Rat u Jemenu već više od deset godina ne donosi pobjednika, a sada postaje sve jasnije da to možda i nije slučajno.
Ono što na prvi pogled izgleda kao beskonačni sukob bez izlaza, moglo bi biti upravo ono što Sjedinjene Države i Izrael žele – zamrznuti kaos koji nikome ne dopušta potpunu pobjedu, ali svima omogućuje kontrolu nad igrom. Koncept američkog stratega Edwarda Luttwaka iz 1999. godine, poznat kao „dajte ratu priliku”, čini se kao savršen okvir za razumijevanje onoga što se desetljećima događa u Jemenu.
Luttwak je još 2013. godine za Siriju tvrdio da nije svaki prekid vatre mir, niti je svaka pobjeda poželjan ishod. Ponekad je strateški interes upravo u tome da nitko ne pobijedi. Jemen je, čini se, postao poligon za tu teoriju, iako je nitko nikada nije službeno prihvatio.
Zamrznuti sukob umjesto mira
Od ožujka 2015. godine, kada je koalicija predvođena Saudijskom Arabijom intervenirala nakon što su Huti zauzeli Sanu, rat nije vratio Jemen na početnu točku niti je doveo do konačnog rješenja. Huti nikada nisu osvojili cijelu zemlju, a koalicija ih nikada nije istjerala iz Sane. Do 2022. bojišnice su se stabilizirale, a primirje je zamrznulo sukob, ostavljajući Hutima kontrolu nad većim dijelom sjeverozapadnog Jemena.
Potpuna pobjeda Huta značila bi postavljanje snaga povezanih s Iranom uz više od 1.000 kilometara saudijske granice, s projektilima i dronovima koji mogu ugroziti saudijsku energetsku infrastrukturu. Za SAD i Izrael to bi ugrozilo Bab al-Mandeb, jedan od najvažnijih pomorskih prolaza na svijetu – ranjivost koju su Huti već demonstrirali nakon 7. listopada 2023. godine.
No potpuno uništenje Huta nije ništa manje komplicirano. Oni nisu običan iranski proxy kojeg se može eliminirati prekidanjem opskrbnih linija; ukorijenjeni su u jemenskoj političkoj, plemenskoj i društvenoj strukturi. Označavanje Huta isključivo iranskim proxyjem zanemaruje njihovu domaću bazu i institucije koje su izgradili.
Tko popunjava prazninu?
Najteže je pitanje ono koje nitko ne želi postaviti: tko bi preuzeo vlast ako Huti padnu? Jemen nikada nije bio jedinstven politički blok – u njemu djeluju međunarodno priznata vlada, plemenske i oružane frakcije te južnjački separatistički projekt koji podupiru Ujedinjeni Arapski Emirati. Te su proturječnosti izbile na površinu krajem 2025. i početkom 2026. godine, kada je Saudijska Arabija krenula protiv snaga Južnog prijelaznog vijeća koje su se širile prema Adenu i istočnim pokrajinama, optužujući UAE za njihovu potporu.
Svaki akter – Huti i Iran, jemenska vlada, Saudijska Arabija, UAE, SAD i Izrael, pa čak i oživljena al-Qaeda – ima drugačiju viziju Jemena i drugačiju definiciju prijatelja i neprijatelja. Ta raznolikost čini bilo kakvo rješenje iznimno teškim, ako ne i nemogućim.
Upravo to objašnjava naizgled nedosljednu američku politiku od 2015. godine. Washington je naizmjenično naoružavao Saudijsku Arabiju i povlačio potporu, ponekad tražeći sporazum s Iranom. Uzorak sugerira da SAD nije želio osigurati saudijsku pobjedu, već upravljati ravnotežom snaga. Između ožujka i svibnja 2025. SAD je intenzivirao udare na Hute zbog napada na brodove, a zatim ih zaustavio nakon dogovora posredovanog Omanom. Cilj nije bio okončati vlast Huta ili rat – samo regulirati specifično ponašanje unutar njega.
Kome odgovara pat pozicija?
Nakon listopada 2023. Huti su intervencijom u rat u Gazi postali regionalni igrač. Nisu osvojili Jemen, ali mogu nametnuti troškove globalnoj trgovini; vlada nije poražena, ali ne može upravljati zemljom. Ova kontradikcija čini „pobjedu” gotovo nemogućom za definirati i daje Washingtonu razlog da blokira bilo kakav ishod koji bi Hute učinio dominantnima, dok istovremeno obuzdava njihove protivnike od totalnog rata.
Zamrznuti sukob svima omogućuje da zadrže nešto: Huti drže Sanu, njihovi protivnici imaju teritorij i legitimitet, Saudijska Arabija blokira potpunu hutijsku državu, a Iran zadržava polugu pritiska bez okupacije Jemena. Ali takve ravnoteže traju samo dok svaka strana vjeruje da bi je narušavanje koštalo više nego što bi donijelo. Krhkost te ravnoteže pokazala se u srpnju, kada su Huti pogodili saudijske naftne objekte i blokirali njezine luke, što je izazvalo vojni odgovor pod saudijskim pokroviteljstvom.
Ova logika proteže se i na regionalna savezništva. Novonastali tursko-saudijsko-pakistanski savez nije pravi obrambeni pakt; nejasno je bi li Ankara ili Islamabad zapravo ratovali za Rijad. Čini se da Turska i Pakistan iskorištavaju sumnje Zaljeva u pouzdanost SAD-a kako bi prodali jeftinije oružje i pomogli Saudijskoj Arabiji da vojno uravnoteži Izrael, dok istovremeno suzbijaju iranski doseg.
Postavlja se pitanje koje izvor ne postavlja: ako SAD i Izrael zaista preferiraju upravljanje sukobom iz pozadine, koliko će još dugo jemenski narod plaćati cijenu te strategije? Zamrznuti rat nije mir već produžena agonija koja omogućuje vanjskim akterima da oblikuju granice sukoba dok drugi snose njegove troškove. Pitanje nije hoće li rat završiti, već tko ima interes da se nikada ne završi.