Europa mora surađivati s konkurentima za svemirsku suverenost

Dok se svjetska svemirska industrija okuplja u Parizu na prvom Međunarodnom svemirskom summitu 9. i 10. rujna, Europa pred sobom ima strateško pitanje koje nadilazi puke tehnološke ambicije: može li stara kontinentalna sila zadržati svoju poziciju u utrci u kojoj više nijedna država, agencija ni tvrtka ne može samostalno dominirati?

Rekordnih 137 milijardi dolara globalne svemirske potrošnje u 2025. godini, objavljeno na 14. konferenciji Perspectives spatiales u Francuskoj, jasno pokazuje da je svemir postao bojno polje na kojem se ispisuje budućnost tehnološke moći. No ta ista brojka otkriva i strukturalnu istinu koju europski čelnici sve teže ignoriraju: ovladavanje cijelim lancem vrijednosti u svemiru sada je izvan dosega bilo koje pojedinačne države, pa čak i najmoćnijih svjetskih sila.

Europa je desetljećima gradila svoje svemirske programe na logici nacionalnog prestiža i natjecanja. Povijest govori drugačije. Najveći uspjesi kontinenta u orbiti — od navigacijskog sustava Galileo do promatračkog programa Copernicus — rođeni su iz suradnje koja je nadilazila državne granice i korporativne interese. Sada se pred Europu postavlja pitanje koje će definirati njezinu stratešku autonomiju u nadolazećim desetljećima: hoće li shvatiti da je suradnja s konkurentima, takozvana coopetition, jedini put prema suverenosti?

Suradnja kao strateška nužnost, ne izbor

Francuski astronaut Thomas Pesquet, deseti Francuz koji je kročio u svemir, podsjetio je na međuovisnost svih aktera u ovoj igri. Njegove riječi odzvanjaju posebno snažno u trenutku kada se četiri ključna europska programa — Galileo, Copernicus, Clean Sky i IRIS² — suočavaju s istom realnošću. Njihova sudbina, kako pokazuju analize aktera uključenih u te programe od 2017. do 2026. godine, ovisi o multilateralnoj suradnji koja uključuje države, agencije, velike industrijske grupe, male i srednje poduzetnike te start-upove.

Čak i najveći europski industrijski igrači prisiljeni su raditi sa svojim izravnim konkurentima. Francuska tvrtka Thales Alenia Space i njemačka OHB System zajednički razvijaju radarske instrumente za misiju Harmony Europske svemirske agencije (ESA), koja prati promjene oblika Zemlje. Dassault Aviation i OHB System udružili su snage kako bi ponudili ESA-i višenamjensku svemirsku letjelicu VORTEX-S. To nisu izolirani savezi iz pogodnosti — oni su vidljivi vrh puno dubljeg strateškog zaokreta Europe: od natjecanja za suverenost prema njezinoj zajedničkoj izgradnji.

Paradoks coopetition leži u logici koja se na prvi pogled čini kontradiktornom: akteri koji se natječu za ista tržišta istovremeno pristaju surađivati na dijelovima svoje aktivnosti. Desetljećima su znanstvenici menadžmenta ovaj fenomen proučavali uglavnom kao odnos između dviju rivalskih tvrtki. Europski svemirski sektor, međutim, priča drugačiju priču — onu o multilateralnoj coopetition koja uključuje sve razine, od država do start-upova.

Program Copernicus najjasnija je ilustracija ove dinamike. EU-ov program promatranja Zemlje prati emisije, korištenje zemljišta, šume, oceane i led. Njime upravljaju Europska komisija zajedno s Europskom svemirskom agencijom, EUMETSAT-om i drugim partnerima, koristeći satelitsku tehnologiju za pružanje besplatnih, iznimno kvalitetnih snimaka. Upravo ta dostupnost podataka čini Copernicus jedinstvenim primjerom kako zajednički resursi mogu služiti širem dobru, a ne samo interesima pojedinih država.

Europska svemirska strategija počiva na modelu koji zvuči kao kontradikcija: najveći konkurenti moraju surađivati da bi Europa uopće imala vlastite satelitske sustave. Od Galilea preko Copernicusa do novog IRIS² programa, cilj nije samo tehnološka neovisnost nego i politička poruka da se suverenitet gradi savezom suparnika.

IRIS², novi europski satelitski program vrijedan milijarde eura, okuplja tri konkurentska operatera – francuski Eutelsat, luksemburški SES i španjolski Hispasat – u konzorcij SpaceRISE. Riječ je o svjesnom izboru: umjesto da se oslanja na strane sustave, Europa želi vlastitu sigurnu komunikacijsku infrastrukturu koju će kontrolirati isključivo europske tvrtke. Poruka je jasna: digitalna i strateška autonomija ne dolazi iz izolacije nego iz upravljanja suradnjom među rivalima.

ESA kao ključni posrednik

Istraživanja pokazuju da problem dijeljenja znanja u takvim natjecateljsko-suradničkim projektima može postati toliko složen da je potrebna treća strana koja drži cijeli sustav na okupu. U Europi je ta uloga pripala Europskoj svemirskoj agenciji (ESA).

ESA ima jedinstvenu dvostruku poziciju: istovremeno je vlasnik programa koji financira projekte i postavlja specifikacije te tehnički glavni izvođač koji usmjerava razvoj satelita zajedno s industrijom. Taj dvostruki mandat daje agenciji moć orkestracije koju niti jedna nacionalna agencija niti pojedinačna tvrtka ne može sama ostvariti. U programu Galileo, konkurentski proizvođači nisu bili voljni izravno dijeliti osjetljivo znanje jedni s drugima, pa je ESA uskočila kao posrednik: svaka je tvrtka dijelila znanje s agencijom, koja ga je filtrirala i redistribuirala prema potrebama svakog partnera.

Bez te centralizirajuće funkcije na europskoj razini, europski GPS jednostavno ne bi postojao.

Tri konkretne koristi višestrane suradnje

Istraživanja pokazuju tri jasne prednosti koje objašnjavaju zašto Europa ustraje na ovom modelu za svoje najvažnije programe. Prvo, postizanje kritične mase: višestrana suradnja omogućuje Europi da se uhvati u koštac s tehnološkim izazovima koje niti jedan pojedinačni akter ne može riješiti, objedinjujući financijske, tehnološke i ljudske resurse na kontinentalnoj razini. Glavna satelitska konstelacija nikada ne bi bila izgrađena bez kombiniranja stručnosti cijele europske svemirske industrije.

Drugo, dijeljenje vrijednog strateškog znanja: inovacijski projekti između konkurenata ovise o razmjeni heterogenog i komplementarnog znanja. Bez te razmjene projekt u potpunosti propada – ne postoji rezervna opcija za nacionalnu samodostatnost. Treće, smanjenje rizika i troškova: u dugoročnim programima poput Galilea ili IRIS², suradnja raspoređuje izloženost svake tvrtke tehnološkom i financijskom riziku na cijeli konzorcij.

Upravljanje je pravi ključ

Nijedan od ovih procesa nije gladak. Višestrana suradnja stvara stvarne napetosti. Kako broj partnera raste, upravljanje dinamikom moći postaje sve teže: stvaraju se koalicije, pojavljuje se skriveni oportunizam, znanje se prisvaja, a raspodjela vrijednosti postaje neuravnotežena. Ti rizici već postoje između dva konkurenta; višestrana suradnja ih dodatno pojačava. Ipak, istraživanja o bilateralnoj suradnji ne mogu se jednostavno preslikati na upravljanje višestranom suradnjom na razini koja je Europi sada potrebna.

Odgovor leži u projektnim timovima izgrađenim unutar konkurentskih organizacija koji olakšavaju dijeljenje znanja i tehničku kompatibilnost, istovremeno štiteći konkurentsku poziciju svakog partnera. Uspješni programi konvergiraju prema istom hibridnom modelu upravljanja: formalni mehanizmi poput ugovora i pravila intelektualnog vlasništva, kombinirani s neformalnima – povjerenjem, osobnim odnosima i zajedničkim profesionalnim normama. Upravo ta kombinacija, a ne sami ugovori, održava ravnotežu između suradnje i konkurencije.

Program Clean Sky to najbolje ilustrira. Ovaj program vrijedan pet milijardi eura ima za cilj smanjiti emisije CO2, dušikovih oksida i buku zrakoplova. Jedanaest konkurenata – Airbus, Safran, Dassault i drugi – sjedi za istim stolom u Uredu za upravljanje mrežom gdje se formalno utvrđuju tehnološki prioriteti, proračuni i pravila intelektualnog vlasništva. No na terenu ugovori idu samo dotle. Voditelji projekata razgovaraju svakodnevno, poznaju se i vjeruju jedni drugima; s vremenom zajedničke navike definiraju što se smije reći javno, a što ostaje povjerljivo.

Ta neformalna razina povjerenja sama je po sebi europska strateška prednost – ne može se propisati zakonom, samo izgraditi godinama zajedničkih programa. Postavlja se pitanje koje izvor ne postavlja: može li se taj model povjerenja održati kada se politički vjetrovi u pojedinim članicama promijene, ili je suradnja konkurenata osuđena na sudbinu političkih ciklusa?

Europska svemirska strategija počiva na paradoksu: najveći programi poput Galilea, Copernicusa, IRIS² i Clean Skyja mogu uspjeti samo ako se natjecatelji međusobno dogovaraju bolje nego što se bore protiv globalne konkurencije.

Dok se svjetske sile utrkuju za dominaciju u svemiru, Europa pokušava izgraditi vlastitu autonomiju kroz četiri zastavna programa. Galileo za navigaciju, Copernicus za promatranje Zemlje, IRIS² za sigurne komunikacije te Clean Sky za budućnost zrakoplovstva. Svaki od njih suočava se s istim izazovom: kako pomiriti nacionalne i korporativne interese s kolektivnim ciljem.

To nije pitanje tehničke izvedivosti, nego upravljanja odnosima. Inženjeri i voditelji projekata svakodnevno balansiraju između odanosti vlastitoj organizaciji i imperativa programa, što stvara napetosti koje su neizbježne u svakom obliku suradnje među konkurentima.

Europski svemirski sektor ostaje zajednica strastvenih profesionalaca koji se često poznaju osobno, dijele zajedničke ambicije i, unatoč korporativnim rivalstvima, žele da Europa uspije na svjetskoj sceni. Ta zajednička identifikacija vrijedi više od bilo kojeg satelita ili konstelacije.

Suverenitet kroz suradnju

Učinkovito upravljanje multilateralnom koopeticijom postaje preduvjet europskog vodstva u svemiru. Države i tvrtke koje to savladaju osigurat će Europi mjesto u sljedećoj fazi svemirske utrke.

Ulog je veći od industrijske učinkovitosti. U svijetu gdje svemirski podaci sve više podupiru poljoprivredu, obranu i klimatske akcije, ovladavanje koopeticijom znači ovladavanje suverenitetom. Pitanje koje izvor ne postavlja jest: može li Europa uopće biti suverena u svemiru ako svaki program ovisi o dogovoru dvadeset i sedam država s različitim prioritetima?

Povijest pokazuje da je suradnja u europskom svemiru bila moguća kad su nacionalni interesi bili usklađeni. Europska svemirska agencija desetljećima je dokaz da zajednički projekti mogu nadživjeti političke razlike. No svaki novi program donosi i nove podjele oko financiranja, raspodjele poslova i strateških ciljeva.

Europljani se sve češće pitaju koliko je njihova ovisnost o američkim i kineskim svemirskim sustavima zapravo prihvatljiva. Vlastita navigacijska mreža Galileo već je dokazala da Europa može imati neovisne kapacitete kad je politička volja dovoljno jaka.

Zajednička budućnost

Ključno pitanje za sljedeće desetljeće nije hoće li Europa imati tehnologiju, nego hoće li imati koherentnu strategiju koja povezuje te četiri programa. Bez te povezanosti svaki od njih ostaje samo skupa zasebna inicijativa.

Clean Sky kao program za održivo zrakoplovstvo, IRIS² za sigurne komunikacije i Copernicus za promatranje Zemlje imaju zajednički nazivnik: podatke i infrastrukturu koja mora biti pouzdana, neovisna i otporna na vanjske pritiske. Europa koja ne kontrolira te resurse ne može voditi neovisnu politiku ni u jednom drugom području.

Ono što ovu priču čini aktualnom jest činjenica da se svemirska utrka ne vodi više samo između država, nego i između komercijalnih aktera koji često imaju veće resurse od pojedinih država. Europa mora naći način kako da njezini programi ostanu relevantni u uvjetima gdje privatni kapital prelazi državne granice brže od bilo kojeg političkog dogovora.

Bez jasne vizije koja povezuje te programe u jedinstvenu cjelinu, Europa riskira da ostane skup pojedinačnih inicijativa koje globalni igrači mogu lako nadmašiti. Suradnja nije luksuz, nego uvjet preživljavanja u svemirskoj utrci koja se svakim danom ubrzava.