Razgovor dvojice sugovornika bacio je novo svjetlo na događaje koje službeni Washington desetljećima izbjegava. Kiriakou, koji je i sam proveo godine u zatvoru zbog razotkrivanja tajni, ne dvoji oko odgovornosti Izraela za napad na američki špijunski brod USS Liberty 1967. godine. Prema njihovoj raspravi, Izrael je napao američki brod drugi put otprilike 45 minuta nakon prvog napada, a namjera je bila jasna.
“Nema sumnje da su pokušali potopiti brod”, rekao je Kiriakou, aludirajući na činjenicu da je Izrael gotovo sat vremena nastavio napadati američke mornare iako je znao o kojem se brodu radi.
Administracija Johnsona štitila Izrael
Posebno je zanimljiv dio razgovora koji se odnosi na reakciju administracije predsjednika Lyndona B. Johnsona. Umjesto da zatraži odgovornost od Izraela, Washington je kaznio preživjele članove posade USS Liberty koji su javno progovorili o onome što se dogodilo. Brojni su doživotno ušutkani, a izvješća o napadu i danas su pod strogom tajnom.
Takva zaštita Izraela postavila je presedan koji se ponavlja desetljećima. Ako administracija može zataškati napad na vlastitu vojsku, što tek može učiniti kada je riječ o političkim protivnicima lobija?
Kennedyjeva sudbina i nuklearni program
Kiriakou i Carlson dotaknuli su se i teme o kojoj se u američkim mainstream medijima gotovo nikada ne raspravlja – sukoba Johna F. Kennedyja s Izraelom oko nuklearnog programa. Kennedy je, prema njihovim riječima, bio posljednji američki predsjednik koji je ozbiljno pokušao zaustaviti izraelski nuklearni program.
“Kennedy ne samo da im nije htio dati nuklearnu tehnologiju, nego im je aktivno stajao na putu”, istaknuo je Kiriakou.
Ovo otvara pitanje koje izvor ne postavlja: je li JFK-ovo inzistiranje na inspekcijama izraelskog nuklearnog postrojenja u Dimoni bio razlog njegove likvidacije? Povjesničari koji su istraživali atentat godinama upozoravaju na poveznice između izraelskih obavještajnih krugova i događaja u Dallasu 1963. godine, no te se teze sustavno marginaliziraju.
Uspon AIPAC-a i pitanje suvereniteta
Rasprava se dotaknula i uspona AIPAC-a, proizraelskog lobija koji je od skromnih početaka izrastao u najmoćniju interesnu skupinu u Washingtonu. Njihov utjecaj danas je toliki da se rijetko koji kongresnik ili senator usuđuje javno propitati izraelsku politiku, a da odmah ne postane meta organiziranih kampanja.
Za hrvatskog čitatelja ovo bi trebalo biti posebno poučno. Dok se naša javnost bavi ideološkim podjelama koje razbijaju društvo, pitanja nacionalnog suvereniteta i istinskog donošenja odluka u interesu građana ostaju u drugom planu. Ako najmoćnija država svijeta ne može zaštititi vlastite interese od stranog lobija, što tek reći o malim državama poput Hrvatske koje su svoju monetarnu politiku i ključne odluke prepustile vanjskim centrima moći?
Pitanje koje se nameće nakon ove rasprave nije samo što se dogodilo 1967. ili 1963. godine, već tko danas donosi odluke u ime građana – i po čijoj je uputi. Jer ono što je Kiriakou opisao nije povijest. To je upozorenje na mehanizme koji i dalje djeluju, samo s manje vidljivim posljedicama.