Novo istraživanje o Merkuru otkriva da planet nije samo nabran od hlađenja, nego da su mu ožiljci dobrano skriveni ispod kratera.
Znanstvenici su dugo smatrali da se Merkurov radijus smanjio za oko 8,3 kilometra. Novi izračun, koji potpisuje tim s Hokkaido sveučilišta u suradnji s Njemačkim centrom za zrakoplovstvo i svemir (DLR) i Sveučilištem u Tokiju, tu brojku podiže na 11,6 kilometara. Razlika nije u planetu, nego u našem pogledu na njega. Grubi tereni — dijelovi prekriveni izbačenim materijalom nakon udara — prekrili su starije tektonske strukture i time sakrili dio dokaza o skupljanju.
Što se točno dogodilo
Merkur se hladi od svog nastanka. Kako se unutrašnjost steže, kora se gužva i puca u grebene i strme litice koje znanstvenici zovu strukturama skraćivanja. Te strukture su dosad bile glavni alat za mjerenje koliko se planet smanjio. No istraživači su primijetili da se one mnogo češće prepoznaju u glatkim predjelima nego u hrapavima, što je bio prvi znak da nešto nedostaje u slici.
Kad su usporedili globalnu kartu hrapavosti površine s kartama tektonskih struktura, pokazalo se da su mladi udarni krateri ključni krivac. Ejekta — materijal izbačen pri udaru — prekriva starije bore i čini ih nevidljivima. Oko kratera Rachmaninoff strukture skraćivanja rjeđe se pojavljuju u područjima prekrivenima grubom ejectom, a neke postaju sve slabije vidljive bliže krateru, što upućuje na djelomično zakopavanje.
Voditelj istraživanja Gaku Nishiyama kaže da je zapis o hlađenju i skupljanju nepotpun. „Kada uzmemo u obzir učinak grubog terena, ispada da se Merkur znatno više skupio nego što je sugerirao sam vidljivi tektonski zapis”, rekao je. Autori dodaju da bi stvarna brojka mogla biti i veća od 11,6 kilometara.
Zašto je to važno i za nas
Ovo nije samo kozmetička korekcija jedne brojke u udžbeniku. Riječ je o tome da naši instrumenti i naše oči imaju granicu, a znanstveni zaključci često ovise o tome gdje ta granica leži. Ako grubi teren skriva dokaze na Merkuru, isti problem postoji i na Mjesecu, čija je površina još hrapavija. To znači da bi i procjene skupljanja drugih stjenovitih tijela mogle biti precijenjene — ili bolje rečeno, podcijenjene.
Japansko-europska misija BepiColombo trebala bi uskoro dati precizniji odgovor. Njezin laserski altimetar BELA mjerit će hrapavost na mnogo finijoj skali i možda razotkriti veze između mlađih geoloških događaja i struktura koje su dosad bile teško uhvatljive. Do tada ostaje pitanje koje izvorno istraživanje nije postavilo: ako su nam vlastite metode mjerenja skrivale trećinu priče o jednom planetu, koliko još toga na drugim svjetovima — i na Zemlji — mjerimo pogrešno jer gledamo samo tamo gdje je teren ravan i uredan?
Merkur je mali, hladan i nabran. Ali njegove bore nisu samo geološka zanimljivost. One su zapis o tome kako se jedno tijelo u svemiru nosilo s vlastitim hlađenjem, i podsjetnik da svaka karta ima slijepa mjesta. Znanstvenici su sada ta mjesta popravili. Sljedeći put kad netko kaže da je nešto „konačno izmjereno”, dobro je sjetiti se Merkura i 3,3 kilometra razlike koja se skrivala ispod prašine.