Tim istraživača iz francuskog INRAE-a, u suradnji sa sveučilištem Université Côte d’Azur i Poljoprivrednim sveučilištem u Nanjingu, opisao je metodu kojom se spolni feromon ljiljanovog moljca (Spodoptera picta) identificira obrnutim redoslijedom od uobičajenog. Umjesto da se krene od kukca koji signal ispušta, krenuli su od prijamnika — olfaktornih receptora u genomu te vrste.
Postupak je tehnološki zanimljiv. Iz gena i usporedbe sa srodnim vrstama odabrali su dva kandidata za receptore, softverom su im predvidjeli trodimenzionalnu strukturu, a zatim su pomoću molekularnog dokiranja — računalne simulacije vezanja molekula — testirali niz hlapljivih spojeva. Računalo je izbacilo kandidata, a laboratorij ga je potvrdio nizom elektrofizioloških, analitičkih i bihevioralnih testova. Ženke doista ispuštaju spoj (Z,E)-9,11-tetradecadienil acetat, a mužjaci na njega reagiraju i kreću prema njemu. Rezultati su objavljeni u časopisu BMC Biology.
Zašto je to važno — i zašto nije
Feromoni su u biološkoj zaštiti bilja već desetljećima alat. Njima se mužjake može zavarati pa se ne pare, ili ih se lovi u klopke i tako broji populaciju. Problem je uvijek bio isti: da bi se feromon identificirao, trebalo je imati živu kulturu kukca, znati točan trenutak kada ga ispušta i kemijski analizirati desetke spojeva da bi se pogodilo koji je pravi. To je skupo, sporo i za mnoge vrste praktički neizvedivo.
Ako metoda drži vodu i na drugim vrstama, taj se korak preskače. Računalo predlaže, laboratorij potvrđuje. Autori to i sami nazivaju dokazom koncepta, a ne gotovim proizvodom — što je pošteno, jer je sve dosad pokazano na jednoj vrsti.
Ljiljanov moljac nije štetočina u kontinentalnoj Francuskoj, pa se postavlja pitanje zašto su francuski institut i novac poreznih obveznika uopće išli u taj projekt. Odgovor je u tome gdje ta vrsta jest problem: Azija, Oceanija, ali i privatni vrtovi, javni parkovi i botanički vrtovi u kojima je upotreba insekticida zakonski gotovo nemoguća. Za takva mjesta feromonska klopka jedino je što preostaje. Ipak, stvarna vrijednost ovog rada nije moljac, nego receptori — obrazac koji se može preslikati na vrste koje tek dolaze.
Invazivne vrste i pitanje čije znanje
Autori u zaključku spominju upravo to: ubrzavanje karakterizacije feromona kod „aktualnih, novih i invazivnih” poljoprivrednih štetočina. To je rečenica koja zvuči neutralno, ali ima težinu. Invazivne vrste ne dolaze same — dolaze s trgovinom, prometom i klimatskim pomacima, a države koje ih prve osjete obično nemaju ni laboratorije ni baze podataka da reagiraju na vrijeme.
Metoda koja se oslanja na javno dostupne genome i računalne modele teoretski može tu prednost preokrenuti. Ali samo teoretski. Softver, baze sekvenci i validacijski laboratoriji i dalje su koncentrirani u nekoliko zemalja, a plodovi istraživanja patentiraju se prije nego što dođu do polja.
Ostaje i pitanje koje autori ne postavljaju: ako se feromoni masovno puštaju u okoliš radi prekida parenja, što se događa s vrstama koje dijele iste receptore? Feromoni su, kako sami pišu, kemijski potpis vrste koji je drži odvojenom od srodnika. Dirati u taj potpis nije isto kao prskati list. To ne znači da je metoda loša — znači da bi procjena rizika trebala ići korak ispred primjene, a ne za njom.
Do tada, ovo je solidan znanstveni rad s jasnim dokazom koncepta i nepoznatom cijenom u primjeni. Ono što jest novost je smjer: od receptora prema molekuli, a ne obrnuto. Ako se pokaže da radi na deset vrsta, promijenit će se način na koji se uopće pristupa zaštiti usjeva.