas, ne iz idealizacije ultraortodoksnih, već zato što postoji prostor koji se može politički iskoristiti.

Pitanje koje se nameće, a koje izvor ne postavlja, jest koliko je Netanyahu spreman žrtvovati vlastitu političku budućnost da bi zadržao saveznike koji su mu omogućili više od dva desetljeća na vlasti. Ako je suditi prema posljednjim događajima, odgovor bi mogao odrediti ne samo ishod predstojećih izbora, već i budućnost izraelskog desnog bloka u cjelini.