Astronomi su u golemu oblaku G+0.633-0.0604, udaljenomu samo 32 svjetlosne godine od već poznatog kemijskog „čudovišta” G+0.693, otkrili više od 120 molekularnih vrsta, uključujući i nekoliko spojeva ključnih za podrijetlo života.
Ovo je prvi potvrđeni „astrokemijski blizanac” oblaka G+0.693, koji sadrži oko 40 posto svih molekula ikad otkrivenih u međuzvjezdanome prostoru. Tim predvođen Davidom San Andrésom iz Centra za astrobiologiju u Španjolskoj, u radu objavljenome na arXiv poslužitelju, opisao je oblak koji se nalazi u kaotičnoj blizini središta naše galaktike, gdje gravitacija supermasivne crne rupe oblikuje uvjete kakve nigdje drugdje ne nalazimo.
Kemijska riznica bez zvjezdanog vrtloga
Ono što G+0.633 čini posebnim nije samo broj molekula, već i okolnosti u kojima su nastale. Oblak se ne razbuktava formiranjem zvijezda, što bi inače zagrijalo materiju i uništilo osjetljive spojeve. Umjesto toga, njegova kemijska raskoš proizlazi iz niskobrzinskih udarnih valova, vjerojatno uzrokovanih sudarima plinskih oblaka. Ti valovi raznose ledene ovojnice sa zrnaca prašine, oslobađajući molekule koje su bile zamrznute i čineći ih vidljivima.
Među otkrivenim molekulama posebno se ističu tri spoja vezana uz osnovnu kemiju života. Etanolamin, ključni gradivni element bioloških membrana koje obavijaju stanice, otkriven je tek drugi put u svemiru. Sp-glikolamid, strukturni blizanac glicina — najjednostavnije aminokiseline — također je tek drugo takvo otkriće. Uz njih, pronađene su i sve tri verzije cijanometanimina, spoja za koji se vjeruje da je gradivni element adenina, jednog od četiriju genetskih „slova” RNK i DNK.
Ovi nalazi, kako pišu istraživači, „zajedno s izvanrednom sličnošću ukupnoga molekularnog inventara, uspostavljaju G+0.633 kao prvi potvrđeni astrokemijski blizanac G+0.693″.
Nije kozmička slučajnost
Otkriće postavlja pitanje koje izvor ne postavlja: ako se ovi životu skloni spojevi mogu pouzdano formirati u dvama odvojenim oblacima pod sličnim uvjetima, koliko su onda česti u cijeloj galaktiki? Znanstvenici su dosad u međuzvjezdanome prostoru pronašli gotovo 350 različitih molekula, a većina napretka koncentrirana je na tek nekoliko neobično bogatih lokacija. Ovo otkriće sugerira da takva kemijska bogatstva nisu puki kozmički kuriozitet, nego mogu biti uobičajena pojava gdje god se steknu odgovarajući uvjeti.
Za razliku od spektakularnih slika svemirskoga teleskopa, ovakva otkrića tiho mijenjaju našu sliku o tome koliko je svemir zapravo „nastanjen” kemijskim prethodnicima života. Ako su molekule poput etanolamina i cijanometanimina uobičajene u oblacima koji ne rađaju zvijezde, pitanje podrijetla života na Zemlji možda se ne odnosi na to jesu li takvi spojevi postojali, nego kako su preživjeli put do mladoga planeta.