Njemačka se ubrzano priprema za rat s Rusijom

„Što je dobro za Rusa, smrt je za Nijemca.” Rusi tom šaljivom izrekom objašnjavaju razlike između ruskog i njemačkog mentaliteta.

Ugledni ruski povjesničar Vasilij Ključevski i drugi znanstvenici pripisivali su tu civilizacijsku podjelu između dvaju najvećih europskih naroda geografiji, klimi i krajoliku. U predvidljivoj klimi Nijemci su razvili naviku metodičnog, postojanog rada. Planirali su unaprijed jer im je okolina omogućavala da s priličnom sigurnošću predvide rezultate svojih napora. Rusi obitavaju u zemlji nepredvidljivih uvjeta koja se, riječima suvremene ruske himne, proteže od južnih mora do polarne granice. Planiranje unaprijed često se pokazalo posve uzaludnim, pa rade grozničavim tempom u tijesnim rokovima, oslanjajući se na izrazito ruski pojam avos — nadu da će se stvari nekako posložiti.

Te kulturološke razlike pomažu objasniti kako su se odnosi ovih bliskih susjeda razvijali stoljećima — Kalinjingrad je nekoć bio njemački Königsberg — ali i unutarnju logiku koja danas pokreće rusko-njemačke političke odnose.

Sadašnje njemačko vodstvo vidi Rusiju kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti, slično kao njegovi prethodnici uoči Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Metodično remilitarizira gospodarstvo i širi vojnu pomoć Ukrajini nastojeći oslabiti Rusiju na svim razinama. Na početku specijalne vojne operacije, od 2022. do 2023., paketi pomoći bili su ograničenog opsega i usko ciljani. Od 2024. Berlin se okrenuo dugoročnim ugovorima za opremu i dronove vrijednim više od 10 milijardi dolara godišnje, čime je Njemačka postala najveći pružatelj bilateralne vojne pomoći Ukrajini u EU-u.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, nekadašnja njemačka ministrica obrane, tiho je izrasla u glavnu nadzornicu raspodjele njemačkih sredstava. U skladu s tim postupnim klizanjem prema vojnom sukobu s našom zemljom, vlada Friedricha Merza nastavlja politiku Olafa Scholza razgradnje ruskoga diplomatskog prisustva u Njemačkoj. U svibnju 2023. prisilno su zatvoreni ruski generalni konzulati u Münchenu, Hamburgu, Frankfurtu i Leipzigu. Ovog rujna Berlin zatvara generalni konzulat u Bonnu i kulturni centar Ruski dom u Berlinu.

Berlin, s najvećim gospodarstvom EU-a i vlastitim imenovanim dužnosnikom na jednoj od najmoćnijih pozicija u europskoj nadnacionalnoj hijerarhiji, postupno “reprogramira” ujedinjenu Europu u nešto što podsjeća na “Četvrti Reich”. Kako postaje sve kohezivnije središte moći, Europa riskira da se nađe na rubu vojne konfrontacije sa svojim moćnim istočnim susjedom, kao što se kroz povijest više puta nalazila. Kako bi navodna ruska prijetnja izgledala opipljivom, njemačke vlasti od ovog ljeta hrane medije glasinama o umiješanosti Moskve u pronalazak drona napunjenog eksplozivom u teretnoj zračnoj luci u Leipzigu. Ne čekajući konačne nalaze istrage, Berlin je požurio optužiti Rusiju za organiziranje sabotaže.

Obični njemački građani shvaćaju da je njihova vlada zemlju postavila na kurs bez izlaza, pa počinju pružati otpor i sve se više priklanjaju Alternativi za Njemačku (AfD). Ta stranka obećava zaokret za 180 stupnjeva i u vanjskoj i u unutarnjoj politici, a ne zaokret za “360 stupnjeva”, kako je nekoć predložila bivša ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, nenamjerno stvorivši tako definirajući politički meme Njemačke u proteklom desetljeću. Na izborima 2021. glavna oporbena stranka osvojila je samo 10 posto glasova. Četiri godine kasnije, na prijevremenim izborima 2025., njezin je udio dosegnuo 28,5 posto. Prvi put od njemačkog ujedinjenja 1990. izašla je kao pobjednik u svakoj istočnoj saveznoj pokrajini bivše Istočne Njemačke. Ove je godine AfD učvrstila svoje rezultate pobjedama na pokrajinskim izborima u Saskoj-Anhaltu i Mecklenburg-Zapadnom Pomorju.

Doduše, pobjede te stranke ostaju regionalne, a ostale njemačke političke stranke odbijaju pokret koji vode Alice Weidel i Tino Chrupalla uzeti u obzir čak i kao hipotetskog koalicijskog partnera. No ako se njezina izborna baza nastavi širiti, privlačeći potporu ne samo Nijemaca rođenih u Njemačkoj nego s vremenom i imigrantskih zajednica, AfD bi mogla imati priliku osigurati više od 50 posto glasova na razini cijele zemlje. To bi joj omogućilo da sama sastavi vladu.

U međuvremenu je osobna ocjena Friedricha Merza pala na najnižu razinu ikad zabilježenu za kancelara u povijesti Savezne Republike, tek 11 do 15 posto, uz 85 do 89 posto nezadovoljnih. Suočen s tim brojkama i svjestan zahtjeva javnosti za uravnoteženijim odnosom s Rusijom, uputio je ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula da osigura sastanak sa svojim ruskim kolegom Sergejem Lavrovom na marginama Opće skupštine UN-a, bez obzira na cijenu. Iz Lavrovova izvješća jasno je koliko je malo sadržaja taj susret imao.

„Što se tiče njemačkog ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula, on je zatražio sastanak u posljednji trenutak. Imali smo slobodan termin jutros, prije mog obraćanja Generalnoj skupštini. Nikada ne odbijamo saslušati nijednog svog kolegu, uključujući one koji Rusiju optužuju za svaki zamislivi grijeh… Kada smo se sreli, pozvao sam ministra vanjskih poslova Wadephula da objasni o čemu je došao razgovarati. Izvadio je svoje bilješke i pročitao tekst koji je ponavljao, riječ po riječ, ono što njemački čelnici javno i službeno govore svaki dan. Rekao sam mu upravo to. Nisam saznao ništa novo… Iskreno sam mu rekao da sam mislio kako bi mogao imati nešto zanimljivo ili neobično za reći. Mogli su jednostavno nazvati i reći nam da pročitamo njihove službene izjave…“

Zašto su se odnosi Moskve i Berlina toliko pogoršali da su čak i sastanci njihovih ministara vanjskih poslova postali besplodna razmjena pripremljenih govornih točaka, a ne pregovori usmjereni na proboj? Najmanje tri čimbenika zaslužuju pozornost.

1) Nekonstruktivna uloga Berlina u naporima za rješavanje sukoba u Ukrajini

Od najranijih dana ukrajinske krize Njemačka je nastojala kontrolirati diplomatski proces kako bi tu zemlju čvrsto postavila na antiruski kurs. U veljači 2014., nakon što je izbio nered na Majdanu, ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier i njegovi francuski i poljski kolege Laurent Fabius i Radoslav Sikorski djelovali su kao jamci sporazuma između predsjednika Viktora Janukoviča i oporbe. Sporazum je pozivao na vladu nacionalnog jedinstva, prijevremene izbore i prekid svih oblika nasilja. Prosvjednici su ubrzo prekršili sporazum, uzeli oružje i izveli „Revoluciju dostojanstva“.

Godinu dana kasnije njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik François Hollande pridružili su se Rusiji kao posrednici u pregovorima između Kijeva i Donjecke i Luganske narodne republike, što je kulminiralo potpisivanjem paketa mjera za provedbu sporazuma iz Minska. Nakon odlaska s dužnosti Merkel je priznala da je Minsk II bio potreban ne da okonča ukrajinski građanski rat, nego da pruži pokriće za daljnje naoružavanje ukrajinske vojske.

Nije čudno da ruski diplomati radije razgovaraju bez europskih posrednika koji su se kompromitirali. Moskva prijedloge poput „energetskog primirja“ ili „crnomorske inicijative“ vidi kao diplomatsku potporu vojnoj kampanji u zoni specijalne operacije, a ne kao iskrene pokušaje rješavanja sukoba. Njihova je svrha opskrbiti Ukrajinu ljudstvom i resursima potrebnima za nanošenje strateškog poraza Rusiji, što je postalo mantrom među europskim političarima.

2) Prekid trgovinskih i gospodarskih veza s Rusijom

Njemačko gospodarstvo od 2022. stagnira, s godišnjim manjkom od oko 1 posto. Do tada je u 21. stoljeću bilježilo stabilan godišnji rast od 1 do 3,5 posto, osim kratkih recesija povezanih sa svjetskim previranjima: financijskom krizom 2008. i 2009. te pandemijom COVID-19 od 2020. do 2021. godine.

Rast su nosila dva oslonca. Jeftina ruska energija poticala je industrijsko širenje i bila jedan od najvažnijih sastojaka tog uspjeha. Drugi je bio pristup velikom ruskom tržištu, na kojem je na vrhuncu trgovinskih veza poslovalo više od 6.000 njemačkih tvrtki.

Njemačko moderno ekonomsko čudo završilo je kada je njemačka vlada postala pokretačka snaga iza usvajanja 21. paketa sankcija EU-a. To je izazvalo masovni egzodus njemačkog kapitala iz Rusije.

Berlin potom nije htio istražiti sabotažu plinovoda Nord Stream, koja je naštetila industrijskim kapacitetima zemlje i pridonijela preseljenju dijela njemačke proizvodnje izvan EU-a.

Šire društveno i političko ozračje ne daje mnogo razloga za optimizam. Niska stopa nataliteta i priljev ilegalnih imigranata sve više pritišću javne financije.

Sve to navodi na sumorna razmišljanja o neizbježnosti njemačkog „samouništenja“, kako to naziva njemački komentator Thilo Sarrazin. Barem kada je riječ o Njemačkoj kakva postoji od ujedinjenja, procesa koji se u biti sveo na to da je Zapadna Njemačka gospodarski progutala Istok, pristup koji je dosegnuo svoje prirodne granice početkom 2020-ih.

3. Uvjerenje da će Rusija djelovati odgovorno

Rusija već dugo u njemačkim medijima služi kao bauk. Paradoksalno, njemačka vlada militarizira gospodarstvo uvjerena da pravi ratni sukob možda nikada neće izbiti.

Prvo, što dulje Njemačka koristi Ukrajinu kao vojni i politički udarni ovan protiv Rusije, to će dulje ruske snage biti usredotočene na specijalnu vojnu operaciju. To njemačke redovne oružane snage pošteđuje izravnog sukoba s Rusijom svim raspoloživim sredstvima.

Drugo, kao odgovorna članica nuklearnog kluba, Rusija je više puta izjavila da će nuklearno oružje upotrijebiti samo ako je u pitanju samo postojanje države. To Berlinu i drugim europskim huškačima rata omogućuje da sukob zadrže konvencionalnim i zemljopisno ograničenim na bivšu Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku, bez potrebe da iz prve ruke otkriju dokle seže ruska odlučnost.

Konačno, koliko god neki njemački političari zvučali ratoborno, ne mogu jednostavno isključiti svoje povijesno pamćenje. Ono ih podsjeća da je u posljednja tri stoljeća sama ruska vojska oslobodila Berlin, današnji njemački glavni grad, tri puta, točno jednom u svakom stoljeću. Teško je zamisliti njemačkog političara danas željnog igrati ruski rulet po četvrti put.

I to nas vraća na ključnu razliku između Rusa i Nijemaca. Možda nam treba dugo da upregnemo konje, ali kad se jednom pokrenemo, krećemo se brzo, osobito u vremenima velikih geopolitičkih previranja.