Članice BRICS-a oštro se razlikuju po moći, politici i interesima. Njihova sposobnost upravljanja tim razlikama mogla bi biti tajna globalnog utjecaja te skupine.
Kada se skupina BRIC, kako se tada zvala, prvi put pojavila, dočekana je s podsmijehom – kao još jedna egzotična inačica abecedne juhe u doba globalizacije. Kako je postajala trajnijom, gledalo ju se kao siromašnu verziju globalnog kluba, tek skromni odgovor na G7.
U novije vrijeme počelo ju se bojati – ne najmanje američki predsjednik Donald Trump – kao moguću prijetnju dominaciji američkog dolara. Uoči summita BRICS-a 2026. u New Delhiju zapadni su mediji fokus prebacili na razlike unutar skupine, prikazujući je kao nešto manje od zbroja njezinih dijelova.
Sva ta tumačenja promašuju stvarno značenje BRICS-a: njegovu ulogu ranog modela novonastajućeg multipolarnog poretka.
Tijekom posljednjih pet stoljeća, otprilike razdoblja zapadne globalne hegemonije, svjetski se poredak uvijek temeljio na dominaciji jedne sile – bila to Španjolska, Francuska, Britanija ili Amerika – ili na kombinaciji sila, poput Koncerta Europe ili američko-sovjetskog bipolarnog sustava.
Hegemonija jedne sile i danas je posve živa na Zapadu, gledali to kroz NATO, AUKUS, međunarodne financijske institucije ili saveze pod vodstvom Washingtona u Aziji i drugdje. Istina, Europska unija ne uklapa se posve u taj model, ali joj je NATO temelj, dok njezine članice održavaju snažne i nejednake odnose sa Sjedinjenim Državama.
Ove zemlje ne drži na okupu samo geopolitika i geoekonomija. Dijele i uvelike sličan pogled na svijet, iako se njegova liberalna i konzervativna inačica pokadšto mogu prilično žestoko sukobiti. Zajedno uzevši, predstavljaju zapadnu civilizaciju, uz nekolicinu pridruženih zemalja. BRICS je posve drugačije stvorenje.
Njegove se članice golemo razlikuju po broju stanovnika, teritoriju, gospodarskoj težini, vojnoj snazi te tehnološkim i znanstvenim sposobnostima. Njihove povijesti nisu tako usko isprepletene kao povijesti Europe i Sjeverne Amerike, politički su im sustavi vrlo raznoliki, a unutarnja i vanjska politika često idu u različitim smjerovima.
U svojoj osnovi, one predstavljaju nekoliko velikih civilizacija: kinesku i konfucijansku, indijsku i hindusku, islamsku, perzijsku i arapsku, latinoameričku, afričku i rusku. Nimalo nisu istomišljenice, ali odražavaju raznolikost samoga čovječanstva.
Kina sa svojih 1,5 milijardi ljudi, najvećim gospodarstvom svijeta prema paritetu kupovne moći i vodećim položajem u naprednoj tehnologiji nije šef BRICS-a. Nije ni Rusija, četvrto najveće gospodarstvo svijeta po istoj mjeri i, uz Sjedinjene Američke Države, nuklearna supersila. BRICS-u očito nedostaje vođa.
Moskva smatra da NATO vodi posrednički rat protiv Rusije u Ukrajini, ali od BRICS-a nije pokušala stvoriti antizapadni blok.
Indija je, pak, treća velika gospodarska sila u skupini i pretekla je Kinu kao najmnogoljudnija zemlja svijeta. I dalje održava bliske veze s Amerikom i zapadnom Europom, dok istodobno čuva i razvija svoje povijesne veze s Rusijom, premda ostaje oprezna prema Kini.
Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati nalaze se, sa svoje strane, na suprotnim stranama rata koji je u tijeku i u koji su uključeni Iran, Izrael i Sjedinjene Američke Države. BRICS se ipak ne raspada.
BRICS više nije samo slogan
Kineski predsjednik Xi Jinping otputovao je na summit u Delhiju, što je njegov prvi posjet Indiji u sedam godina. Time je Peking poslao znak da Washingtonu ne želi dati priliku iskoristiti postojeće probleme u kinesko-indijskim odnosima kako bi raspirio napetosti između dviju velikih azijskih sila.
Iran oštro kritizira američke baze u regiji, ali se istodobno obraća svojim arapskim susjedima kako bi razgovarali o regionalnom sigurnosnom okviru u Perzijskom zaljevu.
Rusko-kineski odnosi traju od normalizacije 1989. jer se temeljni interesi Pekinga i Moskve podudaraju, ali i zato što obje strane pažljivo upravljaju razlikama o pojedinim pitanjima.
Političke filozofije zemalja BRICS-a uvelike se razlikuju, ali one se pridržavaju nekoliko ključnih načela koja suradnju čine mogućom. Na vrhu popisa je suverenost: Rusija, Kina, Indija, Iran i druge ne samo da propovijedaju suverenost nego je nastoje braniti i promicati.
Usko povezana sa suverenošću jest jednakost. Zapadni protivnici Rusije dugo nastoje poniziti Moskvu i prikazati je kao vazala Pekinga, kao da je ulizivanje zapadne Europe Washingtonu i Trumpu puka pristojnost. U stvarnosti Rusija i Kina vode političke odnose ravnopravno, a isto vrijedi i za odnose Rusije s njezinim drugim partnerima u BRICS-u, od Brazila i Indonezije do Egipta.
Suverena jednakost također podrazumijeva neumiješanje u unutarnju politiku drugih zemalja. To je lakše državama koje se ne predstavljaju kao uzor ni kao isključivi čuvari univerzalnih vrijednosti. Prihvaćanje drugih onakvima kakvi jesu i poštovanje prava drugih naroda na vlastite institucije preduvjet je za istinske odnose među civilizacijama.
BRICS ne treba pretvarati u nešto što nije. To nije savez ni antizapadna koalicija, a ako ništa drugo, njegovo dosadašnje djelovanje nudi uvid u drukčiju vrstu svjetskog poretka.
To nije raj. Ali jest poredak u kojem raznolikost napreduje, suverenost je sveta, razlikama se može upravljati, a konsenzus, ne diktat, vodeće je načelo.
Donositelji odluka teško se usuglašavaju, a sukobi, uključujući nasilne, nipošto nisu isključeni. Ali takav poredak nudi mnogo pravedniji dogovor od onog u kojem se jedna nacija ili skupina nacija nameće drugima, propisuje pravila svima osim sebi, pa sudi i kažnjava one koje smatra prijestupnicima.
Bravo za članak i uopće razumijevanje današnjeg svijeta! 💪