Valovi u podzemnom oceanu Saturnova mjeseca Encelada mogli bi biti ključan faktor u oblikovanju njegovih legendarnih “tigrastih pruga”, tvrdi novo znanstveno istraživanje objavljeno u časopisu AGU Advances.
Četiri paralelne pukotine duboke oko 500 metara, široke dva kilometra i duge 130 kilometara, koje zjape na južnom polu Encelada, oduvijek su intrigirale znanstvenike. Dosadašnja istraživanja uglavnom su se fokusirala na procese unutar same ledene ljuske, poput tektonskih lomova i hlađenja. No tim predvođen D. Y. Abdulahom sada predlaže sasvim drugačiji mehanizam – valove u oceanu ispod leda koji udaraju o ledenu koru odozdo i tope je.
Inspiraciju su pronašli u oceanima na Zemlji, gdje se valovi šire od morskog dna do površine, fokusiraju se na jednoj točki, lome i raspršuju. Matematičkim analizama i računalnim simulacijama istražili su kako bi valovi u Enceladovu podzemnom oceanu mogli djelovati na unutarnju površinu ledene ljuske, uzimajući u obzir nepravilnu orbitu mjeseca oko Saturna zbog koje cijela ledena ljuska titra relativno u odnosu na ocean.
Novi mehanizam nastanka pukotina
Prema novom modelu, jedan početni rascjep već je postojao u ledenoj ljusci. Titranjem ljuske, neravna donja topografija tog rascjepa pobuđivala je valove koji su putovali desecima kilometara kroz ocean do morskog dna, odbijali se i vraćali prema gore te se lomili o susjedni dio ledene ljuske. Pritom su prenosili energiju kao toplinu koja je počela topiti led odozdo.
Analiza sugerira da bi topljenje moglo pokrenuti proces koji bi s vremenom stvorio dodatne paralelne pukotine na udaljenosti od oko 35 kilometara – što se točno podudara s razmakom postojećih “tigrastih pruga” na Enceladu.
Zanimljivo je da ovo istraživanje otvara i pitanje koje autori nisu postavili: ako su valovi u oceanu doista odgovorni za formiranje pukotina, što to znači za procjenu debljine ledene ljuske i dubine oceana na drugim ledenim mjesecima, poput Europe ili Ganimeda? Ako mehanizam djeluje na Enceladu, zašto ne bi i na drugim tijelima sa sličnim uvjetima?
Istraživači ističu da bi, ako je predloženi mehanizam točan, to postavilo ograničenja koja otkrivaju dodatne karakteristike podzemnog oceana, uključujući kako se njegova gustoća mijenja s dubinom. Daljnje modeliranje i potencijalna buduća misija na Encelad mogli bi pomoći u provjeri mehanizma i njegovih implikacija.
A što je s Europom i Ganimedom? Tu treba biti malo oprezan. Europa i Ganimed također imaju podzemne oceane, ali Encelad nije jednostavno smanjena verzija tih mjeseca. Enceladova ledena ljuska je izrazito aktivna, ima južne polarne pukotine i iz njih izbacuje materijal u svemir, dok su geološki uvjeti na Europi i Ganimedu drukčiji. Zato se mehanizam ne može automatski prenijeti na njih. Ali upravo je to ono što ovu hipotezu čini zanimljivom: ako buduća opažanja potvrde da oceanska dinamika može kontrolirati lomljenje i topljenje ledene kore na Enceladu, trebalo bi ponovno razmotriti koliko su naši modeli unutarnje strukture drugih ledenih svjetova potpuni. Drugim riječima, „tigraste pruge” možda nisu samo posljedica oceana — mogle bi nam pomoći da ocean izmjerimo. I još jedna važna stvar: riječ je o modelu/hipotezi, a ne o potvrđenom objašnjenju. Ključni izazov bit će pokazati da ocean može proizvesti dovoljno energije na pravim mjestima i kroz dovoljno… Čitaj više »