Drevni egipatski slikari miješali su u boje sjemenke sezama i moringe, a ljepila su radili od kože magaraca, konja i divljih antilopa — otkriće koje ruši dosadašnje predodžbe o tehnologiji slikanja u starom Egiptu.
Međunarodni tim arheologa, konzervatora i povjesničara analizirao je 28 mikroskopskih uzoraka s 14 oslikanih predmeta nastalih između 1425. godine prije Krista i 400. godine naše ere. Riječ je o sarkofazima, zidnim slikama, oslikanom vapnencu i žbuci povezanoj s mumijama iz triju europskih muzeja.
Znanstvenici su primijenili proteomiku, tehniku koja masenom spektrometrijom analizira proteine u bojama i ljepilima. Rezultati, objavljeni u časopisu Science Advances, pokazali su da su stari Egipćani koristili ljepilo od kože i vezivnog tkiva više životinja: goveda, ovaca ili koza, magaraca, konja, a moguće i divljih antilopa.
Ljepilo od sjemenki umjesto ulja
Ono što je istraživače najviše iznenadilo jest prisutnost biljnih bjelančevina. U uzorcima su pronađeni tragovi sezama i moringe, biljaka koje se inače povezuju s proizvodnjom ulja. No daljnje kemijske analize pokazale su da umjetnici nisu koristili čista biljna ulja, nego pogaču od sjemenki — proteinima bogat ostatak koji nastaje nakon prešanja ulja.
Clara Granzotto, voditeljica istraživanja, naglašava da je tek kombinacija proteomike s tradicionalnim tehnikama poput FTIR i Piroliza-GC-MS omogućila ovakav zaključak. “Interpretacija rezultata uz poznavanje umjetničkih materijala i arheoloških dokaza dovela nas je do spoznaje da su Egipćani koristili nusproizvode obrade sjemenki”, kaže.
Ovo otkriće postavlja pitanje koje izvor ne postavlja: zašto su stari Egipćani koristili pogaču od sjemenki umjesto samog ulja? Odgovor bi mogao biti ekonomičan — pogača je bila jeftinija i dostupnija, a možda je pružala i bolja svojstva vezivanja. No moguće je i da su slikari svjesno birali materijal koji je davao specifičnu teksturu i trajnost bojama.
Značaj za konzervatore
Ovi rezultati nisu samo arheološka zanimljivost. Konzervatori koji danas rade na očuvanju egipatskih umjetnina moraju znati s kakvim se materijalima suočavaju. Spoznaja da su boje sadržavale bjelančevine iz životinjskih koža i biljnih ostataka mijenja pristup restauraciji — metode koje su prikladne za uljane boje mogu oštetiti površine s proteinskim vezivima.
Istraživanje također pokazuje da su egipatski majstori bili daleko inventivniji nego što se mislilo. Nisu se držali jednostavnih recepata, nego su eksperimentirali s materijalima koji su im bili pri ruci, stvarajući boje koje su preživjele tisućljeća. To je lekcija i za suvremene proizvođače boja — priroda je već davno razvila rješenja koja mi tek sada počinjemo razumijevati.