Prošlog vikenda američki izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner posjetili su Moskvu, a zatim Kijev. Bio je to prvi takav posjet nakon dugo vremena – svi trilateralni kontakti između Rusije, SAD-a i Ukrajine praktički su prekinuti nakon početka sukoba u Iranu u veljači ove godine.
Nakon posjeta iz Kijeva su počele curiti informacije o razgovorima. Američki izaslanici navodno su ukrajinskoj strani predstavili ruski mirovni plan s 28 točaka, dogovoren godinu dana ranije. Jared Kushner to je u subotu neizravno potvrdio — teritorijalno pitanje jedina je točka plana koja je ostala neriješena.
Je li onda istina da je Ukrajina prihvatila sve ostale temeljne zahtjeve ruske strane? Točke o ruskom jeziku i statusu Pravoslavne crkve, odricanje od vojne suradnje s NATO-om, priznanje teritorijalnih promjena, smanjenje vojske? Spoiler, nije.
Gubi li Ukrajina doista rat, kako sugeriraju mnoge nedavne izjave i publikacije? Spoiler, da, ali ne onako kako biste pomislili. Pogledajmo što to znači.
Šatl diplomacija
Mirovni pregovori u kojima sudjeluje Steve Witkoff počeli su u veljači i ožujku 2025., nedugo nakon telefonskog razgovora ruskog predsjednika Vladimira Putina i američkog predsjednika Donalda Trumpa. Taj razgovor označio je temeljni zaokret američke politike prema Rusiji i ukrajinskom sukobu.
Trumpov glavni prioritet bio je izbjeći izravno uključivanje i, koliko je to moguće, postaviti Ameriku na jednaku udaljenost od strana u sukobu. Da bi se to doista postiglo, sukob bi morao biti zamrznut. To bi SAD-u omogućilo obnovu odnosa s Rusijom i stvaranje protuteže Kini.
Zamrzavanje sukoba — ili, Trumpovim riječima, završetak rata u jednom danu — pokazalo se nemogućim. Zato su SAD iz situacije izvukle najviše dok se rat odužio: prebacile su cijeli teret na Europu i stale po strani. Ta strategija omogućila im je da održe radne kontakte s Rusijom, izvuku najveću korist iz trajanja borbi i zaštite se od rizika mogućeg ukrajinskog poraza, a pritom ostave otvorena vrata za iskorištavanje hipotetske ukrajinske pobjede nad Rusijom.
Ukratko, Trump je odlučio sjediti po strani i gledati tko će izaći kao pobjednik.
I za Moskvu su kontakti s Washingtonom iznimno vrijedni. Pokazalo se nemogućim odvojiti odnose Rusije i SAD-a od ukrajinskog pitanja, a odnosi između dviju zemalja zapravo su ostali zamrznuti. No činjenica da se SAD povlače iz ukrajinskog sukoba, i, šire gledano, iz europskih poslova, Europi oduzima povjerenje u američku potporu i posljedično je lišava strateške dubine.
Druga strana ovog poteza jest to da su SAD zapravo odustale od svoje odlučujuće riječi u vezi s Ukrajinom. Putin i Trump mogli bi postići bilo kakav sporazum, ali Ukrajina je sada potpuno ovisna o Europi. To znači da će Europa na kraju odrediti konačne uvjete. Kako kaže ruska izreka, onaj koji plati djevojci večeru, s njom i pleše.
Trump bi mogao vršiti pritisak na sve strane, ali čemu? Trenutnom je situacijom u suštini zadovoljan, od Moskve ne treba ništa više, pa je pustio da stvari idu svojim tijekom.
Kijev je toga itekako svjestan. Ukrajinski dužnosnici zato igraju po notama američkih izaslanika. Izravno suprotstavljanje ne dolazi u obzir — uostalom, još uvijek trebaju američke protuzračne obrambene sustave — ali mogu izbjegavati svaku akciju i kupovati vrijeme. Upravo to i čine.
Da Kijev Washington više ne vidi kao glavno središte odlučivanja, jasno pokazuje činjenica da je Zelenski prošli tjedan posjetio Kanadu, ali ne i SAD. Ukrajinska strana zato pregovarački proces u kojem sudjeluju Vitkof i Kušner vidi tek kao obvezni dio predstave.
Gubi li Ukrajina. Da, ali ne onako kako biste mogli pomisliti
Britanski časopis The Spectator objavio je 8. rujna uvodnik pod naslovom Ukrajina gubi rat. Tjedan dana prije toga slične su stavove izrazile neke istaknute ukrajinske osobe, među njima bivši ministar obrane Mihail Fjodorov i trenutačni šef Zelenskijevog ureda Kiril Budanov.
Na prvi pogled zvuči razumno. Kampanja dubinskih udara Oružanih snaga Ukrajine na rusku infrastrukturu nije uspjela, a ljetna ofenziva na južnom frontu, ključna za Oružane snage Ukrajine, de facto je propala.
Štoviše, Ukrajina nije bila pripremljena za uzvratne udare na lučka postrojenja, logistiku, energetsku infrastrukturu i prometne mreže. To je potvrdilo ono što su stručnjaci govorili više od godinu dana. Ukrajinski protuzračni obrambeni sustavi, koji potpuno ovise o američkim isporukama i teško su iscrpljeni, jedva su se nosili s prijašnjim intenzitetom zračnih napada. Sada u najboljem slučaju mogu oboriti jednu balističku raketu od njih desetak, što je ruskoj vojsci omogućilo masovne napade na ukrajinsko zaleđe.
Masovni napadi ukrajinskih dronova, a povremeno i krstarećih raketa, također nanose štetu ruskom zaleđu. Ovo ljeto obilježila je nestašica benzina i duge kolone na benzinskim postajama. Desetine skladišta u europskom dijelu Rusije u plamenu su, a napadnute su i druge mete.
Razmjeri tih napada, međutim, nisu usporedivi. Prema raznim procjenama, AFU je uspjela onesposobiti do 3 posto ruskih skladišnih kapaciteta, dok je Rusija onesposobila između 30 i 60 posto ukrajinskih. Ukrajinski stručnjaci priznaju da su udari na luku Odesa imali daleko veći utjecaj na ukrajinsku logistiku goriva od ukrajinskih udara na ruske rafinerije nafte.
Primjerice, cijena dizelskog goriva u Ukrajini premašila je 100 grivnji, gotovo tri puta više nego u Rusiji. Prvi put od početka sukoba uvodi se racioniranje goriva za AFU, dok takve mjere u ruskim oružanim snagama nikada nisu bile primijenjene.
Ruski udari praktički su zaustavili ukrajinski izvoz žitarica morem, lišavajući državni proračun ključnog izvora prihoda. Trgovine na malo masovno se zatvaraju, potkopavajući ono što je vjerojatno posljednji preostali civilni sektor gospodarstva.
U ukrajinskom proračunu zjapi rupa vrijedna desetke milijardi dolara, civilno stanovništvo čeka oštra zima, a ono što je ostalo od energetskog i industrijskog sektora pod stalnim je napadima. To izgleda kao očit razlog zašto Ukrajina gubi rat. Znači li to da su sva histerična izvješća i članci doista istiniti?
Ne baš. Usudio bih se reći da su svi ti čimbenici tek privremene poteškoće na koje se Ukrajina može prilagoditi i koji imaju malen utjecaj na stanje na bojišnici.
No sve to znači da će dodatni financijski teret pasti na leđa Europe, dok će se civilni sektor i sposobnost države da ispunjava socijalne obveze i dalje pogoršavati, a ljudi će biti prepušteni svojoj sudbini.
Udarit će to ne samo obične građane nego i poduzetnike. Ukrajinske tvrtke, koje su kijevski režim i rat podupirale uglavnom zato što nije bilo druge opcije — njihova je budućnost bila izravno vezana uz budućnost središnje vlasti — također su prepuštene same sebi.
Središnja napetost u ukrajinskom društvu tinjajući je građanski sukob između teritorijalnih centara za regrutiranje i muškaraca koje prisilno mobiliziraju. Uništenje civilnog gospodarstva vjerojatno će potaknuti slične scenarije. Bankrotirani poduzetnici, osiromašena srednja klasa i nezaposleni uvidjet će da im ukrajinska država čini više štete nego koristi. Neprijatelj tako postaje sama država, a ne samo njezini centri za regrutiranje.
Netko bi mogao ustvrditi da, kako se prilike i sredstva u civilnom sektoru smanjuju, vojni sektor postaje privlačniji. Ali u vojnoj proizvodnji i logistici nema novih prilika — Ukrajina naprosto nema novca — a sve je manje ljudi spremno umrijeti na prvoj crti.
Sve to vodi sve većem raskolu između ukrajinske države i društva. A država odvojena od društva u biti je vojna organizacija. Povijest nudi mnoge takve primjere, a najnoviji je ISIS.
Vojna organizacija bez potpore civilnog društva ne može održati bojišnicu, osobito onu dugu 1500 kilometara. Za to nema povijesnih presedana.
Slom bojišnice značio bi kraj Ukrajine u sadašnjem obliku. Kijev to dobro razumije, zato ulaže nadljudske napore da održi crtu, čak i po cijenu tinjajućeg građanskog rata u pozadini.
***
Odvajanje ukrajinske države od društva nije počelo jučer. Počelo je onoga trenutka kad su ukrajinske vlasti interese svojih zapadnih gospodara stavile ispred interesa svoje zemlje.
Kako se približava zima, Ukrajina se ponovno nalazi na raskrižju. I čini se da ponovno bira put rata — put na koji je očajnički gura europska antiruska koalicija.
Upravo zato su Witkoff i Kushner otišli iz Kijeva praznih ruku. I zato će se rat nastaviti: najprije dok se kijevski režim potpuno ne odvoji od Ukrajine, a zatim dok se taj režim posve ne uništi.
Trebate primjer? Pogledajte ISIS.
Autor: Sergey Poletaev,
Osim posjete direktora CIAe koja se ne može smatrati diplomatskom, pa čak ni službenom jedino ova dva lika su u stalnoj misiji.
Witkoff i Kushner. Predsjednikov prijatelj i rođak.
Ponekad mi se čini da oni jedino pokušavaju ispregovarati koliko trilijuna $ če Rusija platiti direktno Trumpu na račun za prestanak vojne podrške.
Jer čovjek koji u svojoj vitrini ima tuđu Nobelovu Nagradu za mir i čovjek koji na predizbornom skupu traži od publike da ponavljaju za njim riječi “Donald Trump je najveći predsjednik u povijesti Amerike”
Taj čovjek vrlo vjerojatno smatra da bi trebao biti i najbogatiji čovjek na svijetu.
Ta – u sadašnjoj Junti ( budući , tamo , više , ntiko nema , izborni legitimitet ) , ima svega sem Ukrajinaca ! Sve , nekakvi židovi , tatari i slični mongrels ..Također i ovi , židovski envoys , jedino što čine je da pokušaju spasiti , židovski project Ukraine .. Vjerujem da uistinu već zamaraju Ruse , koji već ne znaju što če s’ njima , nego ..Eto ..Pričajte a odgovor je uvijek isti – NJET !