Muška novorođenčad u prosjeku su teža od ženske, a ta razlika mogla bi biti ključni, dosad zanemarivani čimbenik rizika kod porođajnih komplikacija – ne samo kod ljudi nego i kod brojnih sisavaca.
Znanstvenici su analizirali podatke o težini novorođenčadi po spolu za 140 vrsta posteljica sisavaca iz 11 redova te usporedili spolne razlike s tjelesnom veličinom odraslih jedinki i načinom razvoja. Rezultat je nova teorija nazvana hipoteza „skupog sina” – veći muški plodovi mogu povećati rizik od otežanog poroda i za majku i za dijete.
Kod ljudi su dječaci u prosjeku teži oko 3 do 4 posto, imaju 1 do 1,7 posto duže tijelo i veću glavu pri rođenju. Studija objavljena u časopisu The Anatomical Record pokazuje da veća muška novorođenčad posebno dominira kod vrsta gdje su odrasli mužjaci veći od ženki – takve su vrste bile otprilike šest puta sklonije rađanju većih muških mladunaca.
Evolucijska cijena muškog nasljednika
U biologiji veći sinovi često imaju više potomaka zbog natjecanja među mužjacima, što majci dugoročno donosi više unuka i veći reproduktivni uspjeh. No ta prednost ima svoju cijenu: veći plodovi povećavaju rizik od zapreke u porođajnom kanalu, poznate kao distocija, koja može ugroziti život i majke i djeteta.
Autori ističu da muški plod nameće majci „dvostruki teret” – veći metabolički trošak tijekom trudnoće i dojenja te povećan rizik od komplikacija pri porodu. Zanimljivo je da podaci o komplikacijama po spolu u divljini gotovo da i ne postoje, pa se istraživanja uglavnom oslanjaju na dokaze iz humane medicine i domaćih životinja.
Presuđuje li spol već u maternici?
Iako studija ne dokazuje da spol izravno uzrokuje težak porod, ona daje provjerljivo predviđanje: veća muška novorođenčad češće bi trebala završiti s komplikacijama. No autori upozoravaju da se radi o prosječnom pomaku rizika, a ne o predviđanju za pojedinačnu trudnoću.
Pitanje koje se nameće, a na koje istraživači još nemaju odgovor: prilagođavaju li mlade majke, koje ionako rađaju manju djecu, spol potomstva kako bi smanjile rizik? Dosadašnji podaci ne potvrđuju da žene svjesno ili biološki preferiraju jedno spol u odnosu na drugo, ali buduća istraživanja mogla bi sustavno testirati prilagođavaju li prvotkinje omjer spolova ili jednostavno rađaju manju djecu bez obzira na spol.
Ova spoznaja mogla bi imati praktične implikacije i za hrvatsko zdravstvo. Ako se pokaže da su muški plodovi statistički rizičniji, možda bi vrijedilo razmisliti o tome da liječnici kod trudnoća s muškim plodom pomnije prate znakove potencijalne zapreke – ne kao alarm, nego kao dodatni oprez koji može spasiti živote.